U Hrvatskoj je posljednjih godina zavladalo nepisano pravilo prema kojem se tzv "pobune" vojnih pilota događaju barem jednom godišnje. Niti ova godina nije bila iznimka, a razlozi su uvijek isti. Nezadovoljni svojim statusom, plaćama i brojem sati provedenih u zraku, vojni piloti se u dokolici obraćaju medijima šaljući cirkularna pisma redakcijama tražeći ono što je neostvarivo i nerealno. Za prosječnu plaću od 8.000 kuna koju imaju u ratnom zrakoplovstvu, netko bi se u hrvatskom gospodarstvu trebao itekako dobro preznojiti. Obzirom na činjenicu koliko lete čini se da su i precijenjeni. Naravno, žale s k tome da im prekovremeni sati i dežurstva nisu plaćeni, pa tuže državu za 20 milijuna kuna. Međutim, teško je povjerovati da prekovremeno lete i izlažu se tako velikim naporima u sustavu kakav je Hrvatsko ratno zrakoplovstvo gdje se godišnje u prosjeku leti 20-ak sati. Usput rečeno, zbog sličnih problema u slovenskom zrakoplovstvu piloti sami plaćaju letove kako bi imali dovoljan broj sati naleta na zrakoplovima, no to nije bio razlog da se pobune.

Stanje u HRZ-u poznato je manje ili više u javnosti već desetak godina, pa je odlazak kadrova ili njihovo nezadovoljstvo statusom pomalo začudujuće. Svi novopečeni vojni piloti znali su što ih čeka, od toga kolika će im biti plaća, koliko će i na čemu letjeti i tome slično. Oni kojima su vojne letjelice ostvarenje dječačkih snova, zasigurno će biti puno realniji, objektivniji, pa i vjerniji zvanju od onih kojima je zvanje vojnog pilota u Hrvatskoj zapravo pokriće ili odskočna daska kako bi se dislocirali kasnije u civilne vode ili su u ratno zrakoplovstvo zalutali vođeni američkim ratnim filmovima.

Vojnih pilota u Hrvatskoj danas ima previše, a svemu je razlog preambiciozno planiranje vrha ratnog zrakoplovstva u devedesetima. Zrakoplovci su zaboravili da je rat odavno prošao, da su Hrvatska i njezini ljudi u potpunosti iscrpljeni i osiromašeni, a hrvatsko gospodarstvo devastirano. Dogodile su se i munjevite političke promjene u okruženju, a time i pad stupnja ugroze Hrvatske od istočnih susjeda; Miloševićev je režim srušen, a nova je vlast u Beogradu počela intenzivno pregovarati s NATO savezom o pristupanju Partnerstvu za mir. Ne gledajući previše na promjene oko sebe Hrvatsko ratno zrakoplovstvo je ostalo dotrajalo, glomazno i neučinkovito. Na to je upozorio i bivši glavni tajnik NATO-a George Robertson. Jednostavno rečeno, bivši glavni tajnik NATO-a poručio je Hrvatskoj da više ne ulaže u zrakoplovstvo kakvo ima i da smanji broj letjelica i osoblja u ratnom zrakoplovstvu. Ipak, ako ništa drugo, Hrvatska se uspjela izboriti za ostanak ratnog zrakoplovstva u oružanim snagama premda je i to bilo upitno zbog velikog pritiska američke strane.

Postojeća flota MiG-ova smanjit će se vjerojatno sa sadašnje dvije eskadrile na samo jednu od 12 zrakoplova, dok će težište opremanja, remonta i modernizacije biti na transportnim i borbenim helikopterima gdje je situacija jednaka, ako ne i bitno lošija. Također od postojećih četiriju zrakoplovnih baza, predviđenih novim preustrojem, na kraju će se ipak njihov broj smanjiti, vjerojatno na dvije. Radikalno smanjenje borbenog zrakoplovstva diktiraju sadašnje financijske prilike, hrvatsko vojno i političko okruženje, te politika NATO saveza prema zemljama bivše Jugoslavije.

Umirovljeni generali Josip Štimac i Josip Čuletić vjerojatno su najodgovorniji za stanje u zrakoplovstvu. Spomenuta dvojica generala još su prije desetak godina krenuli s potpuno krivih pozicija planiranja ratnog zrakoplovstva. Tada je predloženo da školovanje započne 40 kadeta budućih vojnih pilota što je danas proizvelo 340 vojnih pilota od kojih većina zaista nema na čemu letjeti. Generali su bili uvjereni kako će se potkraj devedesetih godina krenuti s velikom modernizaciju MiG-ova u Izraelu pri čemu bi se u zrakoplove ugrađivala avionika i uređaji kompatibilni s američkim F-16, pa bi u sljedećoj fazi došlo i do kupnje američkih zrakoplova što je bilo preambiciozno i besmisleno s obzirom na okolnosti. Eskadrila MiG-ova još je uvijek potrebna, ne radi napadačkih ambicija prema bilo kome, već primjerice za zaštitu helikopterskog transporta i prijevoza borbenih postrojbi Hrvatske vojske s jednog kraja njezina teritorija na drugi, kao i zaštitu zračnog prostora od mogućih terorističkih samoubilačkih napada otetim putničkim zrakoplovima na vitalne objekte u Hrvatskoj.

Bilo kako bilo, ljudima koji žele izaći iz sustava ratnog zrakoplovstva treba to omogućiti što prije bez suvišnog čekanja i poželjeti im uspjeh na nekim od civilnih letačkih zadataka. Naravno, ako uspiju u tome, jer danas naći posao u bilo kojoj zrakoplovnoj kompaniji dostupno je samo iskusnim civilnim pilotima s nekoliko tisuća sati letenja.