“Kako smo ubili Jozu Leutara” naziv je knjige Dominika Ilijaševića Come, drugooptuženog u "slučaju Leutar" koji je inspiraciju za autobiografsko djelo dobio nakon što je 30 mjeseci bio u zatvoru. U njoj opisuje uloge bivših i sadašnjih dužnosnika, tajnih službi, odvjetnika,  petorice koja je bila optužena u istom slučaju, zaštićenog svjedoka...
  Sudski proces koji je vođen u sarajevskom Županijskom sudu protiv Ivana Andabaka, Dominika Ilijaševića, Jedinka Bajkuše, Marija Milićevića, Željka Ćosića i Zorana Bašića, nakon što je saslušano više od pedeset svjedoka, rezultirao je oslobađajućom presudom. Sudsko vijeće zaključilo je da ne postoje dokazi da su optuženi planirali i izveli atentat na doministra MUP-a Federacije BiH Leutara, a naređeno je i povlačenje međunarodne tjeralice za Andabakom i Milićevićem koje su hrvatske vlasti prije odbile izručiti pravosudnim vlastima u BiH jer imaju hrvatsko državljanstvo.
  Premda su knjigu o slučaju Leutar najavljivali mnogi, među ostalim i tadašnji šef UN-a Jacques Paul Klein, samo je ova objavljena, iako ni ona ne daje konačni odgovor na pitanje tko je ubio Jozu Leutara postavljanjem eksploziva u njegov automobil 16. ožujka 1999. "Na drugo predstavljanje knjige, u Sarajevu, pozvat ću i one koji su mi pokušali uništiti život”, rekao je Ilijašević. Za svoju 30-mjesečnu obranu i dokazivanje nevinosti Ilijašević je potrošio oko 250 tisuća eura. U knjizi navodi da novca za obranu nije imao dovoljno zbog čega je imao problema sa svojim drugim odvjetnikom, Draganom Barbarićem, te da je po izlasku iz zatvora zatražio financijsku pomoć “svojih moćnih sunarodnjaka”. Opisuje i kako je ostao bez podrške potpredsjednika SDP-a BiH Ive Komšića, kardinala Vinka Puljića, ministra sigurnosti Bariše Čolaka, predsjednika Federacije Nike Lozančića, tadašnjeg predsjednika HDZ BiH Ante Jelavića. Također tvrdi da je ministar sigurnosti BiH Bariša Čolak, dok je obnašao dužnost ministra pravosuđa, imao sve podatke vezane za Leutarevo ubojstvo, ali ništa nije poduzeo. U zatvoru je Ilijaševića posebno je iritirao pasivan odnos generala Andabaka, prvookrivljenog u zajedničkoj optužnici. “On ništa nije ništa učinio kako bi nam pomogao u dokazivanju nevinosti. Naime, otprilike pola godine prije završetka procesa, Andabak je pušten na slobodu iz pritvora u Rijeci, pa je imao mogućnosti pružiti nam potporu ili poslati prijedloge za radnje koje bi Sud proveo, što bi i za njega bio veliki plus, no on za to, znajući da Hrvatska ne izručuje svoje državljane, očito nije mario”, navodi Ilijašević u knjizi. Tvrdi da je tadašnji ministar policije Federacije Mehmed Žilić imao montiranu optužnicu i aktivno sudjelovao u njenom konstruiranju. Osim njega, za montiranje optužnice protiv šestorice Hrvata Ilijašević krivi Žilićeva pomoćnika Faika Lušiju, a kao suradnike u planiranju i izvršenju zamišljenog procesa prepoznaje i županijskog tužitelja Mustafu Bisića, ministra policije Srednjebosanske županije Midhata Zubaču, suca Salema Misu, te navodnog zaštićenog svjedoka Merima Galijatovića koji je policiji otprije poznat kao višestruki prijestupnik… “Ovo je velika političko-pravosudno-policijska igra u koju su uključeni predstavnici međunarodne zajednice kojima nije bilo bitno tko je ubio Leutara, nego da sačuvaju Kleinov, a tako i svoj legitimitet u BiH uopće”, navodi Ilijašević. U knjizi nije zaobišao ni pitanje gdje je pola milijuna eura koji su obećani za pronalazak Leutarova ubojice. Prema Ilijaševićevim saznanjima koja je kopijom uplatnice potkrijepio u knjizi, 250 tisuća eura je u travnju 2001. uplaćeno Kleinovu pomoćniku, američkom obavještajcu Oscaru Weri, o čemu je Nacional već pisao. Isplatu novca odobrili su tadašnji ministar financija Nikola Grabovac i njegova zamjenica Šefika Hafizović u suradnji s pomoćnikom ministra policije Faikom Lušijom.
  Osim toga Ilijašević se razvodi od žene kojoj je posvetio svoje “djelo”. Pred njim je i sudski proces vezan uz učešće u ratu tijekom muslimansko-hrvatskih sukoba u srednjoj Bosni. Upitan zašto se baš za ime Dominika Ilijaševića vežu sve velike afere i sudski procesi, njegov blizak prijatelj kazao je da “Comu ne vole ‘zalizani’ hrvatski časnici jer im on otvoreno govori da su ratni profiteri. A muslimanima ne pripada”.