Damir RadićU biltenu ovogodišnjeg, sedmog po redu Motovun film festivala, predsjednik Savjeta festivala, britanski producent Mike Downey, opisao je zgodu koja ga je zgrozila. Naime, jedan od "stražara svetoga grala visoke umjetnosti", kako Downey naziva svog neimenovanog sugovornika, zaključio je da je ovogodišnji program Motovuna vrlo ambiciozan, "možda malo i preambiciozan za publiku kakvu vi u Motovunu imate". Ova, možda sasvim bezazlena, možda zlobna, no ne i neosnovana primjedba, u Downeyja je izazvala konsternaciju. "Ostao sam preneražen. Šokiran. Zapanjen. Osupnut. Zblenut", piše on i ne staje tu. Padaju velike riječi. Pa u nastavku Downeyjeva teksta čitamo kako je sasvim umjereno elitistička izjava njegova sugovornika zapravo "kulturni fašizam", te saznajemo da je Motovun nastao kao reakcija "na drugu vrstu kulturnog fašizma kakav je postojao pod bivšim režimom". Downeyjev istup poprilično je reprezentativan za način razmišljanja vodstva Motovunskog festivala, srodan je razmišljanju motovunske "mlađe braće" fakovaca (ove godine filmski je izbornik bio fakovac Jurica Pavičić), kao i većinskog dijela svjetske lijevo-liberalne kulturne scene: svi koji nisu oduševljeni onim što mi radimo, koji ne dijele naše vrijednosne kriterije i prioritete, koji se štoviše usuđuju kritizirati neke aspekte našeg djelovanja apriori su sumnjivi i pravo govoreći nisu daleko od tendiranja fašizmu. Dakako, upravo Downey i njegovi istomišljenici, ako nam je do posve neodmjerenog ispaljivanja jakih riječi, svojom bigotnošću mogu pobuditi primisli o fašistoidnosti, no iskusni Britanac možda i nije nikakav radikal, a sasvim sigurno nije nimalo naivan. I predobro je svjestan da se svojoj adolescentskoj publici mora udvarati, jer bez njezina silnog entuzijazma Motovun bi u konkurenciji s mnogo bogatijom državnom miljenicom Pulom vjerojatno krahirao, ili u boljem slučaju bio marginaliziran. Doista, tih nekoliko stotina mladih ljudi koji stoički kampiraju u nesnosnim klimatskim i oskudnim higijenskim uvjetima, penju se svakog dana uz strmi motovunski brežuljak i plaćaju 25 kuna po filmu (oni imućniji i 10 kuna za autobusnu kartu do vrha i natrag), kao i 80-ak volontera "šljakera", zaslužuju maksimalni respekt i "zaštitu" festivalskog vodstva jer Motovun doslovno živi od njih. Priča koju je prije šest godina zakotrljao Boris T. Matić, za mlade filmofile ili naprosto "partijanere" koji Motovun doživljavaju kao neki svoj Woodstock još ni izdaleka nije izgubila čar. Na večernjim projekcijama na otvorenom, na središnjem gradskom trgu i prostoru zvanom Barbacan, redovno se skupi oko tisuću ljudi (oko 600 na trgu, oko 350 na Barbacanu), što odgovara minimumu gledatelja koji pohađaju filmove u pulskoj areni, no dok i dvije tisuće ljudi u prostranoj Areni koja prima tri do četiri puta više djeluje pustošno, dvostruko manji broj na skučenim motovunskim lokacijama izaziva sjajan efekt. Uglavnom, Motovun ide dalje, iako je ove godine lišen atraktivnih gostiju poput redateljskih zvijezda Paula Thomasa Andersona ili Stephena Daldryja koji su ga posjećivali u prošlosti. I dobro je da se još kotrlja, jer program koji nudi i dalje je relevantan pogled u svijet domaćim filmofilima izloženima hollywoodskom teroru u multipleksima, videotekama i na televizijskim kanalima, a oni koji si mogu priuštiti dva filmska tjedna spajajući Pulu i Motovun doista mogu pronaći dosta razloga za užitak. U kuloarima doduše rogobore kritičari i novinari, jer uvjeti rada u press centru su gotovo nemogući, ali oni koji išću komociju bilo koje vrste na Motovunu nemaju što tražiti. To je sada posve jasno, jer koliko god da svježeg novca i "nature" uđe u festival, organizacijski on će uvijek ostati "razbarušen": kasnonoćne projekcije tako će katkad kasniti i sat vremena, ometat će ih glasna glazba, pokatkad i koji zalutali reflektorski snop, a može se računati i s dvije do tri projekcije s nezadovoljavajućom reprodukcijom zvuka. No i to je dio motovunskog šarma, reći će blagonaklona većina, pa zašto da im remetimo mir?
Premda su se raširile glasine o slabijoj kvaliteti filmova na ovogodišnjem Motovunu, one ne odražavaju pravo stanje stvari. Srednja kvaliteta filmova otprilike je ista kao i dosad, znači solidna, a kao i uvijek iskočila su dva do tri iznimna ostvarenja. U prvom redu riječ je o "Bitki na nebu", drugom filmu Meksikanca Carlosa Reygadasa, koji je već debijem "Japan", prikazanim prije dvije godine na zagrebačkom One Take Film Festivalu, demonstrirao impresivan talent i sklonost ekscesivnom. Dok se u prvijencu bavio sredovječnim muškarcem i njegovim pripremama za smrt u izoliranom planinskom selu, te nepredviđenim erotskim odnosom sa seoskom staricom, jasno iskazujući snažan interes za rubnu tjelesnost, u "Bitki na nebu" Reygadas tematizira intrigantan erotski suodnos poprilično neugledna, sredovječna zaštitara i mlade, atraktivne i imućne djevojke koja se "u slobodno vrijeme" bavi prostitucijom. Fascinantna tjelesna ružnoća u interakciji je s iznimnom tjelesnom ljepotom, eros se povezuje s thanatosom, eksplicitni felatio koji djevojka u okviru filma čini zaštitaru spojit će se s ubodima oštrog noža kojim će je on izmasakrirati, a u sve će biti upletena i religiozna dimenzija. "Bitka na nebu" za današnje bi filmofile mogla biti ono što je prije 30-ak godina bilo "Carstvo čula", s tim da je Reygadasov film bolji od Oshimina. Sav se sastoji od pomno elaboriranih kadrova-sekvenci izvanredne snage i meditativne sugestije, a način na koji se prepliću slika i glazba upravo je zadivljujući. Rekao bih da od Kubrickove "Odiseje u svemiru" nije bilo tako moćnog filma u monumentalno-meditativnom modusu.

Drugo iznimno ostvarenje ovogodišnjeg Motovuna je dakako "Mandarlay" Larsa von Triera, drugi, a po riječima Trierove producentice Vibeke Windeloew, stalne gošće Motovuna, i posljednji dio planirane trilogije o Americi (genijalni Danac navodno je odustao od trećeg dijela jer ga je, opet navodno, napustila inspiracija). "Mandarlay", izravno se pričom, likovima i dekonstrukcijskom ambijentacijom naslanjajući na "Dogville", tematizira složenost i kontradiktornost fenomena ropstva, lucidno ironizirajući prosvjetiteljski koncept, osobito njegovu specifičnu američku izvedbu, ne propuštajući podcrtati ono najvažnije, da se svi veliki emancipacijski projekti moraju, u većoj ili manjoj mjeri, suočiti s nedoraslošću složenosti ljudske prirode. "Mandarlay" je kompaktniji i u tom smislu bolji film od "Dogvillea", no nema ono što je prethodniku dalo neprolazni sjaj – Nicole Kidman. Mlada Bryce Dallas Howard ("Zaselak") funkcionalna je kao entuzijastična Grace, ali nakon što smo Kidman jednom vidjeli u toj roli, nijedna druga glumica ne može biti "prava" Grace.

"Smrznuta zemlja" nove finske redateljske zvijezde Akua Louhimiesa treći je izniman film festivala. Louhimies se ogledao u već dobro poznatoj kombinaciji stvarnosne poetike s tarantinovskom narativnom usloženošću, ali učinio je to s vrhunskim majstorstvom nudeći i neke iskorake: za razliku od čestog "matematičkog savršenstva" takvih konstrukcija, on je u profiliranju desetak jakih i jačih likova i njihovih fabularnih fragmenata naglašeno asimetričan, pa neki jaki likovi naposljetku ispadnu sasvim pobočni, a naizgled pobočni ključnima u "nadpriči" koja se naposljetku formira iz niza narativnih krhotina, a govori o dobrim namjerama koje se izrode u tragediju, ali i zadržavaju oplemenjujući potencijal.

U nizu dobrih filmova, među kojima sam posebno sklon "Mojem ljetu ljubavi" Pawela Pawlikovskog (britanski Poljak koji je prije tri godine trijumfirao na Motovunu ostvarenjem "Posljednje utočište"), lezbijskoj ljubavnoj priči koja oživljava erotične filmove ranih 70-ih smještene u izolirane prirodne odnosno ladanjske ambijente, našlo se i ponešto kukolja. Ako ne računamo diletantsku "Pušću Bistru" Filipa Šovagovića, kojoj ni u Puli nije bilo mjesto a kamoli ovdje, najveće razočaranje predstavlja hvaljena makedonsko-britanska "Iluzija" Svetozara Ristovskog, crna, "obrnuta" verzija Daldryjeva "Billyja Elliota", film koji poput Vrdoljakove "Duge mračne noći" izmišlja anđeoski čista junaka u demonskom (socijalnom) okružju i naposljetku se ispostavlja kao čisti socrealistički kič.