'Što se umjetničkih razlika tiče, spremnost hrvatskih glumaca da izraze osjećaje, igraju 'iznutra', posebna je karakteristika, koju je u drugim europskim teatrima teže naći. Spremnost traženja ljudske istine na najintimniji način odlika je hrvatskih glumaca, mnogo izraženija nego kod njemačkih. Austrijanci i Slovenci su između' Ovogodišnje Splitsko ljeto donijelo je jednu neočekivanu premijeru - hrvatsku praizvedbu "Noći iguane" Tennesseeja Williamsa. Izvedba jedne od hvaljenih drama američkog pisca zasigurno se ne bi dogodila u vrtu Ville Dalmacije da nije bilo redatelja Janusza Kice. On je direkciji Splitskog ljeta predložio, a intendant HNK Milan Štrljić i ravnatelj Drame Elvis Bošnjak prihvatili su priču o "dvjema krajnostima, o velikoj nježnosti među pojedincima, i o groznim okolnostima koje ih okružuju", kako je rekao Williams u intervjuu danom uoči premijere "Noći iguane" na Broadwayu 1961. Poljak Janusz Kica prihvatio se priče o sukobu duha i tijela, snazi prividno slabih i slabosti onih naizgled jakih, o licemjerju društva koje želi slomiti sve koji su drukčiji. U tome mu je pomogao ansambl Drame splitskog HNK, a noseće uloge ostvarili su Bruna Bebić Tudor, Milan Pleština, Josip Genda i zagrebačka glumica Alma Prica. Tako je Williamsova "Noć iguane", poznata u nas do sada samo po Hustonovu filmu, u kojem su glavne uloge igrali Richard Burton kao Shannon, Ava Gardner kao Maxine i Deborah Kerr kao Hannah, sada dobila splitsku dramsku verziju u kojoj su se istaknuli Pleština, Bruna Bebić Tudor i Alma Prica, tri Kicine uzdanice Williamsove priče o bijegu pred smrti i pustoši, koja ih sustiže na terasi hotela "Costa Verde" na meksičkoj obali. Kica već 15 godina režira u hrvatskim kazalištima, a redateljsku karijeru ostvario je u Njemačkoj, Austriji i Sloveniji. Zanimljivo, Poljak koji je svojim kazališnim rukopisom pridonio spajanju Baltika i Jadrana, iako jednom i asistent velikog Andrzeja Wajde, nikada nije radio u poljskim kazalištima. Kica je zadovoljan što mu je baš Split pružio prigodu da ostvari svoju veliku želju - na scenu postavi Williamsa.
NACIONAL: Čini se da je Williams pokušao sugerirati kako je usamljena Hannah, koja čuva djeda do smrti, a ne kontroverzni velečasni Shannon, središnje lice cijele drame. Je li Alma Prica slučajno Hannah?
- Nisam tražio komad s likom koji će odgovarati Almi Prici, nego glumce za komad. Prvo sam se odlučio za Williamsa, što sam odavno želio. Unatoč strahu, usudio sam se raditi tako složeni tekst, jer sam znao da u Hrvatskoj ima glumaca sa senzibilitetom i energijom potrebnom za Williamsa. Rekao sam Almi kako bi ona savršeno odgovarala ulozi 40-godišnjakinje koja slika i brine se o nemoćnom djedu u zatonu njegova života. Alma se malo kolebala, ali sada ne samo da ne žali zbog te odluke, nego je vrlo zadovoljna ovim zajedničkim projektom. Oduševljena je glumačkom ekipom, koja ju je primila kao "svoju", kao i mene. I između glumaca, i između mene i glumačkog ansambla postojalo je golemo povjerenje, premda sam sa svima, osim s Almom, radio prvi put. A to povjerenje osnova je dobre suradnje. Konstantin Stanislawski ima jednu čuvenu rečenicu: "Toliko možeš biti dobar, koliko ti to omogući partner!"
NACIONAL: Zašto ste se odlučili za Williamsa?
- Osjetljiv i senzibilan, kakav je bio, stalno je bježao od samog sebe. "Noć iguane" neka je vrsta testamenta. Iza velečasnog Shannona, kao i iza drugih likova, krije se Williams sa svim svojim krizama, vjerom u Boga, koju gubi i koju ne može naći, s izraženim strahom od smrti. Nakon praizvedbe drame u Royale Theatre u New Yorku 1961. živio je nešto više od dvadeset godina. Istina, poslije "Noći iguane" nije napisao ništa značajno. Očito je Williamsu trebao vremenski odmak, jer 1961. je napisao komad u kojem se radnja zbiva 1940. u vrijeme vrhunca nacističke bahatosti. Dramu nosi i prožima jaka ideja kako živjeti s te strane očaja, kako se prilagoditi svijetu koji je upao u zamku u kojem je najsnažnije Zlo. To je vrlo čudan komad, u kojem svaka rečenica znači uvijek dvije stvari. Bavi se dubinom ljudskih odnosa, ali ostaje na površini, istodobno i krajnje realističan i prepun jakih poetskih simbola. Kad hoće dotaknuti nešto jako ozbiljno, Williams se posluži anegdotom - duhovito, nenametljivo, inteligentno. Williams je strašno inteligentan i po svojoj lucidnosti i senzibilnosti vrlo moderan autor, iako na prvi pogled, po tročinskoj strukturi i "raspričanosti", komad izgleda možda pomalo staromodno.
NACIONAL: Kako ste počeli surađivati s hrvatskim kazalištima?
- Hrvatsko kazalište mi je jako uzbudljivo, najviše zbog posebne glumačke energije. U Hrvatsku sam stigao igrom slučaja. U teatru u Wuppertalu postavio sam na scenu "Knjigu o džungli". Paolo Magelli vidio je tu predstavu i o njoj pričao u Zagrebu. ZKM mi je ponudio režiju i pristao sam doći u Zagreb. Bio sam silno iznenađen kada me je već drugi dan nakon telefonskog razgovora na aerodromu čekala avionska karta. Došao sam u Zagreb i upoznao sjajne ljude koji su mi do danas ostali prijatelji, a ta se predstava zadržala na repertoaru ZKM-a, pred punim gledalištem, nekoliko sezona. Od tada gostujem u raznim hrvatskim kazalištima.
NACIONAL: Što vam se u hrvatskom teatru osobito sviđa?
- Teško je ispričati kako se dogodila jedna ljubav. Ali dogodila se. Volim hrvatske glumce, njihov poseban temperament. Imam osjećaj da me prihvaćaju, poštuju i svaki put kada imam mogućnost, dođem u Hrvatsku napraviti novi projekt. Moj kalendar je pun. Free lancer sam i planiram unaprijed dvije- tri godine. U ZKM-u sam radio "San ivanjske noći", "Tri mušketira", pa predstavu u slobodnoj produkciji koja se s uspjehom izvodila u ZKM-u "Zeko Zajec" Colin Serrault. Radio sam i u drugim zagrebačkim kazalištima. U zagrebačkom HNK režirao sam "Trilogiju o ljetovanju", u Komediji "Na tri kralja". Došao sam i do Rijeke, gdje sam režirao "Raspru". U Hrvatskoj radim mnogo manje nego što bih želio.
NACIONAL: Što je hrvatski teatar u odnosu na poljski?
- Začudit ćete se, ali u Poljskoj, mojoj rodnoj zemlji, nikada nisam radio kazališnu predstavu. Studirao sam teatrologiju u Krakowu na Jagiellonskom sveučilištu, ali režiser sam postao tek u Njemačkoj, gdje me, prilikom privatnog putovanja, zateklo ratno stanje Jaruzelskog, pa sam odlučio da se ne vratim u Poljsku. U Poljskoj sam samo jednom bio pomoćnik Andrzeja Wajde. U Wroclavu je jednom izgorio teatar i u rekordnom vremenu kazalište je obnovljeno. Na otvaranju je direkcija zamolila Wajdu da napravi neku predstavu. Radio je tri komada koji se bave kazalištem - versaillesku improvizaciju Molierea, parišku improvizaciju Giraudouxa te wroclavsku improvizaciju Rozewicza i ja sam mu bio neka vrsta desne ruke. Wajda je uistinu veliki režiser i veliki čovjek. Žao mi je što nisam iskoristio prigodu i s njim surađivao i na filmu, što mi je tada nudio. Wajda je mojoj generaciji bio pojam slobode mišljenja, hrabrosti i umjetničkog talenta.
NACIONAL: Je li umjetnička sloboda tada bila zarazna?
- Nadam se. Onaj koji je bolestan to i ne primijeti.
NACIONAL: U kakvom su odnosu teatar u Njemačkoj, Austriji, Sloveniji, gdje ste radili, i Hrvatskoj. Kakve ste sličnosti zapazili s obzirom na to da ste čovjek kojemu je domovina tamo gdje je i kazalište?
- Nakon što sam odlučio ostati u tadašnjoj SR Njemačkoj, u Kolnu sam upisao postdiplomski studij teatrologije i povijesti umjetnosti, no ubrzo sam dobio priliku da praktično radim u kazalištu i odustao od akademskih ambicija. Prvo sam radio kao asistent redatelja i scenografa u mnogim kazalištima, a relativno brzo počeo sam i samostalno režirati. Od 1986. do 1989. bio sam kućni redatelj u Wuppertaler Buhnen, kazalištu koje je proslavila Pina Bausch. U Austriji na Salzburger Festspiele surađivao sam s Peterom Steinom. Slovenija mi se otvorila nakon "Knjige o džungli" u Zagrebu. U Mariboru sam radio jednu od svojih najdražih predstava, Kafkinu "Ameriku". Redoviti sam gost u ljubljanskom SNG-u, kod Janeza Pipana, gdje sam radio Shakespearea, Čehova i ponovo Kafku, "Proces". Svima nama, bojim se, Kafka dobro dođe. Kazališna situacija u Njemačkoj prilično je jedinstvena, jer se radi o golemom broju kazališta koja je država obvezna financirati. To je američki izum iz vremena nakon Drugog svjetskog rata, kad su kazališta dobila posebnu zadaću da se brinu za "odgoj" društva. Ipak, njemačko kazalište sada se bori s velikim financijskim problemima, jer njemačka ekonomija nije više najjača u Europi. Njemačko kazalište nije više bogati kazališni raj kao nekad. Što se umjetničkih razlika tiče, spremnost hrvatskih glumaca da izraze osjećaje, igraju "iznutra", posebna je karakteristika, koju je u drugim europskim teatrima teže naći. Spremnost traženja ljudske istine na najintimniji način odlika je hrvatskih glumaca, mnogo izraženija nego kod njemačkih. Austrijanci i Slovenci su između.
NACIONAL: Što ste htjeli raditi, a niste uspjeli?
- Sada sam ispunio svoju veliku želju, raditi Williamsa. Uvijek sam ga se bojao, a privlačio me. Možete imati puno ideja i projekata, ali o svemu ipak na kraju presudi mogućnost najkvalitetnije glumačke podjele. Bez dobrih glumaca dobri naslovi ne znače ništa, a što sam stariji sve me manje zanimaju "spektakularne" stvari. Nekada mislim da su mi za dobru predstavu dovoljna dva dobra glumca. No i dobar tekst nikad nije naodmet.
NACIONAL: Zašto glumice poput Alme Price ne igraju više?
- Popis Alminih uloga u HNK možda je čak i veći od broja izvedbi tih istih predstava. Malo karikiram, ali ne previše. U zagrebačkom HNK zaista se ulaže puno truda u malo predstava, i to je veliki problem i za glumce i za život predstava. Meni je tužno i nerazumljivo da kuća s tako kvalitetnim ansamblom nema svoju vlastitu, dodatnu, dramsku scenu.

Josip Genda
"Dobro je što smo upravo u Splitu imali praizvedbu 'Noći iguane' u Hrvatskoj. Priča je to o nemogućnosti komunikacije među ljudima. Moj lik Nono ima 97 godina, bavi se poezijom i već dvadeset godina piše svoju zadnju pjesmu, s kojom će okončati život. U hotel 'Costa Verde' dolazi s unukom Hannah, piše svoju zadnju pjesmu i umire zadovoljan. Williamsova drama je život koji je traumatiziran, koji je samo izvana idiličan i lijep, a iznutra je čisti užas."

Alma Prica
"Prvi put gostujem na Splitskom ljetu. Velika je radost raditi s odličnim i velikim glumačkim ansamblom. Janusz Kica s glumcima radi odlično, i zna što radi. To je njegov stil. Ako u svojoj karijeri glumac ima priliku raditi Čehova i Williamsa, smatram da je sretan čovjek. Janusz se bavi jezikom, međusobnim odnosima, tekstom i glumcima, i sve to pokušava spojiti vrlo pažljivo i studiozno. To je od mene tražio u liku Hannah Jelkes. Ovo mi je drugi projekt s njim kao režiserom. Nije pristojno i nema ni smisla da ja govorim o Januszu, jer mogu samo previše toga lijepog reći. Čovjek se nekada i prepadne ljepote koju doživi. Znam jedno, kako te partner gleda, tako ćeš i igrati. Pozornost usmjerena na mene ide partneru koji te toga časa gleda. Lijepo smo se međusobno gledali! Prije nekoliko godina igrala sam Blanche DuBois u Williamsovu 'Tramvaju zvanom žudnja', u režiji Stevena Kenta u zagrebačkom HNK. Lica kao Hannah i Blanche, ponor i ljepota, za glumicu su neprocjenjivo bogatstvo. Janusz je uspio postići da se u svakom trenutku osjeti povezanost sudbina Williamsovih junaka i njihova opsjednutost najstarijim problemima na svijetu - ljudskom samoćom i strahom od smrti."

Milan Pleština
"Nije uobraženo tvrditi da smo u 'Noći iguane' uspjeli uhvatiti one najzanimljivije trenutke - isprepletanje bolnoga i šašavoga, stravičnog i smiješnog. Williams je napravio rasni realistički komad, kao da je u Čehovu imao velikog uzora. Mi smo to pretočili u predstavu sličnu najboljim češkim komedijama. Kad su lica u dramatičnim situacijama, život se lomi u nešto jadno i ljudsko. Moj Shannon je najeksplicitniji i najzamagljeniji. Njegovo lice kao da je sastavljeno od milijun raznih komadića. Shannon mi je bio super zanimljiv. Zadovoljan sam sobom i njime."