Željko BagićNakon posljednjih terorističkih napada, onih u Velikoj Britaniji i Egiptu, valjda je i političkim slijepcima na hrvatskoj političkoj sceni postalo jasno kako glasi odgovor na pitanje: je li uporno odbijanje da se Hrvatsku priključi američkoj tzv. koaliciji voljnih u Iraku tek tvrdoglavost šefa države ili je to ipak izraz državničke dalekovidnosti. Stipe Mesić nikada nije tajio da je odlučni pobornik borbe protiv globalnog terorizma, dapače od samoga početka naglašavao je kako je riječ o globalnom izazovu koji traži globalni odgovor. Ali hrvatski predsjednik govorio je i nešto drugo, naime da se rat protiv terorizma ne može dobiti isključivo vojnim sredstvima i metodama, da nije dovoljno boriti se na terenu protiv terorista i uništavati njihova uporišta, kao i prekidati kanale njihova financiranja. Sve je to potrebno, ali samo to nije dovoljno, poručivao je Mesić nebrojeno puta. Naglašavao je kako uspjeha u borbi, koja bi doista morala postati borba cijeloga svijeta, nema i neće biti ako se dužna pozornost ne posveti uklanjanju, kako je govorio, ambijenta koji pogoduje rađanju i širenju terorizma.
Iako je hrvatski predsjednik to naglašavao kako u svojim istupanjima na domaćoj sceni, tako i prilikom mnogobrojnih putovanja u inozemstvo, pa i u islamskim zemljama, taj njegov "dodatak" u pravilu se voljelo zaboraviti, odnosno zanemariti. A onda, kada je Hrvatska – isključivo zahvaljujući inzistiranju tog istog predsjednika Republike – odbila poslati svoje vojnike u Irak, počela se dovoditi u pitanje iskrenost naše zemlje u pristajanju uz antiterorističku borbu. Bio je to zapravo jeftin propagandni trik kojim se htjelo diskreditirati Mesića i prikazati ga političarom koji, prvo, ne shvaća potrebu borbe protiv globalnog terorizma i, drugo, dovodi u pitanje odnose Hrvatske sa Sjedinjenim Američkim Državama. Pri tome se ispuštalo iz vida da je baš Mesić bio taj koji je upozoravao na svu kompleksnost borbe protiv terorizma, naglašavajući da se u toj borbi ne može pobijediti bez hvatanja u koštac s nerazvijenošću, siromaštvom i regionalnim krizama, te da samo zahvaljujući Mesiću Hrvatska nije suočena s time da na dnevnoj osnovi dočekuje mrtva tijela svojih mladića koja bi se, da nije njega, vraćala u plastičnim vrećama iz Iraka.
Hrvatska nije, poput primjerice Poljske, uletjela u zamku obećanja izvrsnih odnosa sa Sjedinjenim Državama i poslala svoje vojnike u Irak koji se, i to tek nakon američke vojne intervencije, pretvorio u teroristički Eldorado. A Hrvatska se neće, i opet poput Poljske, zalijepiti ni na mamac nabave američkih borbenih zrakoplova (koje se plaća kreditima što ih velikodušno odobrava američki vojno-industrijski kompleks) kako bi podignula specifičnu težinu svojega predsjednika ili premijera u određenim krugovima na Zapadu. I jedno, i drugo Hrvatska nije, odnosno neće napraviti.
Američki pristup borbi protiv globalnog terorizma, koji se svodi na formulu: mi vodimo, a ostali slijede, mi određujemo, a ostali izvršavaju, ne može uroditi uspjehom. Mala zemlja poput Hrvatske svoju vjerodostojnost na međunarodnoj sceni može sačuvati i potvrđivati samo čvrstim inzistiranjem na nekim ključnim načelima međunarodnih odnosa i svojom nepodijeljenom potporom Ujedinjenim narodima (koji nisu dali blagoslov za američku vojnu avanturu u Iraku). Hrvatska mora ostati izvan naftom inspirirane iračke vojne pustolovine, koja je bila obrazlagana razlozima koji su se pokazali lažnima, i time u znatnoj mjeri smanjuje opasnost da postane meta terorizma koji se rađa na temelju otpora američkoj globalnoj politici.
U isto vrijeme Mesić je, prije bilo koga drugog, najavio da će borba protiv terorizma koju nikada nije smatrao borbom protiv neke određene civilizacije ili religije, pa ni religijskog fundamentalizma, dovesti neminovno i do (privremenog) ograničavanja određenih ljudskih prava. Upozorio je na to upravo u Velikoj Britaniji i izložio se tada, potkraj 2001., kritičkim primjedbama novinara, onih istih koji sada šute kad britanska policija postupa u skladu s naređenjem: potencijalnom teroristu najprije ciljani metak u glavu, a potom provjera je li doista terorist.
Držeći Hrvatsku izvan iračkoga pakla, Mesić je stavio na kušnju odnose s Washingtonom, koje premijer i njegova ekipa uporno pokušavaju krpati neutemeljenim i neostvarivim obećanjima američkoj strani, ali ne treba biti prorok pa zaključiti kako nije daleko dan kada će i Amerikanci sami sebi, a potom i svijetu, morati početi priznavati promašenost svojeg koncepta antiterorističke borbe, a pogotovo i promašenost, i pogubnost intervencije u Iraku. I danas već ima u Sjedinjenim Državama uglednih znanstvenika i analitičara, ne isključivo zatucanih ljevičara kako to neki ovdje tvrde, nego čak i bivših analitičara CIA-e, koji otvoreno kažu da je Amerika svojom politikom možda isprovocirala globalni terorizam, ali svakako pogodovala njegovu širenju.
Svatko tko je i dalje sklon tomu da dovodi u pitanje opravdanost politike držanja Hrvatske izvan okvira vojne intervencije u Iraku, trebao bi najprije ponuditi suvislo objašnjenje ima li u Hrvatskoj političke snage koja bi na prihvatljiv način mogla objasniti zašto bi pripadnici Hrvatske vojske trebali ginuti u iračkom pijesku i zašto bi trebalo povećati opasnost od terorističkih napada i na tlu Hrvatske. Globalni terorizam zaklanja se iza vjerske maske, teroristi koji u ovome trenutku ugrožavaju civilizirani svijet zapadnog tipa doista su praktično bez iznimke muslimani, ali to ne znači ni da je posrijedi sukob civilizacija, ni rat vjera. Današnji terorizam proizvod je prilika u najvećem dijelu svijeta kojim caruju siromaštvo, glad, neobrazovanost i nerazvijenost, gdje su ljudi lišeni osnovnih kvaliteta života, gdje se rađa i umire u krajnjoj bijedi, a gdje su pravo na jednakost i ravnopravnost kako država, tako i pojedinaca, samo daleki san. U takvim prilikama nije teško naći one koji naprosto nemaju što izgubiti jer ništa i nemaju, pa su spremni žrtvovati sebe nanoseći udarce onima koje smatraju odgovornima za svoj položaj. A zbog takvih prilika nije teško ni zaluditi neke koji osobno, doduše, uživaju svakakve pogodnosti, ali koji nisu slijepi za patnje većine svojih sunarodnjaka, pa će i oni postati spremni pribjeći slijepom teroru koji izlaz iz svakodnevne bezizlaznosti vidi jedino u ubijanju.
Borba protiv globalnog terorizma mora se odvijati u punoj suradnji s Ujedinjenim narodima, a takvu borbu mora voditi istinska međunarodna koalicija koja neće biti okupljena na temelju straha od jedine velike sile današnjice ili uskog interesa da se ostvare što bolji odnosi s tom silom. Iz Iraka se povlače, jedan za drugim, američki saveznici, pa čak i Poljska koja je savezništvo u krvi i nafti htjela maksimalno kapitalizirati. Hrvatska je bila i ostala izvan iračkoga pakla. Nitko kome je stalo do dobrobiti ove zemlje i njezinih ljudi ne bi trebao, osobito danas, dovoditi u pitanje politiku čiji je to rezultat, a ni njezina osnovnog i ključnog protagonista.