Jedina mana filma jest nedovoljna izražajnost "pripovjedačice" Ive, čija je dubinska tuga u jednom prizoru znakovito naznačena, ali taj dragocjeni trenutak kasnije nije oplemenjen dodatnim uvidom u njezin unutarnji svijetPreporod hrvatskog filma započet prije dvije godine u Puli ostvarenjima "Tu" Zrinka Ogreste i "Svjedoci" Vinka Brešana, te nastavljen prošlog ljeta filmovima "Ta divna splitska noć" Arsena Ostojića i "Oprosti za kung fu" Ognjena Sviličića, traje i dalje. Vespazijanova arena na 52. izdanju pulskog festivala ugostila je ponovo dva vrijedna filma, a da sve bude zanimljivije, to su filmovi autora od kojih je intrigantne kreativne ili idejne iskorake malo tko očekivao. "Što je Iva snimila 21. listopada 2003." Tomislava Radića kvalitativni je vrhunac nacionalnog programa, a "Dva igrača s klupe" Dejana Šorka politički najprovokativniji film nastao u nezavisnoj Hrvatskoj. Doista, tko je mogao očekivati da će nacionalistički dogmatik Radić, koji je u posljednjih trinaest godina realizirao tri slabašna uratka - bljedunjavu istoimenu adaptaciju Šoljanova romana "Luka", "Anđele moj dragi" kao jedan od famoznih filmova koji su "širili istinu o Hrvatskoj", te groznu komediju "Holding" - snimiti film čija svježina, koliko god to predrasudno zvučalo, priziva znatno mlađeg i u svjetska filmska zbivanja upućenijeg autora? Tko je mogao očekivati da će oportunizmu skloni Šorak, čiji je prethodni film "Garcia" pomalo bizaran i posve neuvjerljiv spoj kriminalističko-socijalne drame i latinosapunice s političkim backgroundom, napraviti iskorak u političku subverziju, zbog čega je jedan hrvatski redateljski klasik njegov film nazvao antihrvatskim? Očito, došla su neka nova vremena za hrvatsku kinematografiju, kad i autori poput Šorka i Radića osjećaju da moraju hvatati korak s nadirućim mlađim snagama, baš kao što se nekad Bijelo dugme moralo radikalno izmijeniti da bi držalo korak s novim valom.
  Koliko god bio neočekivan, kreativni uspon Tomislava Radića nije došao niotkuda. Davne 1972. Radić, ugledni kazališni redatelj, sjajno je iskoristio duh koji je vladao u zagrebačkom Teatru &td i oslanjajući se na Godardovu maksimu o prepletanju igranog i dokumentarnog, odnosno na zasade dokumentarističkog pokreta direct cinema koji je inzistirao na životnoj izravnosti i autentičnosti, filmski debitirao upečatljivim ostvarenjem programatskog naslova "Živa istina". Bila je to igrano-dokumentarna priča o glumici u potrazi za angažmanom, koja se između uzaludnih obilazaka ureda kazališnih ravnatelja i privatnih zabava prisjeća svog djetinjstva ratnog siročeta, film u kojem je Božidarka Frajt glumila samu sebe. Taj ponešto zakašnjeli izdanak revolucionarnih šezdesetih bio je prvi i zadugo jedini cjelovečernji film hrvatske kinematografije koji se sustavno naslanjao na poetiku na koju će se dvadesetak godina poslije osloniti i trojica danskih sineasta predvođenih Larsom von Trierom pri kreiranju manifesta Dogma 95 i onog što su nazvali Zavjetom čistoće. Slijedeći filmskopovijesnu liniju koja je vodila od sovjetskog avangardnog dokumentarista Dzige Vertova do nezavisne Newyorške škole, Godarda, direct cinema, modernističkog naturalizma 60-ih i potom kao rijeka ponornica tek tu i tamo izbijala na površinu, Dogma 95 je u drugoj polovici 90-ih napravila na svjetskoj filmskoj sceni sličan silovit udar kao modernizam 60-ih: svojim radikalnim inzistiranjem na ultrarealizmu i kameri iz ruke kao temeljnom stilskom sredstvu njegova ostvarenja (pri čemu je spomenuti Zavjet čistoće strogo isključivao svaku uobičajenu stilizaciju, poput npr. umjetne rasvjete ili izvanprizorne glazbe) zarazila je umjetnički ambiciozne autore širom globusa i u tom razdoblju pomela postmodernističku filmsku poetiku, da bi desetak godina od nastanka dospjela i u Hrvatsku. Nije ju promovirao nitko od mladih hrvatskih nada, nego već otpisani Tomislav Radić, koji se mudro prisjetio svog debija s početka 70-ih i shvatio koliko je on zapravo bio aktualan u drugoj polovici 90-ih. U to vrijeme Radić je još bio sklon filmovima "koji šire istinu o Hrvatskoj", što je bio eufemizam za desničarenje praćeno šovinističkim ispadima, no početkom novog desetljeća počeo je mijenjati kurs, da bi nam eto podario prvi hrvatski Dogma film. Kasnio je kao i sa "Živom istinom", ali što bi narod rekao - bolje ikad nego nikad. Pogotovo kad su rezultati tako dobri.
  "Što je Iva snimila…" situirana je u imućniju malograđansku zagrebačku obitelj čiji je pater familias (Ivo Gregurević) novopečeni poduzetnik koji pokušava sklopiti posao s njemačkim partnerom. Iskoristi proslavu 15. rođendana pokćerke Ive da bi Nijemca pozvao na večeru, a Iva, mini DV kamerom koju joj je poočim darovao za rođendan, snima sva zbivanja. Radić izvanrednom autentičnošću, u velikoj mjeri zahvaljujući besprijekorno prirodnim glumcima (uz Gregurevića glavne uloge tumače Anja Šovagović, Boris Svrtan, Barbara Prpić, Karl Menard i debitantica Masha Mati Prodan kao Iva), ocrtava "dan u životu" rutinskom neurozom zahvaćene obitelji, mentalitet "privatnjakosa" i malograđanki, jalov "nonkonformizam" kvaziumjetnika, ali i lepršavost erotski emancipirane seksualne djelatnice. Jedina mana filma jest nedovoljna izražajnost "pripovjedačice" Ive, čija je dubinska tuga u jednom prizoru znakovito naznačena, ali taj dragocjeni trenutak kasnije nije oplemenjen dodatnim uvidom u njezin unutarnji svijet. Da je to postigao, Radić bi svojim ostvarenjem superiorno zasjeo na vrh najboljih hrvatskih filmova snimljenih od stjecanja nezavisnosti, ali i ovako tu je negdje.
  Preostala dva filma u nacionalnoj konkurenciji, Hadžićevi "Lopovi prve klase" i "Snivaj, zlato moje" Nevena Hitreca, predstavnici su kreativno sterilne dominante hrvatske kinematografije. Istina, zaslužni veteran Hadžić, autor nekih nezaobilaznih filmova 60-ih i 70-ih, napravio je iskorak u odnosu na prethodni, više-manje katastrofalan uradak "Doktor ludosti"; novi mu, donekle korektan ostvaraj nije opterećen tako napadnom alegoričnošću i grozno karikiranim glumačkim nastupima, no njegova satira o "velikim i malim lopovima" provokativna je koliko i njegove kazališne satire iz doba socijalizma, a to znači malo ili nimalo. Druga suradnja Nevena Hitreca i njegova oca, scenarista Hrvoja, koji je adaptirao roman Ivana Pahernika, također je korak naprijed u odnosu na njihov prvi film, bezličnu i šovinistički obilježenu "Bogorodicu". Iako se taj nostalgičan epski narativ bavi osjetljivim razdobljem od kraja Drugog svjetskog rata do sredine 50-ih, posve je lišen ideologizacije i usredotočen na rekonstrukciju "dobrih starih vremena" u Zagrebu, vremena trešnjevačkih kućica, popevki i nekih, kako se iz današnje perspektive čini, nevinijih međuljudskih odnosa, a u središtu bi mu trebao biti ljubavni trokut mladića i dviju djevojaka. Međutim taj ljubavni odnos koji, dok su junaci djeca, ima neke dobre trenutke, postaje sasvim besadržajan kad uđu u mladenačku dob, nijedan njegov potencijal nije ni dotaknut, a standardna ljubavna veza koja ga zamjenjuje beskrajno je stereotipna. Kad se tome doda promašena završnica koja film bez ijednog razloga iz humorno-melodramske kronike prevodi u tragediju, jasno je da je 13 milijuna kuna koje su Hitrecima bile dane na raspolaganje, a što je jedan od dva-tri najveća proračuna hrvatskog filma od osamostaljenja, potrošeno uzalud.
  Inozemni program ovogodišnje Pule održao je visoke standarde postavljene posljednjih godina, a osim filmova spomenutih u prošlom izvještaju posebno valja izdvojiti uratke "Kralj" Jamesa Marsha i "Transamerica" Duncana Tuckera koji pokazuju da su priče o krizi američkog nezavisnog filma tek kritičarska mistifikacija, potom "Kavu i cigarete" i "Slomljene cvjetove" legendarnog Jima Jarmuscha, te "Dealera" mladog Mađara Benedeka Fliegaufa, koji u dobrom dijelu filma o danu u životu raspačivača droge briljantno spaja naslijeđe Tarkovskog i Bele Tarra. Novi film Gorana Paskaljevića "San zimske noći", beznadna priča o povratniku s dugogodišnje robije koji pokušava započeti nov život s izbjeglicom iz Bosne i njezinom autističnom kćeri, možda je najzreliji uradak tog autora, a uz taj je film vezan još jedan pulski skandal. Naime, uprava festivala nije dopustila Paskaljeviću i glavnom glumcu i koproducentu Lazaru Ristovskom da iziđu pred publiku u Arenu po svršetku projekcije, tvrdeći da to protokolom nije predviđeno. Takav nedostatak elementarnog bontona nezamisliv je na bilo kojem festivalu bilo gdje u svijetu i posve je jasno da je posljedica strašnog provincijalizma ljudi koji danas vode Pulu. Paskaljević je najugledniji strani gost ovogodišnje Pule, autor čiji su filmovi prikazivani na najprestižnijim svjetskim festivalima, koji je osvajao Zlatne arene u samoj Puli, naposljetku važan motiv njegova novog filma su srpski zločini u prošlom ratu. No sve to, kako nam je povjerio čovjek iz vrha festivalske organizacije, i sam zgrožen postupkom prema duboko povrijeđenom autoru, izblijedjelo je pred činjenicom Paskaljevićeve nacionalne pripadnosti. Pulskom festivalu - što su istaknuli i ugledni međunarodni sudionici okruglog stola o budućnosti europskog filma, inače oduševljeni Arenom kao mjestom prikazivanja filmova - prijeko je potrebna intenzivna internacionalizacija u smislu maksimalnog animiranja strane filmske javnosti. Kako reče jedan od gostiju: pulski je festival kao stvoren da postane prestižnom filmskom smotrom. No ne izbavi li se iz zagrljaja provincijalaca koji danas njime upravljaju, to će ostati iluzijom.