"Znam da ne postoji ni jedna javna fotografija na kojoj sam podizao tri prsta u zrak. Kad su se počele spominjati šajkače i kokarde, to mi je bilo još čudnije. Potječem iz Vojvodine, šajkača nikad nije bila obilježje sjevernog Banata. Zaključio sam da takva fotografija može biti samo fotomontaža"Nitko nije mogao vjerovati da će se navijači NK Rijeka pobuniti što je srpski golman Dragan Žilić potpisao ugovor s njihovim klubom. Čudno, jer su 70-ih i 80-ih mnogi odlični nogometaši Rijeke, pa i poneki trener, bili Srbi a Rijeka se smatrala miroljubivom sredinom bez nacionalističkih ispada. Ali skupina navijača Rijeke tvrdi da Žilić nije "običan" Srbin te da imaju fotografije Žilića u trenucima nacionalističkih ispada. Spominju se tri prsta u zraku, šajkače i kokarde, ali ništa još nije dokazano jer fotografije nisu objavljene. Žilić nas je u opatijskom hotelu Adriatic, gdje je privremeno smješten, smijući se odmah pitao imamo li te fotografije.
  Cjepidlake kažu da je Žilić prvi srpski nogometaš u hrvatskoj nogometnoj ligi jer je Radomir Đalović, koji je do prošle sezone igrao za Zagreb, Crnogorac. Rođen je 14. prosinca 1974. u Kikindi gdje je 1985. počeo trenirati u lokalnom klubu. Četiri godine poslije pozvan je u kadetsku reprezentaciju SFRJ i tada je znao da će se baviti nogometom. U toj reprezentaciji igrao je s Tomislavom Rukavinom, donedavnim igračem Hajduka, Igorom Musom iz Slaven Belupa i Davorom Bajsićem, bivšim igračem Osijeka. Žilić je 1994. postao prvi golman Kikinde, tadašnjeg drugoligaša, 1996. klub je ušao u prvu ligu a on je potpisao za Vojvodinu. Četiri godine branio je za Vojvodinu koja je tada igrala finale Intertoto kupa protiv njemačkog Werdera i dva finala Kupa SRJ. Nakon toga godinu dana je bio u CSKA iz Sofije gdje se ozlijedio pa je došao u Smederevo. U reprezentaciju SRJ pozvan je 30 puta, od čega je na osam utakmica branio, u ostalima je bio rezerva, uključujući i onu Hrvatska – SRJ 1999. koja je završila 2:2 pa se Hrvatska nije plasirala na EP 2000.
  NACIONAL: Kako ste uspostavili kontakt s NK Rijeka? Jeste li ikada pomišljali da biste mogli braniti za neki hrvatski klub?
  - Nije mi bilo ni nakraj pameti da ću jednog dana potpisati za Rijeku. Moj menadžer obavijestio me da je Rijeka zainteresirana za mene. Odgovorio sam da ću doći u Rijeku, shvaćajući da prolazi vrijeme ludila koje nam je posljednjih 15 godina donijelo mnogo nevolja.
  NACIONAL: Jeste li prije potpisivanja ugovora provjerili političku situaciju u Rijeci, koja se ipak razlikuje od nekih drugih dijelova Hrvatske?
  - Bio sam obaviješten o tome. Imam nekoliko prijatelja u Hrvatskoj preko kojih sam se informirao. Oni su mi rekli da bez ikakvih problema mogu doći u Rijeku. Moj dolazak ne bi trebao biti nikakva senzacija, Đalović je već bio u Zagrebu, a prije mene su i rukometni reprezentativci Srbije i Crne Gore potpisali za rukometni klub Zagreb. Stoga uopće nisam pretpostavljao da se može stvoriti ovakva euforija i negativna atmosfera oko mog dolaska.
  NACIONAL: Prema pisanju novina, vi ste prije mjesec dana razgovarali s čelnicima Rijeke, prvi pregovori su propali, ali su obnovljeni i potpisali ste za Rijeku.
  - Upravo tako. Ja sam 19. lipnja došao na pregovore u Opatiju. Čelnici Rijeke rekli su svoje stavove, a ja svoje. Čekali smo predsjednika Rijeke Ježića da odobri moje potpisivanje ugovora. Mislim da su moji uvjeti bili korektni. Gledao sam na Rijeku kao na klub koji financijski nije u kategoriji velikana europskog nogometa. Želio sam naći zlatnu sredinu. Rečeno mi je kako treba pričekati da se predsjednik Ježić vrati iz inozemstva. Rekao sam im da ću otići kući i ako se predsjednik Ježić složi s mojim uvjetima, doći ću u Rijeku. Ali već sutradan počelo se kuhati oko mog prelaska. Na internet chatu pratio sam zbivanja i puno stvari bilo mi je nejasno. Moji prijatelji iz Hrvatske čitali su mi tekstove iz svih novina gdje se pojavila informacija kako navijači navodno imaju neku moju sliku. Počeo sam razmišljati koja bi to mogla biti slika na kojoj držim tri uzdignuta prsta. Znam da na javnim događajima, nogometnim utakmicama, nikada nisam isticao nacionalno znakovlje. Ponavljam, u Srbiji nije nikakav grijeh podići tri prsta u zrak. Znam da ne postoji ni jedna javna fotografija na kojoj sam podizao tri prsta u zrak. Kad su se počele spominjati šajkače i kokarde, to mi je bilo još čudnije. Potječem iz Vojvodine, šajkača nikad nije bila obilježje sjevernog Banata. Zaključio sam da takva fotografija može biti samo fotomontaža.
  NACIONAL: Znači li to da vi pozivate navijače Rijeke da objave tu fotografiju ako ona postoji?
  - Prvog dana nakon što sam došao u Rijeku rekao sam navijačima: "Gospodo, dajte da sjednemo za stol." Tu sam im poruku poslao preko direktora kluba Marinka Koljanina. Rekao sam: "Dovedite navijače da odmah razjasnimo sve nesporazume." Moje su riječi objavljene u novinama, ali nisam dobio nikakav odgovor. U novinama sam pročitao poruku navijača i zaista nemam riječi. Mislio sam da je uspjeh kluba u prvom planu. Rijeka je tražila iskusnog golmana, branio sam u više od 50 europskih utakmica u devet godina. Svake godine branio sam u europskim utakmicama, to nije mala stvar.
  NACIONAL: Navijači su spomenuli i da ste se loše ponašali u vrijeme utakmice Hrvatska - SRJ 1999., vaše ispade na graničnom prijelazu Bajakovo.
  - Nemam što objašnjavati. Spominju Bajakovo, kao da smo na tu utakmicu došli autobusom iz Beograda i tako se vraćali. Bilo bi glupo ići autobusom na takvu utakmicu visokog rizika. Mi smo avionom putovali od Beograda do Zagreba i natrag, u autobusu smo bili samo kad smo se vozili do aviona i od aviona do hotela. To su obične insinuacije.
  NACIONAL: Jesu li vam čelnici Rijeke pri potpisivanju ugovora rekli da nećete imati problema zato što ste iz Srbije?
  - Jesu. Rekli su mi da prigovara samo grupica nacionalističkih navijača.
  NACIONAL: Brojni poznati nogometaši Rijeke 70-ih i 80-ih bili su Srbi: Hrstić, Radović, Desnica, Kustudić, Sredojević, Malbaša.
  - Ja sam treći Kikinđanin u Rijeci. A najpoznatiji predsjednik Rijeke Ljubo Španjol poslije je postao predsjednik Vojvodine. On je doveo Sinišu Mihajlovića iz Borova Sela u Vojvodinu, to je bila generacija Šestića, Vorkapića, Tanjge, Marasa.
  NACIONAL: Nekoć su srpski nogometaši bili zainteresirani za prelazak u Rijeku radi sunca, mora i blizine Italije. Koliko je to vama bilo važno?
  - Stavit ću nogomet u prvi plan. Odmah nakon toga dolaze na red uvjeti života moje obitelji. Ne bih usporedbama htio nekoga povrijediti, ali živjeti u ovakvom gradu, s ljudima koji su me doista toplo primili, predivno je. Nadam se da ću tako topao prijem svojim obranama zaslužiti i od navijača Rijeke.
  NACIONAL: Hoće li se u Rijeku doseliti i vaša obitelj?
  - Trenutačno tražimo stan u Rijeci. Kad ga nađemo, u Rijeku će doći moja supruga i četverogodišnja kći. Moja sestra, doktorica kemije, već šest godina živi u Trstu, majka je upravo kod nje, tako da smo sada svi vrlo blizu. Supruga me stalno pita što se to događa u Rijeci, svašta se piše u novinama i na internetu. I njoj i prijateljima objašnjavam da nemam nikakvih problema. Na svakom koraku svi su mi na usluzi. Istina, Rijekom još nisam prošetao. Nemam auto, smješten sam u Opatiji, vozač me vozi na trening. Šetam Opatijom, tu mi se odmara nekoliko prijatelja.
  NACIONAL: Jeste li, osim iz Rijeke, imali još ponuda?
  - Jesam. Ponudu Rijeke prihvatio sam kako bih prekinuo čekanje. Prijelazni rok još je trajao mjesec i pol, ali nisam htio gubiti vrijeme. I ovako sam nešto vremena izgubio jer prvenstvo počinje a ja sam trenirao sam, ne s ekipom, što je ipak drukčije. Da sam odabrao drugi klub, morao bih se aklimatizirati. Ovdje mi je lakše jer je isto govorno područje. Za mene su se zanimali njemački drugoligaš Greuther Fürth, OFI s Krete i turski Trabzon. Izabrao sam Rijeku jer je bila najkorektnija.