Živim na Trsatu. Ne znam kako se ove godine slavila Gospa. Ljudi mi ne govore o tome, svi znaju da sam nevjernica. Čovjek na Veliku Gospu ne mora biti među masom da bi znao što su Velikoj Gospi radili. U njenu su slavu žderali ćevape, lokali pivo, podrigivali, pišali po uskim uličicama jer se nije moglo ući ni u jedan kafić, bacali lovu u velike torbe koje su okolo nosili profesionalni katolički prosjaci, slušali popa kako urla, rukom dodirivali brončanog papu i mislili kako će im to pomoći da plate struju, u crkvenom dvorištu rastavljali pečene piliće na sastavne dijelove, od cigana kupovali Majku Božju koja sjedi na potkovi na kojoj piše "Trsat"...
Pretpostavljam, bila sam daleko od kuće, ali... Nisam više ona stara. Nekad sam se palila, urlala protiv vulgarne slave koja se uvijek svede na ispišavanje jeftina piva i povraćanje kisela vina. Činilo mi se da nije okej takvim slavljenjem Gospe vrijeđati nevjernike poput mene. Mi imamo pravo na javni red i mir, plaćamo porez i prirez, nije pošteno da nama Trsaćanima nevjernicima kordon policajaca priječi da normalno dođemo do svoga doma. Moramo se legitimirati i prositi dopuštenje da se kroz masu pijanih vjernika probijemo do kuće. Okej, ove sam godine kapitulirala. Trsatske uličice prepustila sam rulji, ciganima, vračarama, popovima, skupljačima lemozine, običnim lopovima, lokalnim političarima, kljastima koji su na Trsat krenuli za tu priliku pometenim stubama, pijancima koji su se smjeli besplatno voziti do šanka gdje uvijek mogu naći vesela katolika, spremna da nepoznatom a potrebitom plati dva deci u Gospino zdravlje... Dakle, sve se događalo bez mene ali se prvi put u životu nisam osjećala poput žrtve. Moje je nevjerničko srce bilo toplo, sretno, mirno.
Zašto? Prije nekoliko mi je mjeseci u Zagrebu prišao nepoznati muškarac i uručio svoju knjigu. Gospodin je bio Nikica Mrđen, knjiga se zove "Moj sin ovisnik". Tužna priča o nesretnom ocu i nesretnom sinu. Strašna priča. Nažalost, živimo u takvu vremenu i u takvoj zemlji da ima sve više očeva kojima sinovi svijetom bauljaju s iglom u žili. Knjiga me potresla, svaka je ljudska nesreća velika na svoj način. Ipak, neću je pamtiti samo po jezivoj priči o propasti mlada života nego i po pjesmi koju sam u njoj našla. Uglazbio ju je gospodin Ljubo Stipišić, iako su ga neki svećenici molili da to ne učini. Nažalost, tu glazbu nikad nisam čula, ne znam što bih dala da je mogu čuti. Pjesmu je napisao don Ivan Grubišić, svećenik iz Splita. Luda sam za donom Ivanom Grubišićem onako kako to može biti ludo biće koje živi u današnjoj Hrvatskoj i traži Čovjeka. Znala sam da je don Grubišić Čovjek, nisam jedina koja to zna, pojma nisam imala da je Pjesnik. S golemim užitkom, s beskrajnim ću guštom svoju sreću podijeliti s vama.

Marijo - gdje si?

Što to s Tobom djeca Ti rade,
Što se s Tobom, Marijo, zbiva?
Zlatom Te krune i lik Tvoj kade,
Postaješ idol, a ne Majka nade!
Sin ne treba pred Majkom da kleči,
To Majku vrijeđa, a sina ne liječi!
Ti ne smiješ visoko stati,
Postaješ Vizija, a ne Mati!
Tebe ne treba okolo nosit,
Na Tebi milostinju prosit,
Ne treba Tebi ta zlatna kruna,
Postaješ moćna, a ne Boga puna!
Sad više ne znam, Marijo, gdje si,
Na Križevcu il' Gradini,
U Lurdu il' Fatimi!
Ti ne smiješ visoko stati,
Postaješ Vizija – a ne Mati!