Objavljeno u Nacionalu br. 507, 2005-08-01

Autor: Vedrana Rudan

ZLOĆE I POVRĆE

Da sam ja kurva

Glavaš zna da je u Hrvatskoj riječ ubojitija od metka, a ne sudi se ni ubojicama koji gađaju riječima ni onima koji gađaju mecima. Pa se od optužbi da je ratni zločinac ne brani dokazima nego pismom i izjavama

Opaki gospodin o kojem ovih dana pišu sve hrvatske novine i govore svi TV i radijski novinari veliki je igrač. Zna da je u Hrvatskoj riječ ubojitija od metka, a ne sudi se ni ubojicama koji gađaju riječima ni onima koji gađaju mecima. Pa se tako gospodin Glavaš od optužbi da je ratni zločinac ne brani dokazima nego pismom i izjavama. Obrana mu je jednostavna, novinar Hedl je lud, premijer Sanader voli splitske baletane, a gospođa Reihl-Kir, udovica izrešetanog hrvatskog heroja, kurva je kojoj ne treba previše vjerovati. Nikako ne mogu sebe zamisliti u ulozi gospodina Hedla. Živi u gradu u kojem su počinjeni strašni zločini, godinama diže svoj jaki, ali jedini glas prosvjeda, zarađuje bijedne pare, živi od borbe za pravdu, stoički trpi jezive uvrede, glavu nosi u torbi, ne razumijem toga gospodina. Sebe ne vidim ni u ulozi premijera. Ne znam kako bih se osjećala kad bi se tamo neka spodoba usudila o meni govoriti gadarije, prljavo insinuirati da jesam ono što nisam, podrugljivo se kesiti kao da nešto zna što će uskoro i drugi saznati ako ja, premijer, ne prestanem zajebavati moćnog gospodina. Ne, ne znam što bih učinila na mjestu premijera da Glavaš moje ime svojom slinom slini u svojim prestrašnim ustima. Ali, sebe, recimo, mogu zamisliti u ulozi gospođe Reihl-Kir. Što bih ja učinila da sam na mjestu gospođe Reihl-Kir?

Ja sam sretno udana žena, dakle imam muža koga volim, uopće ne sumnjam u to da je i gospođa Reihl-Kir voljela svoga muža, po svemu sudeći voli ga i danas. Dobri ljudi i nakon smrti žive u srcima svojih dragih. Žive i u osmijehu, i pogledu, i pokretu, i smijehu svoga djeteta. Što je smrt? Smrt voljene osobe je jeziva bol i sjećanje na lijepe dane. Da je meni netko izrešetao muža koji je znao i koji mi je govorio da će biti izrešetan, što bih ja učinila? Plakala bih, i plakala, i plakala, i plakala, i rekla sebi, okej, treba se smiriti i razmisliti. Pa bih se smirila. Pomoglo bi mi naše dijete koje bi uz mene raslo. U njenim bih prstima i očima i stopalima i trepavicama tražila i nalazila muža. Rekla bih da život ima smisla, mnogim ženama nije ostalo ni dijete, neki su muževi umrli gutajući solnu kiselinu ili daveći se u Dravi, brza smrt je bolja od umiranja na rate dok ti se krvnik kesi u izmrcvareno lice. Radila bih vježbe za opuštanje, ne bi me izjedalo tko je povukao obarač, a kad bi taj bio pušten na slobodu, to bih dočekala kao još jedan dokaz da mome dobrom i poštenom mužu nije bilo spasa u gadnom gradu u kojem je živio. Zločinci brzo prepoznaju onoga tko nije njihov, moj siroti muž je imao izbor, otići ili poginuti, nije želio otići, mislio je da u Zagrebu postoje neki ljudi koji nisu zločinci i koji mogu spriječiti zločin. Tamo takvih ljudi nije bilo, shvatila bih to i smirila se. A onda bih prodala nešto najvrednije što imam, nakit, slike, automobil, ili bih od najboljih prijatelja posudila lovu. Kad bih dobila lovu, sakrila bih je nekamo pa se malo okolo raspitala. Tko nešto zna, tko zna one koji znaju... Osijek je mali grad. Gradić. U ratu je bio manji nego ikad. Može li netko ubiti šefa policije a da se ne zna tko je naručio ubojstvo? Nema šanse. Izvlačila bih lovu iz skrovišta i plaćale informacije. Jednu po jednu. Neka traje koliko traje. Ne bih plakala, kad čovjek ima posla, nema vremena za suze, tugu bih ubijala gledajući kćer kako raste. Ljubila bih je i grlila i pričala joj o ocu i kako nam je bilo lijepo i kako je tata bio dobar čovjek. Sigurna sam da nikad, nikad ne bih napravila ono što je napravila gospođa Reihl-Kir. Ne bih skupljala nekakve dokaze i pokazivala ih saborskim zastupnicima. Ne bi mi palo na pamet ni pomisliti kako postoje ljudi koji mi žele pomoći. Nekakvi, bože sačuvaj, esdepeovci. Ja, primjerice, nisam takva osoba. Esdepeovce smatram onakvim zločincima kakvi su i oni drugi. Osijek nikad nije bio podijeljen grad. Tamo su civile ubijali pod jednom zastavom.

Gdje sam stala? Da, plaćala bih informacije, ne bi mi se žurilo, saznala bih pravu istinu, novac nikad ne laže. Kad bih dobila informaciju, grijala bi mi srce. Čekala bih. Godinu. Dvije. Tri. Neka mi vrijeme pokaže hoće li pravda pobijediti bez moje pomoći. Ako pravda ne bi pobijedila bez moje pomoći, ja bih joj pomogla. Hrvatska je mala, jeftina zemlja u tranziciji. Usluga koja bi meni trebala mnogo je jeftinija nego se misli, ponuda na tržištu je ogromna. Dobro bih platila da osiguram diskreciju i kvalitetu. Tražila bih da se sve obavi kako treba i polako, s naglaskom na p o l a k o. Kad bih čula, sve je gotovo, gospođo, zagrlila bih svoje dijete, popila čašu onog vina koje sam znala popiti s mužem, nazdravila mu, rekla, stari, počivaj u miru, idem u firmu, moram raditi kao luda da vratim dugove. I osjećala bih se dobro, i plakala bih samo na neke naše godišnjice, kći više ne bi gledala u tužnu, nesretnu mamu, pozdravljala bih gadne susjede koji su sve znali, a kao da ništa znali nisu, otišla bih i frizeru, promijenila frizuru, prestala pušiti, čovjek nije nervozan kad napravi pravi posao.

Ne, nikad, nikad, nikad se neću s tobom složiti, rekao mi je muž kad sam mu rekla što bih učinila da sam ja gospođa Reihl-Kir. Ne smiješ se zalagati za nasilje, nasilje nikamo ne vodi, ako se ponašaš poput zločinaca, sama postaješ zločinac. Ne, ne... Kužite, moj muž sliči na pokojnog Reihl-Kira. Nije jedini. Mnogi mrtvi leže jer su vjerovali u nenasilje, ubojice im danas pišaju po grobovima, udovice nazivaju kurvama. Vidite, da sam ja kurva, svijet bi bio drugačiji.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika