Rasberger i Istraturist sagradili su teniski stadion u Umagu koji može primiti četiri tisuće gledatelja. Turnir je dosad triput nagradila Svjetska udruga tenisača (ATP) za organizaciju, a godine 2003. Grad Umag nagradio je Rasbergera kao 'Najboljeg sportskog djelatnika Grada Umaga'Bez obzira na to što su ove godine Rafael Nadal i Ivan Ljubičić, dva vrhunska tenisača, otkazali sudjelovanje na teniskom turniru u Umagu, i na to što je prije nekoliko godina turnir u Umagu bio u velikoj krizi i blizu gubitka licencije, Slavko Rasberger (63), direktor ATP turnira u Umagu, i dalje ga na čudesan način održava na životu. U ovih 16 godina Hrvatska je dobila i brzo izgubila turnir u Zagrebu, isto tako i ženski turnir u Bolu na Braču, samo se Umag uspio održati.

Slavko Rasberger sportski je fanatik koji se osamdesetih vratio iz Nizozemske, gdje je bio direktor kockarnice, u Umag da bi pod okriljem tvrtke Istraturist, koja je bila spremna na sportska ulaganja u Umagu, krenuo u dobivanje licencije za teniski turnir. Iako se ta ideja potkraj osamdesetih činila nemogućom, Rasberger - pomalo čudak koji je, na primjer, prije šest godina najavio da će na Grobnik dovesti utrke Formule 1 - utrke Formule 1 nije dobio ali je dobio turnir u Umagu. Taj se turnir u prvoj polovici devedesetih održao bez obzira na rat, u drugoj polovici devedesetih s pomoću državne pomoći, a posljednjih pet godina uz pomoć Zagrebačke banke koja je većinski vlasnik tvrtke Istraturist.

Rasberger i Istraturist sagradili su teniski stadion u Umagu koji može primiti četiri tisuće gledatelja. Turnir je dosad triput nagradila Svjetska udruga tenisača (ATP) za organizaciju, a godine 2003. Grad Umag nagradio je Rasbergera kao "Najboljeg sportskog djelatnika Grada Umaga". Većina najboljih svjetskih tenisača nastupala je u Umagu: od Prpića, Ivaniševića i Mustera preko Riosa i Berasateguia do Moye i Ferrera.

Što se Rasbergerova privatnog života tiče, živi sa suprugom Patrizijom, vlasnicom prodavaonice sportske opreme "Dea", s kojom ima tri sina. Najstariji Siniša već 11 godina živi u Chicagu i dobar je prijatelj Marka Milesa, predsjednika ATP-a. Drugi sin Nino bavi se prodajom računalne opreme, a najmlađi Dean sklon je glazbi i glumi.

NACIONAL: Kako objašnjavate ovogodišnji uspjeh umaškog teniskog turnira na kojem su igrali mnogi vrsni tenisači zemljanih terena ako se zna da je prije tri-četiri godine turnir bio pred zatvaranjem zbog novčanih problema i nedostatka pokrovitelja? Kako ste se izvukli iz krize?
- Hrvatsko je gospodarstvo bilo onakvo kakvo je bilo. Kada mi je Zlatko Mateša kao premijer pomogao 1998. i 1999. godine, pozvao me i rekao da je on u cijelosti razmotrio projekt Umaga kao društveni i međunarodno priznati projekt i da je on kao premijer odgovoran da se takav projekt ne zaustavi. Nemojmo zaboraviti da sam 1993. doveo televizijsku postaju Eurosport u Hrvatsku, koja je sljedećih godina prenosila turnir. Što je to tada značilo? Tada je Hrvatska, zbog rata, u inozemstvu bila predstavljana samo preko CNN-a. Jedino što je mimo CNN-a bilo prikazano u inozemstvu o Hrvatskoj bio je teniski turnir u Umagu. Da je tadašnja gospodarska situacija bila bolja, već bi se ostvarila moja želja da Umag bude milijunski turnir, odnosno da nagradni fond bude milijun njemačkih maraka odnosno 500 tisuća eura.

NACIONAL: Vi ste prve godine turnira, 1990., rekli kako želite da u roku od pet godina turnir dođe do nagradnog fonda od milijun njemačkih maraka, ali nikada u tome niste uspjeli.
- Da, ali dogodilo se što se dogodilo, a gospodarstvo je znate i sami kakvo. To nije turnir koji se financira s političke strane. Jedinu financijsku potporu dao je premijer Mateša što ja ne smatram političkom potporom. On me je pitao: "Koliko?" Ja sam u to vrijeme mogao, uz onakvo gospodarstvo, pokriti 50 posto proračuna turnira koji je iznosio dva milijuna njemačkih maraka. Danas je proračun gotovo nepromijenjen, možda malo veći od milijun eura. Mateša mi je rekao da je on kao premijer pozvan da pomogne turniru kako se on ne bi zaustavio. Potpisali smo ugovor na tri godine i te tri godine dobivali smo novac iz politike kako bi se turnir održao.
Sada se vraćam na vaše prvo pitanje. Činjenice je da ja danas od gospodarstva mogu prikupiti 90 posto novaca za proračun turnira. To mogu dobiti bez posebnih molbi, bez klečanja pred vratima. Licenciju za taj turnir ima tvrtka Istraturist, čiji je većinski vlasnik Zagrebačka banka. Kada vam je gazda banka, onda znate kako banka funkcionira. Ona izračuna prihode i rashode i do prije dvije godine mi smo teško zatvarali financijsku konstrukciju. Danas je to drukčije i upravo po tom turniru ja vidim da naše gospodarstvo ide naprijed.

NACIONAL: Kako ste potkraj osamdesetih uspjeli dobiti ATP turnir u malom i teniski nebitnom Umagu?
- Mi smo se 1989. u našoj tvrtki Istraturist dogovorili da se pokuša dovesti turnir u Umag. U to su se vrijeme zvali Grand prix turniri, a od 1990. zovu se ATP turniri. Bio sam 1989. u New Yorku na Masters turniru gdje se odlučivalo o tome. U usporedbi sa sadašnjošću, tada sam nešto malo znao o tome. Došao sam u Madison Square Garden i ostao fasciniran kada sam vidio da su u dvorani ukrug ispisana imena svih gradova svijeta u kojima se održavaju turniri. Bile su to glavne svjetske metropole i glavni turistički centri kao što su Monte Carlo, Acapulco, Kuthzbuel i tako dalje. Normalno je da je meni, kao malom čovjeku iz teniski male Hrvatske i još manjeg Umaga, bilo fascinantno pomisliti da će jednog dana ime Umaga biti zapisano u Madison Square Gardenu. Iskoristio sam tada sve veze i poznanstva koje sam tada u svijetu imao.

NACIONAL: Koje su to bile veze i poznanstva?
- O tome ne bih jer to nije bitno; bitno je da je Umag dobio turnir. Tada se 37 gradova kandidiralo za dobivanje turnira, a četiri ih je i dobilo. Bio je to Estoril koji ima utrku Formule 1 i jedan je od najvećih europskih kasina, Peking, Moskva i - Umag. To znači da sam morao iznimno dobro koristiti sve veze i poznanstva da bi se Umag našao među odabranim gradovima. Znao sam, ako dolazim iz Hrvatske, odnosno tadašnje Jugoslavije, kako stranci gledaju na nas. Nije bilo važno kako ću ja opisati Umag, bilo je bitno dovesti najvažnije ljude tenisa u Umag da vide gdje smo mi i što smo mi.
Ja sam u to vrijeme doveo u Umag Briana Tobina, tadašnjeg ITF-ova predsjednika, sadašnjeg ITF-ova predsjednika Francesca Riccija Bittija, i svog prijatelja Franca Bartonija, koji je bio osnivač ATP-a i koji je posjetio Umag kada je umjesto teniskog stadiona bila - močvara. Doveo sam sve ljude koji su nešto značili u tenisu i nakon što su nas posjetili, svi moji razgovori s njima vodili su se kudikamo lakše. Dodajte tomu da novinari kažu kako nikoga u Hrvatskoj karta ne ide kao Ćiru Blaževića i mene, a sreća je također u to vrijeme bila na našoj strani.

NACIONAL: Još mi niste rekli koja je bila vaša pozicija u Istri potkraj osamdesetih i koje su to bile vaše veze uz pomoć kojih ste dobili i održali kvalitetu turnira u ovih 16 godina.
- Od 64 ATP turnira koji se godišnje održavaju, samo je 13 direktora sa stažom jednakim ili dužim od mojeg. Već sam 22 godine organizator međunarodnog prvenstva Hrvatske za juniore do 18 godina, bio sam organizator ITF-ovih veteranskih turnira i svjetskog prvenstva za veterane u Umagu. Riječ Slavka Rasbergera u svijetu tenisa čuje se i zvuči puno jače nego u svijetu tenisa u Hrvatskoj. Primjerice, u Sloveniji se prošle godine igrao dvoboj Fed Cup reprezentacija Slovenije i Amerike. U loži su sjedili predsjednici slovenskog i američkog teniskog saveza, ITF-ov predsjednik Ricci Bitti i ja. Kada se kod nas igrao Davis Cup, ja sam dobio ulaznicu za 10. red, sjedalo broj 76. Bio sam četiri dana u Londonu na seminaru za organizaciju Davis Cupa, a onda mi je rečeno da sam dobio ulaznicu prema pravilima ITF-a, svjetske teniske federacije.
Prema tome, vani se moja riječ više i ljepše čuje nego u Hrvatskoj. Mnogo sam puta došao do zida, mnogo sam se puta pogledao u zrcalo i pitao je li mi potrebno da me neki s više ili manje prava ovako gaze. Da radim u dućanu svoje žene kao trgovački putnik, imao bih veću plaću, vjerujte mi na riječ. Kad mi je najteže, ja i moji prijatelji kažemo: Zašto lošima pustiti, pregrizimo to još jedanput. Drugi motiv su fantastični ljudi koji me podupiru.

NACIONAL: Iako je u Umagu igrao niz odličnih tenisača, zašto nakon 1990. nikada nije igrao Goran Ivanišević? Gdje i kada počinje vaš sukob s njim?
- Dodajte tomu i Ančića. Za svaki su turnir domaći igrači od presudnog značenja. Međutim, treba sagledati odnos s Goranom, njegovim roditeljima i njegovom sestrom, a jednako je i s Ančićem. Moji odnosi su uvijek bili iznimno pozitivni. Međutim, treba shvatiti da je ATP profesionalni teniski turnir, a Ivanišević je bio profesionalni tenisač kao što je sada Ančić. Njih vode profesionalni timovi, svidjelo se to nekome ili ne. Ti profesionalni timovi su ih doveli do pozicija gdje su bili, odnosno gdje su sada. Dopustite onda da ja svoje emocije i želje, kao i emocije svih nas, stavim u drugi plan kada je profesionalizam u pitanju. Moram poštivati stručnjake koji vode Ančića, kao što sam poštivao one koji su vodili Ivaniševića jer oni znaju što je za njega najbolje.
Uvijek su postojale priče, ali shvatite da sam ja radio na prvom turniru koji je Ivanišević osvojio, a to je bilo prvenstvo bivše države za dobnu skupinu do 12 godina. Ne može postojati razlog zbog kojeg bismo mi bili u sukobu. Nikada nije postojao niti će postojati sukob između Ivaniševića i mene, odnosno Ančića i mene. Poštujem ono što su napravili i što će Ančić tek napraviti. Kada Ančićev profesionalni tim zaključi da je vrijeme da Ančić igra u Umagu, onda će on tu i igrati.

NACIONAL: Osim Ivaniševića, još nije do kraja razjašnjeno što se dogodilo sa 34 tisuća dolara koje je Thomas Muster osvojio pobjedom u Umagu 1992. On je najavio da će taj novac uplatiti u dobrotvorne svrhe u Hrvatskoj, ali taj novac nikada nije došao u Hrvatsku.
- Ja sam s Thomasom Musterom bio na konferenciji za novinare koju smo organizirali u hotelu Hilton u Beču prije početka umaškog turnira 1992. Pitali su ga zašto će igrati u zemlji zahvaćenoj ratom, a on je odgovorio da je profesionalac i da su mu rekli da je u Umagu sigurno. Na to je on, sasvim spontano i na moje iznenađenje, rekao da će sav novac koji zaradi u Umagu dati Hrvatskoj u humanitarne svrhe. Osvojio je turnir i 34 tisuće dolara, nakon čega su brojne humanitarne udruge u Hrvatskoj jurnule na njega. Musterov menadžer bio je Ronald Leitgeb, koji je ujedno bio i pravnik. Prema verziji koju ja znam, Leitgeb je savjetovao Musteru da novac da u austrijsku zakladu "Susjedima u pomoć" kako bi mu se odbilo od poreza. Novac je doista uplaćen na ime te zaklade, a onda su se oni koji su očekivali taj novac oglasili s tvrdnjama da novac nikada nije uplaćen u humanitarne svrhe.

NACIONAL: Kako vam je predsjednik Franjo Tuđman, kao strastveni tenisač, pomagao u organizaciji turnira?
- Prvi sam put 1993. bio kod predsjednika Tuđmana i on me je tada otvoreno pitao što bih ja htio. Rekao sam mu da ga molim da bude pokrovitelj turnira. On je rekao da je to u redu, ali me odmah pitao - jer je bio definitivno veoma inteligentan čovjek - što bi to meni značilo. Rekao sam da predsjednik države diže naš proizvod na kudikamo višu razinu, ali i to da se predsjednik države ne mora brinuti o novčanim potrebama turnira. On je tu kao institucija. Moje je mišljenje da je financijska strana, kao što sam rekao, stvar premijera. S sadašnjim premijerom Sanaderom o tome nikada nisam razgovarao, dok je premijer Račan jedne godine u Umagu okupio gospodarstvenike s intencijom da se organizira pool gospodarstvenika koji bi pomogli ne samo Umagu nego i turniru u Bolu. Odlaskom Račana i ta je ideja napuštena.

NACIONAL: Može li Umag povećati svoj nagradni fond jer je trenutačno sa 340 tisuća eura uvršten u donji financijski dom svjetskih turnira?
- Trenutačno najveći pokrovitelj umaškog turnira – a on daje dvostruko više novca od drugog pokrovitelja - pokriva deset posto proračuna turnira. Godinama pokušavam animirati tvrtke kako bih dobio glavnog sponzora turnira čije bi se ime tada našlo u imenu ovog turnira. U tome dosada nisam uspio: Umag nema ni glavnog sponzora, ni zlatnog, ni srebrnog, ni brončanog. Kada se jednog dana pojavi taj glavni, onda će se morati znati klasifikacija po sponzorima. Međutim, tijekom ovog turnira tri su sponzora razmatrala mogućnost da postanu glavni sponzori turnira, o čemu bi se jesenas moglo više znati.
Zamislite da jedan sponzor pokrije 40 posto proračuna ili da dva sponzora pokriju 80 posto proračuna pa da meni ostane da pokrijem još samo 20 posto. Tada bi se glavni sponzor ujedno pobrinuo da njegov turnir ne bude onaj s najmanjim nagradnim fondom. Pliva, Ina, Agrokor, HT... mislim da njima nije nezamislivo dati 600 tisuća dolara za turnir nagradnog fonda od milijun dolara. Kada smo prije 12-13 godina došli do nagradnog fonda od 400 tisuća dolara, onda smo na financijskoj listi 86 turnira bili na sredini. Danas smo među turnirima s najmanjim nagradnim fondom. Logično, jer je svijet gospodarski išao naprijed, a mi baš i nismo.

NACIONAL: Kako ste se nosili s novčanim gubicima u pojedinim godinama?
- Tu treba napraviti drukčiju kalkulaciju. Ako je proračun turnira milijun eura a ja pribavim 800 tisuća, onda sam 200 tisuća u minusu. No ovaj turnir ima i neke druge vrijednosti koje se znaju. Mi tu ne razgovaramo o Slavku Rasbergeru nego o Istraturistu, Umagu i Hrvatskoj. Recimo, HTV prenosi 13 mečeva tog turnira u udarnom terminu od 19 sati i stalno se spominje Umag. Pogledajte u marketingu HTV-a koliko košta 20 sekundi u udarnom terminu. Zašto to nitko ne valorizira na taj način? Valorizira se samo je li prikupljeno dovoljno novca da se pokrije proračun turnira. Prema mojem gledanju, turnir nikada nije bio u minusu.

NACIONAL: Na koji se način dovode tenisači na umaški turnir ako se zna da novac traže unaprijed kako bi igrali na pojedinim turnirima?
- Odmah ću objasniti neke stvari. Crni fondovi više ne postoje kao što je nekada bilo niti više ima davanja novca ispod stola. Danas svaki tenisač koji nešto znači u marketinškom smislu ima svog menadžera. Oni su profesionalno školovani i nemilosrdni jer znaju da njihovo vrijeme traje dok imaju tenisača kraj sebe. Prije trinaest godina menadžer Thomasa Mustera žario je i palio, uništavao sve oko sebe, uzimao vam je sve što je mogao, sav novac. Ti menadžeri i njihove agencije imaju cijene svojih tenisača, znaju za Slavka Rasbergera i Umag, pa ako meni cijena tih tenisača odgovara, onda u redu, ako ne, opet u redu. Ako igrača platiš, on će igrati; ako ga ne platiš, on neće igrati.
Sve se ugovorno rješava. Jedna tvrtka šalje fakturu drugoj. Da bi jedan turnir mogao imati svoje mjesto u svijetu ATP-a, onda mora potrošiti određeni novac za nagradni fond, još toliko na dovođenje igrača i još toliko na organizaciju. To znači da Umag potroši 340 tisuća eura na nagradni fond, još 340 tisuća na dovođenje igrača i još 340 tisuća na organizaciju, s time da igrači imaju obvezu igrati na Super devet turnirima, najjačim turnirima na svijetu, i ondje ih ne plaćaju da bi ih doveli. Tu sada dolazi naše umijeće.
Istraturist je hotelsko poduzeće, jedno od najboljih, prije mjesec dana dobili smo nagradu kao najbolje trgovačko poduzeće u Istri. To znači da je naša tvrtka iznimno respektabilna i profesionalna i da su naši objekti dovedeni na razinu na kojoj bi se takav turnir mogao održati. Primjerice, nekada su me igrači pitali kada će Umag dobiti hotel u kojem bi oni mogli spavati: danas Umag ima četiri hotela s četiri zvjezdice. Vjerujte mi, nigdje na svijetu ne postoji ljepši ni bolji restoran za igrače niti welcome office, ni u Wimbledonu ni na US Openu. Prošle sam godine Umag doveo Marka Milesa, direktora ATP-a, u Umag i pitao ga postoji li igdje ljepši welcome office. On mi je priznao da ne postoji.

NACIONAL: Kada će i kako Umag riješiti problem nepopunjenosti gledališta? Jedino je u finalu gledalište popunjeno.
- Ove sam godine pitao Ferrera, nekada igrača broj jedan na svijetu: "Carlos, prijatelju, jesi li ikada bilo gdje na svijetu, osim na Grand Slam turnirima, u prvom kolu vidio u publici toliko ljudi kao u Umagu"? Odgovorio mi je da nikada i nigdje to nije doživio. Ove smo godine doživjeli nešto nezapamćeno. Tjedan prije početka turnira finale je bilo rasprodano. Ove godine stadion je bio pun. Problem je bio s ložama koje su zakupili pokrovitelji pa onda njihovi ljudi ne popune ložu prije petka. Ove godine sam iz Slovenije naručio dodatnih 200 sjedalica koje su montirane na stadionu. Dakle, napravio sam ono što sam mogao jer je i mene zateklo zanimanje. Zato ćemo već 15. rujna početi s prodajom ulaznica za sljedeću godinu.