Dok je prošle godine skandal bio "sačuvan" za samu Pulu i povjeren predsjedniku žirija, oskarovcu Branku Lustigu, da se što bezbolnije izvede, ove se dogodio uoči središnje smotre nacionalnog filma, kad je izbornički dvojac Ministarstva kulture: Pavao Pavličić i Dejan Šorak, odbio poduprijeti novi projekt Vinka Brešana, najuspješnijeg filmaša od uspostave hrvatske samostalnostiTradicionalni vatromet iznad Arene označio je završetak svečanosti otvorenja 52. festivala igranog filma u Puli, koji prema svemu sudeći neće pobuditi silovite kontroverze poput one prošlogodišnje kad je Antun Vrdoljak s "Dugom mračnom noći", u režiji "mudro" sklopljenog žirija, trijumfirao nad Arsenom Ostojićem i Ognjenom Sviličićem, čiji su filmovi nudili svježiju, kreativno relevantniju sliku hrvatske kinematografije koja hvata spone sa svjetskim filmskim strujanjima, pokidane za Tuđmanove vladavine.
  Dok je prošle godine skandal bio "sačuvan" za samu Pulu i povjeren predsjedniku žirija, oskarovcu Branku Lustigu, da se što bezbolnije izvede, ove se dogodio uoči središnje smotre nacionalnog filma, kad je izbornički dvojac Ministarstva kulture: Pavao Pavličić i Dejan Šorak, odbio poduprijeti novi projekt Vinka Brešana, najuspješnijeg filmaša od uspostave hrvatske samostalnosti.
  Zbilo se to u kontekstu višekratno postavljanog pitanja filmske javnosti znači li prošlogodišnji Vrdoljakov dirigirani trijumf novo skretanje kinematografske politike, iznova pod HDZ-ovom palicom, u ideološko desničarenje i kreativni provincijalizam, ili je tek riječ o neugodnu ekscesu koji su Božo Biskupić i filmska ekipa njegova ministarstva izazvali zbog posvemašnje neupućenosti u aktualne filmske tijekove, nastojeći usput odati počast "nacionalno provjerenom" autoru koji je nekad davno, u razdoblju koje za ministra Biškupića kao da još traje, bio filmaš od formata.
  Izborničke odluke pokazale su da će Biškupić i njegovi ljudi igrati na sigurno: odbijanje "lijevog" Brešana kompenzirali su dodjeljivanjem novca "lijevim liberalima" Mataniću, Sviličiću i Goranu Rušinoviću, što je trebalo dokazati "europejsku" orijentaciju HDZ-ova "novog filmskog kursa", ali se istodobno mislilo i na interese filmske "desnice", pa su potporu dobili projekti Brune Gamulina te Jakova i Dominika Sedlara. Odbijanje Vinka Brešana doista je skandal prvog reda jer premda osobno ni o jednom od njegovih filmova nemam naročito mišljenje, činjenice govore da "Kako je počeo rat na mom otoku" ide u sam vrh najgledanijih hrvatskih filmova svih vremena, da je "Maršal" također visoko na toj listi, a uz to je imao i relevantan međunarodni odjek, dok su "Svjedoci" prvi hrvatski film koji je nakon više od dvadeset godina prikazan u glavnom natjecateljskom programu jednog od triju najvećih svjetskih festivala, onom berlinskom, gdje je redom dobio pozitivne kritike.
  Ukratko, Vinko Brešan u ovom je trenutku hrvatski filmaš s najvećom međunarodnom reputacijom, koji istodobno može računati na znatnu naklonost domaće publike, stoga je odbacivanje njegova projekta toliko neshvatljivo da se jedino može objasniti političkom nepoćudnošću (odbijeni scenarij tematizira završetke triju "hrvatskih" ratova – Prvog i Drugog svjetskog te Domovinskog).
  Početak 52. pulskog filmskog festivala protekao je u oprečnom raspoloženju. Nakon tradicionalno raskošna domjenka ministra kulture u krasnom ambijentu Doma hrvatskih branitelja, u Areni nas je dočekao razvučen i nevješto sklopljen program svečanog otvaranja, kojem predsjednik Mesić i župan Jakovčić ovog puta nisu nazočili, a najviše pozornosti privukla je Lucija Šerbedžija kao najavljivačica odjevena u crnu prozirnu haljinu ispod koje su se kristalno jasno ocrtavali crni prslučić i gaćice, pri čemu je ostalo dvojbeno je li tjelesna sprema mlade glumice u potpunosti dorasla tako zahtjevnoj samoprezentaciji, no svakako joj treba odati priznanje na smjelosti.
  Čast da otvori festival pripala je jednom od dvojice filmskih izbornika, Dejanu Šorku, oko čijeg se je uratka "Dva igrača s klupe" diglo dosta prašine kad je prošle godine izvanrednim putem dobio državna sredstva. Sumnje su bile velike jer dotacija je koincidirala sa Šorkovim javnim izljevima oduševljenja Vrdoljakovom "Dugom mračnom noći", nakon čega je uvršten u Lustigov pulski žiri koji će Vrdoljakovu filmu dati sve glavne nagrade, a uz to je s Pavlom Pavličićem postao državnim izbornikom za igrani film. Bilo je i prigovora da će se Šorak kao izbornik naći u sukobu interesa ako svoj film prikaže u konkurenciji, no na njih se nitko nije obazirao, a nakon odgledanog filma moglo bi se reći – s pravom.
  "Dva igrača s klupe", naime, vrlo su ugodno iznenađenje. Riječ je o satiri koja kroz priču o lažnim svjedocima obrane hrvatskoga generala, optuženoga u Haagu za ratni zločin, spaja stilizaciju i opori realizam te nudi neke posve neočekivane tonove. Film implicitno ali uočljivo, moglo bi se čak reći lakonski, pokazuje da su hrvatski ratni zločini mimo svake sumnje postojali, istodobno se sprdajući s odbjeglim hrvatskim generalom koji očito treba asocirati na Antu Gotovinu. Naime, ključna je teza obrane koju lažni svjedoci trebaju potvrditi da general Skoko nije mogao počiniti ratni zločin koji mu se stavlja na teret jer je u vrijeme izvršenja bio u zatočeništvu dvojice hrvatskih pasa rata kojima je njegov tast dugovao deset tisuća njemačkih maraka, a nije im mogao vratiti jer je njemu istu svotu dugovao Skoko.
  Uglavnom, Šorak implicitno nudi dvije moguće opcije o hrvatskom generalu, "narodnom heroju": ili je ratni zločinac ili je sitni kriminalac, što je stupanj provokacije kakav je hrvatskim filmašima dosad bio nezamisliv. Uz to, Šorkov film sugerira Hrvatsku kao zemlju kojom dominiraju notorni manipulatori, jasno povezani s državnim strukturama, u kojoj se sitne ribe žrtvuju za krupnije ciljeve, a da ironija bude jača, i samoj "sitneži" se isplati podrediti "višim ciljevima" jer za osam ili deset godina "komotne" robije u humanim svjetskim zatvorima dobit će mito u novčanom iznosu kakav u ovoj zemlji ne bi mogli zaraditi od poštenog rada za dvadesetak godina.
  Da stvar bude zanimljivija, dvojac ključnih svjedoka Skokine obrane nacionalno je mješovit: Goran Navojec glumi dinarskog Hrvata, a Borko Perić banjolučkog Srbina koji se pred haaškim istražiteljima mora pretvarati da je Hrvat, i taj dvojac tijekom filma stvara zanimljiv odnos koji kulminira u završnici kad zajedničkim snagama nadigraju "tuđince", ne shvaćajući da su zapravo žrtve spletke Skokina odvjetnika (Hrvata). Kad shvate o čemu se radi, početni šok zamjenjuje prihvaćanje nagodbe "koju je nemoguće odbiti". U konačnici, simpatični su Balkanci, obnavljajući u ratu (djelomično) pokidan hrvatsko-srpski savez, "preveslali" hladne i uštogljene europske birokrate, pa svi možemo biti sretni i zadovoljni. Šorak je prema takvu stanju stvari, reklo bi se, istodobno afirmativan i zbog njega rezigniran.
  "Dva igrača s klupe" nisu samo idejno intrigantni, nego jako dobro funkcioniraju i u čisto žanrovskom smislu, kao pomaknuta komedija koja ne gubi vezu sa stvarnošću, pogotovo u prvoj polovici čiji ritam Šorak redateljski suvereno kontrolira. U drugoj polovici radnja se ponešto razvodnjava, no postojan ugođaj i odlične glumačke izvedbe nikad boljeg Navojca i malo znanog ali odličnog Perića u ulogama potencijalnih svjedoka obrane koji se pretvaraju u optuženike, kao i funkcionalan nastup Tarika Filipovića u ulozi Skokina odvjetnika i meštra velike opsjene, film zadržavaju na potrebnoj razini.
  Pravi je šok, međutim, priredio Filip Šovagović svojim cjelovečernjim filmskim prvijencem "Pušća Bistra". Šovagović je posljednjih godina stekao ugled kao dramatičar oslonjen na naslijeđe teatra apsurda, a "Pušća Bistra" trebala je biti filmski reprezent takve poetike. No dovoditi taj diletantski uradak u bilo kakvu vezu s Jarryjem, Ionescom ili Beckettom posve je bespredmetno, jer napraviti besmislen film o temi egzistencijalnog i društvenog apsurda neizrecivo je daleko od kreiranja filma apsurda, kako je Šovagović zamislio svoje djelce.
  Kroz niz sumanuto rasutih fragmenata s mnoštvom likova i nominalnim osloncem u fabularnoj liniji koja prati pokušaj osvete bivšeg TV inkasatora novopečenim tajkunima, pretenciozni autor spaja banalnu pučku komediju s banalnim društvenim angažmanom pakirajući svoj film u ruho nečeg neprobavljivog a najlakše opisivog sa "kako mali Ivica zamišlja poetiku apsurda".
  Kao pravi melem nakon možda najgoreg filma u povijesti hrvatske kinematografije došao je canneski pobjednik "Dijete" uglednih belgijskih autora, braće Dardenne. Riječ je o besprijekornom izdanku dokumentarističko-naturalističke poetike, emotivno angažiranoj priči o mladom paru s dna belgijskog društva, ponajprije o muškom dijelu tog para koji prolazi put od grijeha do iskupljenja. U dosadašnjem tijeku festivala vidjeli smo i vrlo zanimljiv film "Paun", redateljski debi uglednog snimatelja Chang-wei Gua, pripadnika slavne pete generacije kineskih sineasta, koji je na Berlinaleu nagrađen Velikom nagradom žirija. Guov film zapravo je svojevrsna parafraza slavnog Faulknerova romana "Krik i bijes" - sagledava provincijsku obitelj iz perspektive troje njezinih članova: senzibilnog brata, pomaknute sestre i drugog, mentalno retardiranog brata, s tim da senzibilni brat i iracionalna sestra, za razliku od Faulknerova Quentina i Caddy, pokušavaju otrovati retardiranog brata, na što im majka bez ijedne riječi demonstrira užas njihova postupka prisilivši sirotu gusku, u iznimno moćnoj sceni, da ispije otrov namijenjen bratu. "Paun" je jedan od onih suvremenih kineskih filmova koji beskompromisno pokazuju ekscesivan i "svakodnevan" užas ljudske prirode povezan s užasom društva u kojem isti ljudi obitavaju.
  U daljnjem tijeku festivala s posebnim se zanimanjem očekuju dva filma Jima Jarmusha i onaj Gorana Paskaljevića, a u nacionalnom programu najveće zanimanje vlada za adaptaciju Tomićeva romana "Što je muškarac bez brkova?", koji bi trebao pokazati može li Hrvoje Hribar napokon potvrditi nade koje su godinama u njega ulagane, novi film oca i sina Hitreca "Snivaj, zlato moje", koji će dati odgovor mogu li Hitreci prevladati ispade ideološke nesnošljivosti iz "Bogorodice", te "Što je Iva snimila 21. listopada 2003." Tomislava Radića, kojim se taj autor navodno vraća kreativnoj potentnosti svog davnog debija "Živa istina".