Objavljeno u Nacionalu br. 506, 2005-07-25

Autor: Dean Sinovčić

INTERVIEW

Dennis Hopper - 50 godina karijere hollywoodskog divljaka

Dennis Hopper (69), glumac i redatelj, za Nacional govori o svom burnom životu, karijeri u sukobu s moćnicima Hollywooda, pet brakova, alkoholu i drogiranju na setovima te o svom najnovijem filmu, hororu Gerogea Romera 'Zemlja živih mrtvaca'

 Hopper se "očistio" od droge i alkohola sredinom osamdesetih i tada snima svoje najbolje filmove, među kojima je najpoznatiji "Plavi baršun" redatelja Davida Lyncha, a Frank Booth, koga Hopper glumi, smatra se jednim od najpoznatijih negativaca u filmskoj povijesti Hopper se "očistio" od droge i alkohola sredinom osamdesetih i tada snima svoje najbolje filmove, među kojima je najpoznatiji "Plavi baršun" redatelja Davida Lyncha, a Frank Booth, koga Hopper glumi, smatra se jednim od najpoznatijih negativaca u filmskoj povijestiOve godine glumac i redatelj Dennis Hopper slavi obljetnicu kakvu u Hollywoodu samo rijetki dožive. Prije točno 50 godina glumio je u svom prvom filmu "Buntovnik bez razloga", nakon čega je slijedila jedna od najneobičnijih filmskih karijera, prepuna Hopperovih svađa, drogiranja, alkoholiziranja, mijenjanja supruga koje je čak i fizički zlostavljao zbog čega su ga često filmski redatelji i producenti marginalizirali. Međutim, nitko nikada nije mogao osporiti njegovu darovitost, kako glumačku i redateljsku tako i za fotografiju, slikarstvo i kiparstvo, što je u javnosti manje poznato. Zato je vjerojatno najbolju definiciju Dennisa Hoppera dala poznata glumica Joanne Woodward: "Dennis Hopper je genij. Nisam sigurna u čemu, nisam sigurna ni da Hopper zna u čemu. To sigurno nije gluma. Ali on je genij".
  Prije pedeset godina Hopper je snimio film "Buntovnik bez razloga" s Jamesom Deanom koji mu je bio glumački mentor i koji je Hoppera približio fotografiji jer je i sam Dean bio fotograf. Već nakon tri godine Hopper je došao na loš glas u Hollywoodu jer nije želio poštivati ni sustav niti nadređene zbog čega dobiva sve manje uloge. Kao redatelj debitirao je 1969. odličnim filmom "Goli u sedlu", ali nakon još jednog filma – "Posljednji film", više nitko nije želio financirati njegove redateljske pokušaje. Potkraj šezdesetih i u sedamdesetima Hopper postaje ovisnik o drogi i alkoholu zbog čega sve manje radi, tek je uloga u filmu "Apokalipsa danas" iz 1979. nešto što treba izdvojiti iz tog razdoblja.
  Do tada je Hopper već promijenio tri supruge. U šezdesetima je bio u braku s Brooke Hayward, kćeri glumice Margaret Sullavan, i upravo ga je Hayward upoznala s Peterom Fondom, s kojim je snimio "Gole u sedlu". Godine 1970. kratko je bio u braku s Michelle Phillips iz sastava "Mamas and Papas" da bi od 1972. do 1976. bio u braku s malo poznatom glumicom Darijom Halprin. I Phillips i Halprin optužile su ga za fizičko zlostavljanje, što je on poslije i priznao, ali tvrdi da nikada nije zlostavljao svoju četvrtu suprugu Katherine La Nasa, s kojom je bio u braku od 1989. do 1992. te dodaje da su njezine optužbe smiješne.
  Hopper se "očistio" od droge i alkohola sredinom osamdesetih i tada snima svoje najbolje filmove, među kojima je najpoznatiji "Plavi baršun" redatelja Davida Lyncha, a Frank Booth, koga Hopper glumi, smatra se jednim od najpoznatijih negativaca u filmskoj povijesti. U devedesetima Hopper naplaćuje svoj talent, smiruje se i dobiva uloge u brojnim filmskih hitovima kao što su "Brzina" s Keanuom Reevesom, "Red Rock West" s Nicolasom Cageom, "Prava romansa" s Christianom Slaterom, "Vodeni svijet" s Kevinom Costnerom i "Edtv" s Matthewom McConaugheyjem. U devedesetima, točnije 1992., upoznaje tada 24-godišnju glumicu Victoriju Duffy, s kojom se četiri godine poslije vjenčao. S njom je i sada u braku, a prije dvije godine četvrti je put postao otac.
  S Dennisom Hopperom razgovarali smo u povodu njegova najnovijeg filma "Zemlja živih mrtvaca" Georga A. Romera, nastavka njegove poznate trilogije iz sedamdesetih koja je počela filmom "Noć živih mrtvaca". Hopper više nije nekontrolirana osoba; posljednjih godina posvetio se umjetnosti pa je prije dvije godine otvorio izložbu svojih umjetničkih radova u Amsterdamu. Ipak, njegov izrazito jak ego tjera ga da i dalje priča kako je kruti Hollywood uništavao njegovu darovitost.
  NACIONAL: Ove godine slavite 50. obljetnicu vaše glumačke karijere. Sjećate li se početaka?
  - Kako da ne. Potpisao sam prvi ugovor 7. siječnja 1955. s filmskom kompanijom Warner Bros. Pod tim ugovorom glumio sam u dva filma s Jamesom Deanom, "Buntovnik bez razloga" i "Div", nakon čega je James Dean poginuo. Prošlo je mnogo godina i mnogo filmskih detalja koje bih vam mogao ispričati. Eto, sada glumim u filmu "Zemlja živih mrtvaca", nastavku trilogije redatelja Georga A.Romera, čiji se prvi film trilogije – "Noć živih mrtvaca" - prikazao 1969., one godine kada sam ja režirao i glumio u filmu "Goli u sedlu". Tada sam usporedio ta dva filma i shvatio da se Romero i ja koristimo filmom kao metaforom u prikazivanju američkog društva. Na sreću, producent Marc Canton shvatio je da je Romero živ i zdrav, da živi u Pittsburghu jer se nikada nije želio preseliti u Hollywood, te je napravio sve da Romero snimi nastavak svoje trilogije. Ljudi nas stalno pitaju kako je moguće da smo Romero i ja snimili "Zemlju živih mrtvaca" za tako veliku filmsku tvrtku kao što je Universal ako se zna da smo obojica buntovnici koji nikada nisu voljeli velike filmske korporacije. Radi se o tome da ni Romera ni mene nije briga za Universal, nego je najvažnije da je "Zemlja živih mrtvaca" snimana kao neki niskobudžetni film.
  NACIONAL: Kada ste prvi puta vidjeli film "Noć živih mrtvaca" i jeste li vjerovali da će on postati tako važan film?
  - Pogledao sam ga 1969., čim sam završio sa snimanjem filma "Goli u sedlu", jer se tada o filmu "Noć živih mrtvaca" jako puno pričalo. Film je zapravo govorio o problemima koji su se tada pojavili u Americi i zato sam uživao u njemu.
  NACIONAL: Vaša filmska karijera bila je vrlo neobična. Kako objašnjavate to da ste se često sukobljavali s filmskim glavešinama, a potom bi vas često nagrađivali za vaše uloge?
  - To se događa kada se dovoljno dugo borite protiv određenih ljudi i njihova ponašanja. Ne znam koliko poznajete moju povijest, ali nakon što sam režirao film "Goli u sedlu", dvije godine kasnije, 1971., režirao sam "Posljednji film" koji je pobijedio na festivalu u Veneciji. Zamislite, kompanija Universal odbila je distribuirati taj film u Americi. Sljedećih dvanaest godina nisam režirao niti jedan film. Zbog takvih stvari nikada se nisam mogao uklopiti u srednjostrujaški Hollywood. Unatoč tomu, dobio sam jako puno nagrada za brojne nezavisne filmove u kojima sam glumio što mi je pomoglo da se održim u glumačkom svijet. Najbolji primjer za to je film "Plavi baršun" iz 1986.  Iste godine glumio sam i u odličnoj košarkaškoj drami "Hoosiers" s Geneom Hackmanom, i za tu sam ulogu, jedini put u karijeri, bio nominiran za Oscara. Iste godine glumio sam i u jednako dobrom filmu "River's Edge" s Keanuom Reevesom. Niti jedan od tih triju filmova nisu snimljeni za neku veliku filmsku kompaniju.
  NACIONAL: Kako ste se osjećali u to vrijeme, kada ste bili hvaljen glumac i redatelj a velike kompanije nisu željele raditi s vama?
  - Osjećao sam se izdanim. Postojao je sukob na osobnoj razini između Lewa Wassermana, tada najutjecajnijeg čovjeka u Hollywoodu, i mene. Jules Stein, moj prijatelj koji je osnovao Universal s Wassermanom, došao je nakon uspjeha filma "Goli u sedlu" do Wassermana i pitao ga što možemo učiniti za mlade redatelje poput Hoppera, Petera Fonde, Petera Bogdanovicha i druge. Bilo im je bitno da snimamo filmove za manje od milijun dolara; "Goli u sedlu" stajali su 350 tisuća dolara, i davali su nam 50 posto vlasništva nad filmom. Međutim, Wasserman nas je sve odbacio jer je mislio da smo mi prijetnja za njega i njegovu kompaniju i u to vrijeme nije želio distribuirati film "The Hired Hand" Petera Fonde, "The Targets" Petera Bogdanovicha niti moj "Posljednji film".  "Posljednji film" doista je bio težak film za mene; tražili su od mene da ga drukčije napravim, što sam odbio. U Universalu nisu promijenili stav niti nakon što sam pobijedio na festivalu u Veneciji. Rekli su mi: "Ako ga ne premontiraš onako kako mi želimo, onda ćemo ga prikazati samo na dva tjedna u New Yorku i Los Angelesu, tri dana u San Franciscu, a u Europi neće biti nikada prikazan". Rekao sam im da pričaju gluposti i da to neće napraviti, ali to su na kraju ipak učinili. Bio sam mlad i mislio sam da imam utjecaja. Nisam imao utjecaja, imao sam samo dugačak jezik.
  NACIONAL: Biste li danas jednako postupili?
  - Bih ako bi moj film pobijedio na festivalu u Veneciji. Danas sam pametniji, znam kako Hollywood funkcionira. U ono vrijeme nisam mogao ni zamisliti da bih montirao film onako kako netko drugi želi. Ima nešto zanimljivo u vezi s "Posljednjim filmom". Godinu dana nakon što ga kompanija Universal nije željela distribuirati, nazvali su me i tražili da im predam cjelokupan snimljeni materijal jer su željeli prikazati film kao TV seriju. Isprva sam ih odbio, a onda sam im rekao da može ako potpišu da sam ja 100-postotni vlasnik filma. Pristali su, i kako sam ja jedini vlasnik, sada razmišljam da ga objavim na DVD-u. Puno je vremena prošlo, Les Wasserman je umro i ja ga cijenim, bez obzira na sve. Bio sam talentiran redatelj, ali sam slamao neke odnose s ljudima zbog čega mi nisu dali da razvijem svoj talent. Čak dvanaest godina nisam režirao film. Imao sam sve vrijeme ovog svijeta, dvije sam godine živio u Parizu i tražio financijere za svoj film, dvije sam godine živio u Meksiku gdje sam također tražio financijere, ali nisam mogao nikoga naći.
  NACIONAL: Mislite li da se danas u Hollywoodu može obnoviti taj buntovni duh sedamdesetih godina?
  - Nema potrebe jer buntovništvo danas postoji u Hollywoodu. Postoje nezavisni filmovi koji su niskobudžetni kao što su bili i naši. Postoji DVD; ako želiš snimiti jeftini film, možeš ga plasirati na DVD-u. Ne moraš pritom potrošiti milijun ili pet milijuna dolara. Jako je mnogo doista darovitih redatelja koji rade fantastične filmove za male novce i jedini je problem kako im pomoći da izađu na površinu kako bi se njihovi filmovi vidjeli u svim kinima ovog svijeta.
  NACIONAL: Je li se i koliko Hollywood promijenio od vremena kada ste bili mladi?
  - Promijenio se jer su u ona vremena postojale samo velike filmske kompanije i jedino su te kompanije snimale filmove. Ako se nisi uklopio u njihov sustav, onda se tvoj film nije mogao distribuirati. Godine 1958. Curtis Harrington režirao je film "Night Tide", u kojem sam glumio glavnu ulogu. Godine 1976. pozvani smo u Francusku, u Nicu, na projekciju filma. Film je 1958. godine u magazinu "Time" svrstan među deset filmova koje treba pogledati te godine, ali nismo našli distributera. Niti jedna kompanija nije ga željela distribuirati, a bez njihova potpisa niti jedna ga kinodvorana nije htjela preuzeti za prikazivanje. U Nici, na predstavljanju filma, organizator me predstavio publici ovako: "Rembrandt je jebo kućne pomoćnice zbog čega su sve njegove slike skinute sa zidova te je trebalo 300 godina da ga se nanovo otkrije. Hopper je jebo Hollywood zbog čega ne možemo gledati njegove filmove".
  NACIONAL: Tada je uzimanje droge bilo vrlo popularno među filmašima. Žalite li što ste i vi uzimali drogu?
  - Droga nikada nije ometala stvaranje mojih filmova ili moju glumu. Da nam je tko u bilo kojem trenutku rekao kako droga ili alkohol loše utječe na naš rad, ja bih se zaustavio istog trenutka. Već 21 godinu nisam ni primirisao alkohol niti sam probao drogu. Tada nismo uzimali kokain ili marihuanu zato da bismo se nadrogirali nego da bismo normalno radili. S pomoću droge nastavljali smo raditi. Ništa nije moglo utjecati na moj rad: da mi je netko odrezao nogu, ja bih i dalje snimao filmove. Ako uzimaš drogu dok ne snimaš, dok tražiš producenta, dok tražiš ulogu, onda to nema veze s poslom nego s drogiranjem iz bijesa i samosažaljenja. No to je već druga priča.
  NACIONAL: U sedamdesetima su se pojavili filmaši poput Francisa Forda Coppole, Stevena Spielberga i Georgea Lucasa, koji su nakratko postali utjecajniji od filmskih kompanija, no filmske su kompanije ubrzo povratile svoju moć i utjecaj. Zašto se to dogodilo, zašto su kompanije tako jake?
  - Ne mislim da su Coppola, Lucas i Spielberg ikada izgubili svoju moć, ali nema sumnje da sam ja izgubio svoj utjecaj. Tko zna, možda sam ja svojim gubitkom utjecaja omogućio da oni dođu na scenu. One godine kada sam ja snimio "Gole u sedlu", Coppola je snimio "Rain People". Coppola je bio inteligentan i nakon toga je snimio film "Finian's Rainbow", a ja sam snimio film nesretnog naslova "Posljednji film". To je bio kraj moje karijere, nakon čega su došli Lucas i Spielberg, a Coppola je snimio "Kuma". Ne može se reći da su filmske kompanije tada preuzele svu vlast jer su ipak dopustile osivanje manjih, nezavisnih kompanija koje su poslije inkorporirale u svoj sustav. Shvatile su da trebaju pustiti da se snimaju nezavisni filmovi koje su poslije preuzimale za distribuciju. Ja se nisam mogao prilagoditi američkom sustavu jer sam odrastao na drukčijim filmovima. Sa 18 godina gledao sam europske filmove u art-kinima, gledao sam Bergmana, Truffauta, Goddarda i Kurosawu, gledao sam talijanske neorealiste poput Rosselinija, gledao sam De Sicu i Bunuela. Danas također gledam inozemne filmove, ali mi se čini da svi nastoje izgledati kao američki. Na taj način zemlje gube svoju etničku realnost, što mi je tužno. U cijelom svijetu izdvojio bih Meksiko kao zemlju s gomilom odličnih mladih redatelja. Oni bez mnogo novca snimaju sjajne filmove. Njihovi su mi filmovi pravo nadahnuće, i to me raduje.
  NACIONAL: Kada rekapitulirate svoju karijeru, možete li reći da su sedamdesete godine prošlog stoljeća bile za vas najbolje?
  - Ne, mislim da sada proživljavam najbolje trenutke. Osjećam se dobro bez obzira na to što imam 69 godina. Prije nekoliko tjedana nazvao me Jerry Bruckheimer, najutjecajniji producent u Hollywoodu, da mi kaže kako ću glumiti u TV seriji "E-Ring", koju će producirati i Taylor Hackford, režiser filma "Ray". Bit će to fenomenalna serija čija će se radnja odvijati u Pentagonu; moja uloga slična je onoj Martina Sheena u seriji "Zapadno krilo", ali mislim da će ova serija biti još bolja. Prvo smo snimili pilot-epizodu koja je oduševila sve u kompaniji Warner Bros.; kažu da je to najbolja pilot-epizoda neke serije koju su ikada vidjeli. Ljudi malo znaju o Pentagonu, a jedan od scenarista serije bio je djelatnik Pentagona. Benjamin Bratt glumi glavnu ulogu.
  NACIONAL: S obzirom na to da više ne pijete i ne drogirate se, što vas sada pokreće u poslu?
  - Sada me pokreće i usrećuje sam posao. Snimio sam oko 150 filmova, većinom su to bili nezavisni filmovi, većinom su snimani u različitim državama. Nekada sam tijekom snimanja filmova spavao u prikolicama, a sada će biti lijepo dovesti se autom na snimanje ove serije. Nikada nisam volio televizijske serije i mislio sam da nikada u njima neću glumiti, no ovo je fenomenalna uloga.
  NACIONAL: Namjeravate li ikada više režirati?
  - Svake godine, od svoje 20. godine, nastojim režirati film. Kao 31-godišnjak režirao sam "Gole u sedlu", a kao 33-godišnjak "Posljednji film". Svake godine tražim novac za režiranje filma, svake godine ga ne mogu naći. Da ne pretjerujem, ipak sam tijekom karijere režirao sedam filmova. "Boje nasilja" iz 1988. godine sa Seanom Pennom i Robertom Duvallom jedan je od njih, vrlo uspješan, ali bilo je i filmova zbog kojih su ljudi koji su uložili novac bankrotirali. Primjerice, "Backtrap" s Jodie Foster iz 1990. nikada nije našao kinodistributera i producent je propao. Volim režirati jednako kao i glumiti. Sada, kada počnem glumiti u seriji, neću imati vremena, ali slijedeće ljeto, tijekom tromjesečne stanke, vjerujem da bih mogao režirati novi film.
  NACIONAL: Iako ste u dobi od 69 godina, ne samo da i dalje glumite nego ste i na čelu filmskog festivala u Las Vegasu.
  - Riječ je o malom festivalu nazvanom Cine Vegas koji se održava u lipnju svake godine i ja sam njegov predsjednik. Dodjeljujemo nagrade zaslužnim redateljima i glumcima pa smo tako ove godine nagradili Romera, Wima Wendersa, Nicolasa Cagea, Samanthu Morton, Christophera Walkena i Ann Margaret. Trevor Groth, koji se brine za program filmskog festivala u Sundanceu, ujedno se brine i za naš program, a moj je posao da dovodim poznate glumce u Las Vegas. Meni je to zabavno. Prošle smo godine nagradili Jacka Nicholsona, Davida Lyncha i Seanna Penna. Taj festival postoji pet godina i ja sam došao na njegovo čelo nakon što su i mene nagradili te me pozvali da budem predsjednik. Zaključio sam da bi to mogao postati nevjerojatno dobar festival jer je to kombinacija novih filmova koji još nemaju distributera s klasicima koje nagrađujemo.
  NACIONAL: Kako se kao 69-godišnjak osjećate u ulozi oca dvogodišnje kćeri Galen?
  - Obožavam svoju kćer, ona je predivna. Imam kćer koja ima 44 godine, druga kći ima 33 godine, imam sina koji ima 14 godina, sada imam dvogodišnju kćer, ali imam i dvije i pol godine staru unuku, kći moje najstarije kćeri. Svi oni žive u Los Angelesu i vrlo smo bliski. I oni se međusobno druže koliko im to slobodno vrijeme dopušta.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika