Objavljeno u Nacionalu br. 505, 2005-07-18

Autor: Plamenko Cvitić

EKSKLUZIVNO IZ ALŽIRA

Hrvati u borbi za biznis vrijedan 150 milijardi USD

Nacionalov reporter u Alžiru je prisustvovao finaliziranju ugovora temeljem kojeg će Ingra izgraditi morsku luku Marsa Ben M Hidi na granici s Marokom vrijednu osam milijuna eura

. Pod Ingrinim rukovodstvom na gradilištu, gdje su se proteklih dana postavljali golemi višetonski kameni blokovi, radi dvadesetak radnika iz Hrvatske, koji dolaze iz tvrtke-podizvođača. Pod Ingrinim rukovodstvom na gradilištu, gdje su se proteklih dana postavljali golemi višetonski kameni blokovi, radi dvadesetak radnika iz Hrvatske, koji dolaze iz tvrtke-podizvođača "U sljedećih pet godina Alžir će utrošiti više od 150 milijardi dolara na izgradnju cesta, luka, silosa i tvornica. To je prava prilika za hrvatske tvrtke", ističe članica Uprave Ingre Jasna Ludviger. Prošlog tjedna ona je otputovala u tu afričku zemlju na finaliziranje ugovora o izgradnji velike morske luke na sjeveru te zemlje, a brojni drugi Ingrini projekti već su u fazi početka realizacije.

  Česta putovanja u zemlju koja još slovi kao vrlo rizična i opasna za strance, njoj su normalan dio posla kojim se bavi već 35 godina. "Cijeli svoj radni vijek, svih proteklih 35 godina moj je rad bio usmjeren na područje Afrike, za što sam u tvrtki bila zadužena. Ponekad nije bilo lako, ženama je u poslovnom svijetu često vrlo teško, a pogotovo kad je riječ o zemljama poput Alžira", kaže Jasna Ludviger, s kojom je Nacionalov novinar prošlog tjedna posjetio Alžir.

  Najveći Ingrin trenutačni projekt u Alžiru izgradnja je ribarske luke na sjeveru zemlje Marsa Ben M Hidi. Da bismo iz glavnog alžirskog grada došli do tog malog turističkog gradića na samoj granici s Marokom, vozili smo se automobilom deset sati. Takvo se putovanje može pokušati skratiti zrakoplovnim letom, no ako se uzme u obzir standardno kašnjenje letova od pet ili šest sati, ispada da su pojedini dijelovi Alžira još uvijek, barem vremenski, vrlo daleko. Malim ribarsko-turističkim gradićem dominira duga plaža na čijoj se sredini, ispred koje prestaje cesta, nalazi ravan drvored - to je granica Alžira i Maroka. S obiju strana granice mnogo je turista koji se kupaju, pri čemu su žene potpuno odjevene. U glavnoj ulici gradića niz je malih trgovina s pićima, hranom i zračnim madracima za plažu. Kad se luka izgradi i počnu pristajati brodovi, ondašnji se stanovnici nadaju još većem razvoju svog mjesta. Lokalni stanovnici iznimno cijene ono što Ingrini radnici grade u njihovu mjestu, a velik dio prodavača kod kojih se hrvatski radnici opskrbljuju i kupuju hranu već je naučio nekoliko hrvatskih riječi koje im pomažu u komunikaciji.

  Kako ističe Jasna Ludviger, projekt luke Marsa Ben M Hidi Ingra je počela 2004., a radovi vrijedni gotovo osam milijuna eura trebali bi biti završeni 2006. godine. Pod Ingrinim rukovodstvom na gradilištu, gdje su se proteklih dana postavljali golemi višetonski kameni blokovi, radi dvadesetak radnika iz Hrvatske, koji dolaze iz tvrtke-podizvođača, splitskog Pomgrada, čiji je direktor Nikša Musulin također prošlog tjedna prisustvovao završnim sastancima s predstavnicima alžirskih investitora u Marsa Ben M Hidiju. Uz hrvatske radnike, na gradilištu radi i dvadesetak Alžiraca, a na teret alžirske države ide osiguranje cijelog kompleksa. Da bi se projekt mogao ostvariti, hrvatski su radnici morali u obližnjim planinama oformiti dva kamenoloma, za koje su strojevi brodom dopremljeni iz Hrvatske. Kamenolomi se u Alžiru posebno osiguravaju zbog korištenja eksploziva. Kad se u kamenolom doprema eksploziv potreban za proizvodnju, kamion s eksplozivom pristiže uz pratnju od dvadesetak vojnih i policijskih vozila.

  Uz izgradnju ribarske luke Marsa, Ingra se u Alžiru priprema i za nastavak radova na brani Grib, koja se nalazi tristotinjak kilometara južno od prijestolnice. Ondje je Ingra 80-ih gradila nepropusnu masku na toj brani, a uskoro će početi s obnovom hidromehaničke i elektroopreme brane. Taj je posao vrijedan gotovo sedam milijuna eura.

  Velike poslovne mogućnosti te velike afričke zemlje Ingra je prepoznala još 1965. godine, kad je izgradila tvornicu voćnih sokova u Chleffu. "Otada pa do danas realizirali smo projekte u vrijednosti više od 500 milijuna dolara, izgradivši brojne silose, brane, lukobrane, industrijska postrojenja, pa čak i vojne aerodrome. Do 1993. mnogo je hrvatskih tvrtki radilo u Alžiru, no nakon unutarnjih sukoba i vrlo nesigurne situacije mnogi su se povukli. Međutim, mi smo zadržali svoj ured u središtu Alžira, u koji smo se vratili 2000. godine. Poslovna odluka da se nakon sedmogodišnje stanke vratimo u Alžir rezultirala je zaključenjem nekoliko novih ugovora", kaže Jasna Ludviger. Poslovne mogućnosti Ingre, ali potencijalno i drugih hrvatskih tvrtki time ne prestaju: predsjedničkim dekretom nedavno je potvrđen petogodišnji plan razvoja izgradnje infrastrukturnih objekata, za što će država iz vlastitih sredstava izdvojiti 150 milijardi dolara. "Jedan od najvećih projekata koji se planira je izgradnja autoceste koja će povezivati istok i zapad Alžira. Riječ je o 900 kilometara autoceste, a mi se nadamo da bi, ako se hrvatske tvrtke udruže, mogli dobiti barem dio tog posla za koji se već otimaju druge tvrtke iz regije i Europe. Upravo u izgradnji autocesta Hrvatska ima izvrsne reference, znanje i mehanizaciju koju bismo lako mogli prenijeti na afrički kontinent", ističe Jasna Ludviger. Ono što bi Ingrinim pothvatima moglo pomoći je bolja potpora hrvatskih državnih institucija: "Žao nam je što Hrvatska u Alžiru nema veleposlanstvo. Morate razumjeti da se u Africi poslovi i dalje dogovaraju u nekakvim političkim okvirima, a mi uvijek nastupamo sami, bez službenog predstavnika naše zemlje. Čak smo nekoliko puta Ministarstvu vanjskih poslova predlagali da bi Ingra snosila dio troškova za hrvatsku ambasadu u Alžiru, ali to se nikad nije realiziralo. Ako nitko u državi neće pomagati takvu vrstu izvoza, to neće biti dobro. Mi se susrećemo s velikim svjetskim kućama kojima dolazi predsjednik vlade u zemlju u kojoj se natječu za posao. Primjerice, prije pet godina u Alžiru smo nudili jedan veliki vodovod od jednog grada do drugog, 90 kilometara s pumpnim stanicama, posao vrijedan 600 milijuna ondašnjih maraka. Mi smo ga ponudili zajedno s jednom vrlo jakom alžirskom tvrtkom i bili smo vođe tog konzorcija. Natječaj je bio dosta jak, prijavile su se velike svjetske tvrtke i mi smo bili prvi. Borili smo se svim snagama, međutim projekt je dobio zadnje plasirani ponuđač, za kojeg je predsjednik vlade dvaput došao u Alžir, a oni su i veliki izvoznici pšenice u Alžir", zaključuje Jasna Ludviger.

Na petodnevnom putovanju Jasne Ludviger u Alžir na finalizaciju ugovora o gradnji ribarske luke Marsa Ben M Hidi članici Ingrine Uprave pridružio se i Nacionalov novinar. Odmah nakon slijetanja u alžirsku zračnu luku, koja je od glavnog grada udaljena tridesetak kilometara, može se primijetiti velik broj naoružanih vojnika i policajaca, a takva slika uobičajena je u većem dijelu zemlje. Nakon višegodišnjih unutarnjih sukoba u kojima je poginulo više od 150.000 ljudi, Alžir, na čelu sa svojim predsjednikom Abdelazizom Bouteflikom, svim se silama trudi zemlju dovesti u stanje sigurnosti, pogotovo za strance koji se posljednjih nekoliko godina ponovno vraćaju. Budući da su u napadima islamskih militanata početkom 90-ih žrtve i ciljevi nerijetko bili stranci, današnja alžirska vlast mnogo pozornosti posvećuje stranim poslovnim ljudima. Već u samoj zračnoj luci strani biznismen dobiva osobnu pratnju koja se najčešće sastoji od dvojice naoružanih čuvara, a zemljom se vozi u pratnji policijskih i vojnih vozila s naoružanim čuvarima. Svakih nekoliko kilometara na cestama su postavljeni kontrolni punktovi na kojima naoružani policajci, žandari i vojnici pregledavaju vozila i putnike, jer teroristički napadi još nisu posve iskorijenjeni. Za strance u alžirskom glavnom gradu hotelski se lanci ne natječu luksuzom smještaja, već razinom sigurnosti koju pružaju. Tako su hoteli ograđeni visokim zidovima s bodljikavom žicom, prije ulaska u kompleks čuvari pomno pregledavaju svako vozilo, a na samom ulasku u hotel gosti prolaze kroz senzore za metal, a pripadnici osiguranja pregledavaju prtljagu. Premda je od kulminacije unutarnjih sukoba prošlo desetak godina, Alžir još slovi kao opasna zemlja, pogotovo njezin jug, pustinjski predjeli koji dosežu do samog srca Afrike. Alžirci su posljednjih godina doživjeli pravi natalitetni boom: od devet milijuna, koliko ih je bilo prije desetak godina, nacija je narasla na 35 milijuna stanovnika. Prvi dojam koji se stječe pri dolasku u grad Alžir je da je to mediteranska luka. Na uvalama Mediteranskog mora smjestilo se više od 4,5 milijuna stanovnika glavnog grada. U arhitekturi je primjetan francuski utjecaj, a premda je Alžir zemlja u kojoj je 99 posto stanovnika muslimanske vjeroispovijesti, stanovnici glavnog grada barem na prvi pogled izgledaju vrlo mediteranski i zapadnjački. U gradu se može vidjeti mnogo žena u kratkim haljinama, a muškarci, pogotovo mlađi, odijevaju se poput svojih vršnjaka u europskim zemljama. Budući da je grad okružen planinama, dok je s druge strane Mediteran, u cijelom gradu uz visoke temperature ima i mnogo vlažnog zraka, pa nije neobično da tijekom dana mnogi traže hlad, a izlasci i zabava uglavnom počinju kad padne mrak. Benzin je u Alžiru dvostruko jeftinije nego u Hrvatskoj, a među vozilima koja Alžirci kupuju na višegodišnje kredite, mnogo je novih. Ipak, nije neobično na cesti susresti i vozila stara tridesetak godina. U Alžiru se tehnički pregled automobila obavlja samo prilikom prve registracije, a nakon toga automobil se vozi dok god može. Uz arapski, svi Alžirci govore i francuski jezik, koji se obvezno uči u školama. U kontaktu sa strancima većina stanovnika je vrlo ljubazna, a nezaobilazno rukovanje uobičajeno je i s policajcima i vojnicima na kontrolnim punktovima. Budući da je tijekom alžirske revolucije 60-ih godina prošlog stoljeća Josip Broz Tito potpomagao Alžir, nema Alžirca koji ne zna tko je bio Tito i gdje se nalazi Hrvatska. U jednoj četvrti alžirskog glavnog grada čak se nalazi i veliki park koji nosi ime Josipa Broza Tita.


  U listopadu 1993. došlo je do najvećeg terorističkog čina usmjerenog prema strancima. Žrtve su bili hrvatski radnici Hidroelektre, koje su na gradilištu zaklali islamski teroristi. Nakon tog nesretnog događaja, hrvatska vlada donijela je odluku da se svi hrvatski državljani moraju povući iz Alžira. Članica Uprave Ingre Jasna Ludviger i sama se našla u Alžiru tijekom najvećih nemira: "Jednog jutra bili smo na sastanku u alžirskom ministarstvu voda jer smo tada izgrađivali tri brane. Kad smo izišli iz zgrade ministarstva, ulice su bile pune ljudi, počeli su ozbiljni nemiri. Rušili su se izlozi trgovina, bacalo kamenje, palila vatra, bila je to jako neugodna situacija. Moj kolega i ja na brzinu smo projurili automobilom kroz masu ljudi koji su nam se ipak uklonili, i onda smo krenuli prema glavnoj gradskoj ulici jer smo htjeli vidjeti u kakvom je stanju ured Ingre. Međutim, zaustavio nas je neki vojnik i meni zabio pušku u želudac. Moj kolega je kleknuo na pod i počeo plakati, moliti da nas puste. Nekako smo uspjeli doći do ureda, gdje smo boravili sljedećih nekoliko dana jer nemiri nisu jenjavali i puno se pucalo. Naši alžirski radnici su nam jednom dnevno donosili kruh koji nam je tih nekoliko dana bio jedina hrana. Najviše smo se brinuli što smo bili potpuno odsječeni od svega i nismo uopće znali što se događa", prisjeća se Jasna Ludviger.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika