Bogati dječarci između pedesete i osamdesete odmaraju se ljeti. Leže u gaćama na svojoj najnovijoj jahti, poziraju za revije, a nova jahta je... Svaka nova jahta mora biti d u ž a, dečkima u toj mladosti d u ž i n a je jako bitna. Priznajem, ne vlažim se na trbušine obrasle sijedim dlakama, tanke listove prošarane venama debelim poput crijeva za polijevanje vrta, obješen vrat, namreškane nadlaktice, bedra koja sliče karti svijeta kojom teku crvene, tamnocrvene i blijedoplave rijeke. Doduše, prastare muškarce između četrdeset i osamdeset ne volim ni obučene. Moj muž ima četrdeset i dvije, znam što u trapericama i košulji nosi. Njegove su sise veće od mojih, u njegovu bi guzicu stale dvije moje ritice. Na moju ogromnu žalost, moj muž nije bogat čovjek, nikad ga neću izgubiti, u njega se neće zaljubiti komad između dvadesete i dvadeset i Svaka se od nas do četrdesete najebala za deset muških života. Pa ipak, moje vršnjakinje, sve željne mira, u literaturi i filmu umiru željne kurca pete. A baš te cure vole starce, lude su za njima, rado govore novinarima o svojoj strasti prema dečkima kojima se kurčić izgubio u srebru među nogama. Što pričaju žene koje govore da su u osamnaestoj? Razlika u godinama im ne smeta, dapače, nije sve u godinama, mnogo je toga i u životnom iskustvu, one baš u seksu i nisu iskusne, njihov dečko im je prvi muškarac u životu, bit će i zadnji jer cure naslućuju, kurac postaje ono pravo tek na proslavi svog sedamdesetog rođendana.

Okej, sve mi žene kužimo o čemu komad govori. Jednom žena, uvijek žena, ako i imaš, poput mene, blizu šezdeset, ne znači da ti nije blizak komad od dvadeset, kći mi ima osamnaest, a opet... Cijeli nam život prodaju priču kako su muškarci pametni, gospodare svijetom, sve znaju a nikako da skuže, ni oni u Hrvatskoj ni oni u Americi, još se nije rodio mladi komad koji se može zaljubiti u dečka starog između četrdeset i pet i osamdeset. Da je to tako normalno, tako svjetski rašireno, da su ti dečki toliko neodoljivi, svi bi umirovljeni šoferi lokalnih autobusa, poštari, dimnjačari, konobari i ostali mužjaci koje život nije milovao jebali unuke svojih vršnjaka. Jeste li ikad vidjeli ili čuli da umirovljeni sveučilišni profesor jebe studenticu, rekla sam u m i r o v lj e n i?! Naravno da niste. Uzalud. Na stranicama naših tiskovina polugole, stare, sijedim dlakama obrasle muške lešine pokrivaju tijela mladih cura. Ocvali mravojedi često gledaju u kameru, nazdravljaju nam šampanjcem, poručuju, što bi dala da si na njenom mjestu?! Sve žene koje nisu kruha gladne platile bi da ne budu na njenom mjestu. To bi platile i one kruha gladne da imaju love. Dečko to ne zna, misli da mu među ljubičastim stopalima Ljubav sjedi. Ljubav? Odakle ideja da se o ljubavi radi? Treba čitati knjige i gledati filmove. Sean Connery u svojoj osamdesetoj jebe poput zeca, Clint Eastwood ga jedva drži u gaćama iako je ugasio sedamdeset i pet svijeća. Prastari pisci sebi u knjigama uvaljuju komadićke mlade između dvanaest i dvadeset, pa ih odbacuju, a onda se one ubiju, drogiraju ili im rikne imunosistem pa ih pojebe leukemija. I ovisnost i bolest posljedice su stresa, a kud ćeš većeg stresa u životu jedne žene nego kad te u tvojoj dvadeset i petoj ostavi ljubavnik u svojoj sedamdeset i šestoj! Okej, slažem se, stari muškarci su glupa bića, ne treba na njih trošiti riječi, treba učiniti ono što im njihovi komadi i čine, potrošiti njihovu lovu.

Meni drugo smeta. Na našoj sam televiziji gledala film "Rimsko proljeće gospođe Stone". Ta je gospođa nešto mlađa od mene, ima pedeset, starica, dakle. Toj bogatoj starici podvelo žigola koji ju je jebao po šumama i gorama, u okolici Rima, ona mu je plaćala večere i skupa odijela, on ju je ostavio, ona je umrla?! A taj film "Rimsko proljeće gospođe Stone" nije neko smeće. To je takozvani kultni film?! Ono, ako ne znaš što je život, gledaj "Rimsko proljeće gospođe Stone"?! Kužite što Stari muškarci glupa su bića, ne treba na njih trošiti riječi, treba učiniti ono što im njihovi komadi i čine, potrošiti njihovu lovu i gotovonam autori muškarci rade?! Mi stare koke jedva čekamo da zgrabimo neki mladi kurac. Ali to treba platiti. Najprije zlatom, a za tjedan ili dva i životom?! Stručnjak sam na tom polju. Veći i bolji od bilo kojeg muškog pisca ili filmaša drkadžije. Ne postoji, o životu govorim, ne postoji starica koja će krepati zato jer je ostala bez mladog kurca. Staricama mladi kurac ne treba. Iako ga možemo platiti. J a bih ga mogla platiti, rekla sam, moj je muž siromašan, nisam ja. A zašto bih plaćala mladi kurac? Što će mi? Dovoljno je da odvrtim film svoga života. Ljudi moji, sve mi u šezdesetoj imamo se čega sjećati.

Dugačkih, kratkih, tankih, mekih, tvrdih... Tolike smo probale, uzele, milovale, sisale, grickale, ispljunule, šaptale im da su veliki kad su bili mali, nikad priznale da smo vidjele i veće i deblje i bolje i tvrđe i šeste i sedme i dvadesete, nadijevale smo im imena od milja i molile boga da što prije svrše svoj dosadni ples. Svaka se od nas do četrdesete najebala za deset muških života. Pa ipak, moje vršnjakinje, sve željne mira, u literaturi i filmu umiru željne kurca. Istina o nama nikad neće ugledati svjetlo dana jer nas uloga kurca u našim životima ne zanima toliko da bismo o tome napisale knjigu ili snimile film. Rekla sam, volim listati revije i gledati dečke u šezdeset i devetoj koji na jesen planiraju vjenčanje s komadima koji im lažu da su u dvadeset i devetoj. Baš me obuzme nježnost kad na fotografiji vidim da im njihovi skupi brijači nisu podrezali dlake u nosu i ogromnim ušima, ćela im se nazire, ni obrve nisu osjetile škare... Zašto mi suze dolaze na oči? Zato jer sam žensko. Treba li uopće reći koliko smo mi žene slabe na stare, nemoćne i retardirane?