Zoran FerićZamislimo ovakvu situaciju: da netko uveze sedam Ukrajinki i dvanaest Bjeloruskinja, smjesti ih u neki stan s pogledom na Veterinarski fakultet i natjera da protiv svoje volje ležeći na leđima testiraju viagru koju su popili najrazličitiji uzorci muškaraca. To je zato što je farmakološki dokazano da se viagra najbolje testira udvoje. A može i utroje ili više, no manje je uobičajeno. Bi li se i u tom slučaju u subotu točno u podne na Trgu bana Josipa Jelačića okupile brojne udruge za zaštitu ljudi i građani kako bi digli svoj glas protiv okrutne i mučne penetracije u svrhu nepotrebnog znanstvenog pokusa, koji bi dokazao ono što je već dokazano: da se od viagre diže? Bi li se skupili građani iz dvadeset hrvatskih gradova da protestiraju protiv neljudskih i ponižavajućih seksualnih pokusa? Naravno da ne bi. U prvom redu zato što ne postoje udruge za zaštitu ljudi. Za to, naime, služe države i državne institucije koje su potpisnici raznih povelja i dogovora o ljudskim pravima, sprečavanju trgovine ljudima i slično. Kako vidimo, te institucije ne funkcioniraju. I to ne samo kod nas, nego po cijeloj Europi. Upravo zato trgovina ljudima i robovi u stanovima do naših postaju svakodnevica protiv koje sve manje ljudi diže svoj glas, a mjere koje se poduzimaju u sprečavanju takve trgovine i prisile na prostituciju u većini zemalja manje-više su kozmetičke.

  Za tu svoju silnu neosjetljivost prema ljudskim bićima čovjek je pronašao adekvatnu supstituciju: potrebu da zaštiti Osjećajući krivnju, možemo samo reći pečenoj životinji i kuhanoj blitvi: 'Oprosti što te jedem.' A onda ih pojesti pristojno, vilicom i nožem životinje. Jer životinje je lakše voljeti. Njima vladamo potpuno, hranimo ih onim što mislimo da je dobro za njih, dresiramo ih, vežemo lancima i vodilicama, stavljamo im brnjice. A kad se razbole ili nam ih je dosta, odvedemo ih na Veterinarski fakultet da ih uspavaju. Smrt je za psa još uvijek milosrđe, a o tome milosrđu odlučuje jedna jedina osoba: njegov vlasnik. Eutanazija psa je, dakle, isključivo pitanje vlasnika i njegova individualnog odnosa prema svom četveronožnom ljubimcu. Uostalom, na čemu se i temelji legendarno prijateljstvo čovjeka i psa? Na slijepoj poslušnosti ovog posljednjeg. Psi su jedna od životinjskih vrsta koju je čovjek pripitomio i izabrao sebi za slugu i prijatelja i ono što kod njega cijeni jest upravo poslušnost i odanost. To su samo neki od razloga zašto je lakše voljeti pse nego ljude. Isto tako za njih je lakše protestirati jer čovjek ima osjećaj da radi nešto dobro i važno. S ljudima je to uvijek dvojbeno. Može se dogoditi da stavite soj potpis za oslobođenje nekog jadnog političkog zatvorenika, a on se poslije ponaša kao Vojislav Šešelj. Ili Arkan. Osim toga, zalaganje za životinje može biti i zabavno. Recimo, trčati gol ulicama Pamplone kako bi se zaštitili bikovi. Uglavnom, čovjekova potreba da nekoga štiti, a da taj koga štiti nije čovjek, poprima i apsurdne razmjere. Najnoviji dokaz za to je Fronta za oslobođenje vrtnih patuljaka čiji su aktivisti ukrali šest vrtnih patuljaka iz obiteljske kuće na Trešnjevci.

  Naravno, ne želim reći da se ne treba suprotstavljati okrutnim pokusima i nepotrebnom mučenju životinja. Pobornici pokusa ili krvavih rituala, kao što je primjerice korida, predbacuju aktivistima za zaštitu životinja to što ih eventualno jedu, što nose kožne odjevne predmete ili se ne suprotstavljaju masovnoj upotrebi životinja u prehrambene svrhe. Stvar je u tome što taj argument ne stoji jer su aktivisti većinom vegetarijanci i skloni umjetnim materijalima za odjeću. Međutim, i biljke su živa bića, a argument da su na nižem stupnju razvoja pa stoga i manje pate ne znam da li stoji jer je to kriterij koji su postavili ljudi po svojoj slici i prilici. Mi smo, kao, na najvišem stupnju razvoja i onda štitimo one više, sličnije sebi, a jedemo one niže, nesretnike kao što su kelj ili poriluk. Čini mi se da je u toj načelnoj diskusiji najjasnija jedna stvar: čovjek je temeljito proklet i mora ubijati da bi jeo. Onoga momenta kad je prognan iz raja s ulogom patnika, koji će u znoju lica svoga pribavljati hranu, dobio je i ulogu koljača pa znoj često zamjenjuje i tuđom krvlju. Nema nam druge nego s tim se prokletstvom pomiriti kao i s činjenicom da moramo disati. Zato je molitva prije jela prilično dobra stvar jer moramo odati počast onima koji su nas svojim tijelima nahranili. I ne nalazim tu velike razlike između mrkve i škampa, kelja i kunića.

 Štititi ljude? Dogodi vam se da stavite svoj potpis za oslobođenje nekog političkog zatvorenika, a on se poslije ponaša kao Vojislav Šešelj Kad se pak o pokusima radi, nacisti su bili jedini pošteni. Oni su pokuse radili na ljudima. Nisu lomili kosti jadnim slatkim beagleovima, nego su smatrali da ono što služi ljudima treba na njima i ispitivati. Situacija je zato u koncentracijskim logorima bila obrnuta nego na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu. Tamo su ljude zatvorene u žici čuvali njemački ovčari i dobermani. Ponekad su se hranili njihovim testisima, a inače su bili vrlo efikasni. Pokuse pak, koji su se provodili na svježem ljudskom materijalu, činili su oni koje su poslije proglasili liječnicima zločincima ili znanstvenicima zločincima. To je zato što je Njemačka izgubila rat. Da nije, bili bi nobelovci. Ne treba puno mašte pa da se zamisli do kakvih bi se vrhunskih znanstvenih rezultata došlo da su se pokusi u ovih pedesetak godina, otkako nacizam kleca na koljenima, sustavno provodili na ljudima. Doduše, tu postoji i jedna kvaka: nacisti Židove nisu smatrali ljudima. Oni su bili nešto kao poluljudi, biološki pogodni za pokuse, ali rasno inferiorni i nije ih bilo šteta. Napokon, evolucija i priroda neumoljive su kao i Himmler. On je samo potpomagao prirodnu selekciju. Nacisti su prema tome bili u dubokom skladu s prirodom. A ipak nam se diže kosa na glavi kad se sjetimo toga vremena.

  Čini mi se da se u histeriji oko zaštite životinja pomalo zaboravilo na ljude i da su pretjeranosti, udomljavanje mučenih pasa, skupljanje mačaka po cesti i agresivni aktivizam za životinjska prava tužan i prilično uzaludan pokušaj da se mi ljudi zatvorimo u oazu nevinosti, da nabacimo fasadu civiliziranosti ispod koje stoji dubok osjećaj krivnje i užasa protiv kojega ne možemo ništa. Osim reći Bogu, pečenoj životinji i kuhanoj blitvi: "Oprosti što te jedem." A onda ih pojesti pristojno, vilicom i nožem.