Zoran FerićNeki smatraju da su izvanzemaljci odavno među nama. I imaju pravo na to. Ja sam pak jedan od onih koji misle da je apokalipsa već počela. Uvjeren sam da ne dolazi u prvom redu s ratovima, trubama i živopisnim konjanicima, nego da se tiho događa tu pokraj nas. Hans Magnus Enzensberger u svom velikom epu o propasti Zapada, što ga je indikativno naslovio kao "Propast Titanica", odmah u prvom pjevanju kaže: "Početak kraja/je uvijek diskretan. Nikakve sirene, nikakva alarmna zvona, samo/ diskretno kucanja na vratima kabine,/ kašljucanje u salonu za pušenje(…)." Istina, sve ovo oko nas, bombe, atmosferske nepogode, opća histerija upućuje na klasični repertoar apokaliptičnih scena što ih mediji donose u našu imaginaciju. Međutim, i terorizma i ratova bilo je oduvijek. Naposljetku, sedamdesete u Europi bile su u znaku žestokoga terorizma u Italiji, Njemačkoj i Engleskoj. I uvijek se s povijesne distance otkrije da su terorističke organizacije imale snažnu logističku potporu velikih obavještajnih službi, a pojedinci su bili izmanipulirano meso za bombe. Ili za vješala po njemačkim zatvorima. Apokalipsa pak o kojoj govorim nešto je nama puno bliže, a usudio bih se reći i opasnije. To je opći gubitak ideala. Privođenje riječkog psihijatra Milana Gudelja, optuženog za dilanje heptanona, jedan je od simptoma takve tihe apokalipse. U cijeloj priči o doajenu borbe protiv narkomanije u Rijeci i 70.000 prodanih tableta heptanona posljednjih mjeseci nešto je osobito zanimljivo. Vjerojatno većinu nas zanima gdje je ta točka u kojoj netko tko se čitavoga života zdušno borio protiv droge, tko je posvetio život jednom humanom poslu, odjednom od svega odustaje. U kojem to trenutku idealist postaje materijalist? Probudi li se čovjek samo tako jednoga jutra, skuha si kavu, sjedi u kuhinji svoga dvosobnog stana i odjednom shvati da čitav taj njegov rad nema nikakvoga smisla, da je društveno marginaliziran, sramno potplaćen, a posao u biti uzaludan kao da netko lavorom izbacuje vodu iz korita rijeke Save i nada se da će spriječiti poplavu. Jer dolaze novi i novi narkomani, droga je sve dostupnija, a konzumiranje i dilanje sve masovnije. Spozna tako čovjek da je kod nas narkopodzemlje, kao i u većini zemalja Zapada, kontaminiralo politiku, pravosuđe i policiju, a ni liječnička struka, kako vidimo, nije ostala imuna. I kada ti ljudi odluče raditi upravo suprotno od onoga što su činili čitavoga života? Vrijede li onda tim ljudima, bivšim idealistima, njihova talijanska kuhinja ili Peugeot 206 CC više od ljudskih života i vlastite prošlosti? U kojem se to trenutku može pljunuti na svoju fotografiju s promocije na medicinskom fakultetu i svjesno otići u kriminal? Ili se pak sve to događa nesvjesno i pomalo? Uz tiho kucanje na vrata, uz molbe i nuđenje novca, uz svakodnevno umirivanje vlastite savjesti kako se još uvijek radi dobro djelo. Pa što ako se malo više naplaćuje, ljudima se pomaže da svladaju krizu. Ne škodi da i prodaju nekome malo da se pomogne. Uostalom, toliko je droge na ulici, zašto je ne bismo istisnuli lijekovima. Dr. Gudelj zapravo je napravio velik korak prema općoj legalizaciji narkotika. Već se dugo i medijski agresivno vodi kampanja za legalizaciju lakih droga. Dr. Gudelj preskočio je tu fazu, on je vizionar i odmah je prešao na teške. Napokon, nakon tolikih patnji i smrti čovjek možda shvati kako je važno samo da pacijent funkcionira, da preživi dan jer će sutra ionako možda otegnuti papke. A pri tome se i dobije neka pinka. Uostalom, nitko danas ne radi badava. Treba spojiti ugodno s korisnim, zaradu s dobročinstvom. I tako se možda može umiriti savjest ako još uvijek postoji.
Iako se, istini za volju, savjest sve više pokazuje kao nepotreban teret u normalnom i svakodnevnom funkcioniranju modernog čovjeka. Uostalom, čovjek pokapa ideale u temelje nove vile, sklanja ih na poleđine skupih slika, sprema u pretince Jaguara i Mercedesa kako bi sebi uljepšao ljušturu, nahranio ego i shvatio da jedino novac u ovakvoj kulturi znači istinsku slobodu. Zbog njega se, doduše, sloboda često i gubi, što se može dogoditi i uvaženome psihijatru, ali u principu posjedovanje novca otvara nam neslućene prostore slobodne volje. Čovjek otkupljuje vlastiti život iz ralja kapitala. I to je najveći paradoks globalizacije i podivljaloga kapitalizma: čovjek se može osloboditi vladavine kapitala jedino pomoću kapitala. Revolucija je odavno mrtva, Berlinski zid je pao i na njegovu mjestu sada stoje Sonyjevi i Mercedesovi neboderi.
Ispada da su jedini pravi idealisti danas oni koji se raznose bombama po europskim kolodvorima. Čak ni njihovi nalogodavci ili oni koji aktiviraju eksploziv mobitelima ili daljinskim upravljačima, praveći od njih mučenike, ne spadaju u tu kategoriju. Najomraženiji ljudi današnjice ostali su idealisti. Na Zapadu je pak gubitak ideala, izgleda, biološki proces, napreduje sa starenjem i možda je biokemijski uvjetovan, poput klimakterija. Opada razina hormona za ideale, a raste razina hormona za ljubav prema automobilima, odijelima i skupim satovima. I taj proces počinje već poslije dvadesete. Događaji kao što su skandal u Brezovici, koji, kako vidimo, zadobiva i nove dimenzije hapšenjem Mije Penića i otkrivanjem njegova dnevnika koji je, navodno, Jelena Brajša čuvala u stanu, i dilanje heptanona, kad su se priznati i dugogodišnji humanitarci pokazali kao ljudi koji prvenstveno gledaju svoj interes, pokazuju alarmatnu razinu deziluzioniranosti hrvatskoga društva i njegovu osnovnu bolest: akutni egoizam. Iz nekih struka, primjerice, politike i biznisa, moral je amputiran zapanjujućim društvenim konsenzusom, to što su tajkuni i krupni kapital okrenuti sebi navikli smo smatrati normalnim. Kad se, međutim, humanitarci, liječnici ili svećenici odreknu temeljnoga pokretača svoga poziva, a to je sluh za drugoga i elementarni osjećaj solidarnosti, to postaje ozbiljan simptom apokaliptična vremena.