'Pod njezinim vodstvom oslobođena je golema nacionalna energija koja je rezultirala većim građanskim slobodama, ali i snažnim gospodarskim uzletom i rastom standarda većine stanovništva. Povremeno su joj zamjerali liderstvo, međutim osobno sam svjedok da to nije istina. Savka Dabčević-Kučar dominirala je svojim profesionalizmom i sposobnošću brzog razumijevanja problema', objašnjava publicist i tadašnji direktor Vjesnika Božidar NovakViše od 4000 čitatelja Nacionala proglasilo je Savku Dabčević-Kučar najvažnijom ženom u hrvatskoj povijesti. Njezin izbor nije iznenađenje – nesumnjivo je najznačajnija hrvatska političarka svih vremena, vodila je pokret poznat kao Hrvatsko proljeće, koji većina Hrvata doživljava kao uvod u nezavisnost ostvarenu dvadeset godina poslije i – što za hrvatsku javnu scenu nije nevažno – nikad se nije kompromitirala ni promjenom stavova ni materijalnim bogaćenjem. U njezinu slučaju doista vrijedi izreka koju je, opisujući 1971., dala prije desetak godina: "Bili smo kratko, ali se barem nismo uprljali."

Izbor govori i o vrijednosnim sudovima ovdašnje javnosti. Ponuđena je reprezentativna lista sastavljena od vrhunskih sportašica, poznatih umjetnica i glazbenica do žena koje su postigle respektabilne uspjehe na znanstvenom planu. Pobjeda Savke Dabčević-Kučar pokazuje prioritete većine sudionika ankete. "Prva ruža Hrvatske" zvuči patetično, ali sigurno je da su događaji iz '71. još iznimno važni u ovdašnjoj kolektivnoj svijesti. Bio je to građanski bunt – iako pod formalnim komunističkim vodstvom – protiv apsolutističke vlasti i beogradskog režima. Uostalom, i slavno Praško proljeće predvodili su tamošnji komunisti, što govori o apsurdnosti kritika na račun hrvatskih komunista. Reformacija tadašnje države i vlasti bila je najviše što se tada moglo učiniti, premda se uskoro pokazalo da je i to predstavljalo nemoguću misiju. Važnost uloge Savke Dabčević-Kučar nije samo u omogućavanju procesa nacionalne emancipacije nego što je, kao i Miko Tripalo, uvijek pazila da ne zabrazdi u nacionalizam i ksenofobiju. U tom pogledu doista je ostala čista i njezina pojava izaziva poštovanje čak i kod ljudi koji nikad nisu bili na njezinoj političkoj liniji.

U jednoj rečenici ovo je izbor zagovornika građanske Hrvatske i političarke koja je etablirala politiku pomirenja i dijaloga. Većina hrvatskih građana i danas tako doživljava '71., unatoč pokušajima hadezeova režima da minorizira njezinu važnost. Savka Dabčević-Kučar sinonim je tih "dobrih starih vremena", u kojima je prvi put prestala podjela na djecu ustaša i partizana. Očito slično misle i Nacionalovi čitatelji koji su je izabrali uvjerljivom većinom glasova. Na drugom mjestu je Janica Kostelić, olimpijska pobjednica i najbolja svjetska skijašica, dok je treća književnica Ivana Brlić-Mažuranić.
Savka Dabčević-Kučar rođena je 6. prosinca 1923. na Korčuli, u obitelji Hrvata podrijetlom iz Boke Kotorske. Njezin otac Antun bio je pravnik i na neki način također je ušao u nacionalnu povijest kad je 1895. sa Stjepanom Radićem i njegovim prijateljima spalio mađarsku zastavu prilikom dolaska Franje Josipa I. u Zagreb. Poslije je završio pravo u Beču, a potom je bio službenik od Benkovca, Zadra do Korčule, da bi karijeru završio na funkciji banskog savjetnika u Splitu. Boravak u Zagrebu imao je, ako ništa drugo, presudni utjecaj za ime Dabčevićeve kćeri, koja je nazvana Savka po liku iz pjesme Petra Preradovića, jednog od vodećih pjesnika Hrvatskog narodnog preporoda.

U svojim memoarima Savka Dabčević-Kučar tvrdi da je odrasla u dobro situiranoj obitelji, dok je ideološki još kao gimnazijalka podržavala lijeve pokrete koji su se u to vrijeme jedini suprotstavljali fašizmu i nacizmu. Unatoč tomu, prve dvije ratne godine nije se angažirala i partizanima je pristupila tek nakon kapitulacije Italije u jesen 1943. Već nakon nekoliko dana umalo je nastradala kad je u mjestu Milna na Braču shvatila da je okružena ustašama koji su izvršili desant na otok. Spasila ju je mještanka u čijoj se kući skrivala do dolaska partizana i, kako sama tvrdi, od tog jutra kad se našla pred ustašom koji je imao uperenu pušku, slovo "U" doživljava kao jednu od najgorih životnih trauma. Paradoks jugoslavenske politike bio je da su je srpski unitaristi 70-ih godina najčešće optuživali za obnovu ustaštva.

Ostatak rata Savka Dabčević-Kučar provela je kao jedna od voditeljica izbjegličkog logora u El Shattu i u Jugoslaviju se vratila tek potkraj 1945. Upisala je Ekonomski fakultet u Zagrebu i kao odabrana partijka provela dvije godine na školovanju u Lenjingradu. Potom je 1948. uslijedila Rezolucija Informbiroa i raskid s SSSR-om tako da se morala vratiti u Zagreb, gdje je 1949. diplomirala ekonomiju. Iduće godine postala je asistentica, a potom i jedna od prvih žena doktorica ekonomskih znanosti u Hrvatskoj. Paralelno s akademskom karijerom razvijala je i političke veze. Bila je bliska suradnica poznatog zagrebačkog gradonačelnika Većeslava Holjevca, a početkom 60-ih uključena je u izradu "Bijele knjige", zamašnog pokušaja privredne reforme koju su pokrenule socijalističke vlasti. U dva navrata birana je u Saveznu skupštinu i Centralni komitet SKH, gdje je 1964. dobila prvu doista relevantnu sinekuru – postala je sekretar za ideologijska pitanja.
Tih godina počela je suradnja s Dragutinom Haramijom, koji ju je 1969. naslijedio na položaju republičkog premijera. Poput svoje prethodnice, Haramija je nakon gušenja Maspoka dvadeset godina bio ekskomuniciran pod optužbom da je hrvatski nacionalist. Haramija i dalje ima visoko mišljenje o ljudima koji su tada vodili hrvatsku politiku na čelu sa Savkom Dabčević-Kučar.

"Nas dvoje poznajemo se negdje od 1964. kad sam bio gradonačelnik Rijeke. Istodobno smo stupili na političku scenu i od tada smo suradnici i prijatelji. Poslije toliko godina mogu reći da je njezino ime obilježilo posljednja tri i pol desetljeća u hrvatskoj politici. Iako je pedantna i ozbiljna osoba, Savka Dabčević-Kučar unijela je osvježavajući pristup u politički život, pri čemu je osobito imponirala njezina radna energija. Bila je predvodnik novog i drukčijeg odnosa Hrvatske prema Beogradu, u koji se tada slijevala većina zajedničkog novca. Bile su to godine kad se afirmirala nova generacija mlađih hrvatskih političara koji su željeli ispraviti te nepravde", smatra Haramija. "Savka Dabčević-Kučar bila je vodeća osoba u razdoblju kad je Hrvatska postala industrijski razvijena republika u kojoj je počela izgradnja autocesta, kojima se željelo povezati Zagreb s Rijekom i Dalmacijom. Tada je Hrvatska promovirala jadransku nasuprot podunavskoj orijentaciji koju je zagovarao službeni Beograd. Odlično smo surađivali i kad je 1969. postala predsjednica CK SKH, a ja sam je naslijedio na položaju predsjednika hrvatske vlade", prisjetio se tih dana Dragutin Haramija govoreći za Nacional. Tvrdi da mu nikad nije smetalo što mu je ženu šefica. "Sa Savkom nismo imali problem jer je žena nego jer je teško slijediti njezin tempo", smatra Haramija.

Četverogodišnje razdoblje 1967.-71. bila je kulminacija karijere Savke Dabčević-Kučar. Najprije je imenovana predsjednicom Izvršnog vijeća, dakle, preuzela je republičku vladu. Netom prije toga Tito je iz političkog života eliminirao Aleksandra Rankovića, što je dovelo do određene liberalizacije i slabljenja partijskog utjecaja. U Hrvatskoj je počeo jačati heterogeni nacionalni pokret, poslije prozvan Maspok ili Hrvatsko proljeće. Iako su se tada u javnosti etablirale do tada malo poznate osobe poput Vlade Gotovca, Marka Veselice, Dražena Budiše ili umirovljenog generala JNA Franje Tuđmana, neformalni vođe Maspoka bili su Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo. Iz današnje perspektive njihovi zahtjevi – zadržavanje više novca u republikama, izgradnja autocesta i prestanak hapšenja političkih neistomišljenika – bili su benigni pokušaj redefiniranja federacije, međutim i tako nevine inicijative izazvale su bijes komunističke vlasti. Bez obzira na sve, i suparnici i pobornici doživljavali su Savku Dabčević-Kučar predvodnicom tadašnjeg nacionalnog pokreta. Osobito je postala moćna nakon 1969. kad je postala predsjednicom CK SKH. Povjesničar Tvrtko Jakovina upozorava da se oko '71. danas dosta toga mistificira:

"Treba biti realan i priznati da 1971. nije ponajprije demokratski pokret niti su njegovi ciljevi bili rušenje Partije i Jugoslavije zbog uspostave samostalne hrvatske države. To su činjenice, ali isto je tako činjenica i da je riječ o važnim događajima koje je predvodila inteligentna osoba kakva je Savka Dabčević-Kučar." Sve to, dodaje Jakovina, ne umanjuje njezinu važnost u tadašnjim događajima, iako su i neke druge Hrvatice tog vremena izgradile značajne političke karijere.
"Ona je nesumnjivo vrlo važna osoba u modernoj hrvatskoj povijesti, ali neću tvrditi da je i najvažnija. Ne treba zaboraviti da je prva ministrica u Hrvatskoj bila Anka Berus, dok je prva savezna premijerka bila Milka Planinc, no to ne umanjuje važnost Savke Dabčević-Kučar kao vodeće 'fajterice' u ovdašnjoj politici. Nezaobilazna je i njezina uloga u očuvanju nacionalne komponente, na čemu joj treba odati priznanje. Hrvatsko proljeće s njom na čelu važno je jer su svi predvodnici Hrvatske 90-ih godina potekli iz tog pokreta, što govori o njegovu značenju u našoj modernoj povijesti", pojašnjava Jakovina.
Publicist i tadašnji direktor Vjesnika Božidar Novak, koji je također nastradao u čistkama nakon 1971., ne dvoji oko njezine uloge. Tvrdi da se tih godina u Hrvatskoj lakše disalo, za što je najveće zasluge imala predsjednica republičke vlade.
"Savka Dabčević-Kučar zaslužuje visoko mjesto u povijesti zbog nekoliko stvari. Svojim djelovanjem i borbom protiv totalitarizma dva desetljeća prije rušenja socijalizma pomogla je da Hrvatska spremno dočeka pad Berlinskog zida i stvaranje samostalne države. Drugo po čemu je pamtim je njezin nastup na glasovitoj sjednici CK SKH, kad se suprotstavila represiji i odbila Titov zahtjev da se uhite Vlado Gotovac, Ivan Zvonimir Čičak i nekolicina drugih protivnika režima. U psihološkom smislu nastupilo je novo razdoblje u kojem više nije bila važna tzv. ratna podobnost već isključivo znanje i sposobnost", smatra Novak. On osporava i kritičare koji su je optuživali za stvaranje kulta ličnosti.
"Pod njezinim vodstvom oslobođena je golema nacionalna energija koja je rezultirala većim građanskim slobodama, ali i snažnim gospodarskim uzletom i rastom standarda većine stanovništva. Povremeno su joj zamjerali liderstvo, međutim osobno sam svjedok da to nije istina. Savka Dabčević-Kučar dominirala je svojim profesionalizmom i sposobnošću brzog razumijevanja problema. Premda je tolerantna osoba, zbog svog dominantnog stila neki su je doživljavali kao političarku koja ima liderski pristup", objašnjava Novak.

Politička karijera Savke Dapčević-Kučar prekinuta je 1. prosinca 1971. na partijskoj sjednici u Karađorevu, a uskoro je izbačena iz Saveza komunista i svih javnih funkcija. Budući da nije imala dovoljno radnog staža za odlazak u mirovinu, 1972. se zaposlila u Republičkom sekretarijatu za financije, gdje je dijelila ured s mladim pripravnikom koji joj je postao jedan od najboljih prijatelja. Bio je to Zdravko Rogić, tada mladi ekonomist koji je 90-ih postao zamjenik guvernera Hrvatske narodne banke. Tih godina počela je učiti i kineski, a s obzirom na to da u državi nije bilo rječnika, Rogić joj je sa službenog putovanja u Parizu donio francusko-kineski rječnik. Ona i Rogić i dalje su jako bliski prijatelji. Poslije tri godine stekla je uvjete za mirovinu i od tada do 1990. u obiteljskoj kući živjela povučeno i bez pojavljivanja u javnosti. Njezini ukućani pričaju kako su znali da je kuća ozvučena i pod nadzorom, međutim trudili su se voditi normalan život.
Dragutin Haramija tvrdi da je bio impresioniran njezinim ponašanjem tih godina: "Ono što isto tako jako cijenim je njezino ponašanje poslije sloma Hrvatskog proljeća, kad je hrabro i dostojanstveno ostala dosljedna svojim stavovima. Maknuli su nas, ali nitko od nas, pa ni Savka, nije išao kucati na vrata novih gospodara i moliti za milost. Istine radi, imali smo i malo sreće, jer da se slom Proljeća događao desetljeće prije, vjerojatno bi nas Partija strpala u zatvor kao što je postupila s Milovanom Đilasom."

Najbolji prijatelji bili su im Miko Tripalo, Srećko Bijelić, Dragutin Haramija i drugi svrgnuti političari. Koliko su povezani, vidjelo se poslije kad je Tripalo napustio HNS i osnovao Akciju socijaldemokrata Hrvatske. Unatoč političkom razlazu, ostali su prijatelji sve do Tripalove smrti, a Savka Dabčević-Kučar i dalje se druži s njegovom suprugom. Savka Dabčević-Kučar dobila je putovnicu tek 1986., kad je otputovala u Heidelberg, gdje joj je kći Jasna bila na postdiplomskom studiju fizike.
Realno gledano, u vrijeme stvaranja samostalne hrvatske države Savka Dabčević Kučar bila je epizodist. Jedva su je nagovorili da 1990. predvodi Koaliciju narodnog sporazuma, u kampanju je ušla mlako i sa zadrškom i u velikoj je mjeri odgovorna za trijumf Franje Tuđmana i HDZ-a. Njezini suradnici tvrde da je mjesecima odbijala povratak u politiku rečenicom "Nije još vrijeme", a za to vrijeme Tuđman, Šeks, Đodan, Domljan i Brozović pretvorili su HDZ u novi hrvatski Maspok. Nakon kolapsa na prvim izborima potkraj 1990., osnovala je Hrvatsku narodnu stranku koja je dvije godine poslije osvojila sedam posto glasova. U kolovozu 1992. kandidirala se za predsjednicu, no osvojila je svega šest posto, odnosno desetak puta manje glasova od Tuđmana. Iduće tri godine provela je kao saborska zastupnica, a potom se 1995. povukla iz aktivnog političkog života.
Živi u Zagrebu, objavila je dvotomno zanimljivo djelo "71. Hrvatski snovi i stvarnost", a sada priprema novu knjigu. I dalje ne voli davati intervjue, što je prilična šteta uzmu li se u obzir svi događaji u kojima je sudjelovala i ostavila značajan trag.

SAVKA DABČEVIĆ KUČAR:
"Naravno da me raduje ovakav rezultat. Bez obzira na to koliko ankete ove vrste imaju ograničen doseg i reprezentativnost, čovjek to uvijek doživljava kao priznanje. Uvjerena sam da će već u skoroj budućnosti uloga i zasluge žena biti mnogo primjetniji i priznatiji u javnosti, pa će ih i u nekim budućim izborima biti sve više među najznačajnijim osobama, bez obzira na spol.
Iako se danas bavljenje politikom uglavnom doživljava negativno, ovakav rezultat – među vrhunskim umjetnicama, znanstvenicama i sportašicama – dokazuje da i baveći se politikom, ako to čovjek radi odlučno, sa srcem, pošteno i s rezultatima, možete ostaviti trag koji se cijeni."