'Kad se neki hrvatski, njemački ili francuski slikar pokuša probiti izvan svoje zemlje, suoči se s bolnom istinom da na svjetskom tržištu postoji na tisuće takvih slikara. Primjerice, neki slikar može biti najbolji i najuspješniji umjetnik u Italiji ili Hrvatskoj, ali da bi uspio na svjetskom tržištu, mora se nametnuti nečim novim što ni jedan umjetnik prije njega nije ponudio'' "Izložba u galeriji 'E. S. Lawrence' u Aspenu otvorena je u 17 sati, a sat vremena nakon otvaranja sve su slike prodane. Čak sam prodao preko e-maila i ovih pet nedovršenih slika u mojem ateljeu. Otvaranje je bilo spektakularno, a došli su ljubitelji moje umjetnosti iz cijele Amerike, mnogi privatnim avionima, neki i iz Europe. I danas, kako mi je javio galerist, ljudi se raspituju za 'croatian artist', što im je lakše izgovoriti od mojeg pravog imena", ispričao je splitski hiperrealist Zvonimir Mihanović (59), najskuplji hrvatski slikar, iznimno cijenjen u Americi, koji je u srpnju u mondenom, američkom zimovalištu Aspenu, gdje se nalaze rezidencije najbogatijih ljudi svijeta, izložio svoje najnovije radove.
Mihanović u Hrvatskoj nije izlagao 15 godina, a njegove slike su kupila samo trojica Hrvata. Istodobno, na američkom tržištu dostižu vrtoglave cijene – od 100 do 150 tisuća dolara. Neke su i skuplje, a potražnja za njegovim radovima, kaže, toliko je velika da slika po 12 sati dnevno. Njegove slike vise u muzejima moderne umjetnosti u Chicagu, Philadelphiji, Miamiju, Los Angelesu, Pittsburghu i drugim američkim gradovima, te upravo radi za zagrebački, a do sada je najviše izlagao po američkim gradovima, zatim u Parizu, Monte Carlu, Tokiju i Splitu. Tražen je i u Japanu, Indoneziji, Filipinima i u Australiji, no ni on ni njegov galerist još ne mogu "odgonetnuti taj misterij zanimanja za njegove slike". Nakon školovanja na L'ecole des Artist i desetogodišnjeg života u Parizu, te povremenih boravaka u SAD-u, skrasio se u rodnom Splitu gdje upravo završava kuću na Marjanu izgrađenu u stilu antičke rimske vile.
NACIONAL: Znate li tko su kupci vaših slika, koji je to profil ljudi?
- Najtipičniji kupci mojih slika su istinski ljubitelji umjetnosti i kolekcionari slika, koji kupuju umjetnička djela zato što vole umjetnost. To su ekstremno bogati i uspješni ljudi, koji dirigiraju ne samo ekonomijom Amerike, nego i cijelog svijeta. Bogati su toliko da im nije problem platiti cijenu mojih slika. Oni su uglavnom specijalizirani za pojedina umjetnička razdoblja pa tako neki kupuju samo figurativce 20. stoljeća, a drugi suvremenu umjetnost. Ovu veliku sliku na štafelaju radim za američkog multimilijardera Amina Khouryja, koji proizvodi avione i umjetne kukove. Budući da je slika velikog formata i teško ju je transportirati, on će doći po nju u Split privatnim boeingom. Moje slike kupuju i članovi obitelji Forbes, vlasnici časopisa o financijama i jedna od najbogatijih obitelji u Americi, koji imaju veliki utjecaj u američkoj vladi i bankarstvu. Tražen sam i među političarima, primjerice, senator John Warner, veliki ljubitelj umjetnosti, ukrasio je Capitol Hill i Bijelu kuću mojim slikama i grafikama.
NACIONAL: Oduševili ste i predsjednike Ronalda Reagana i Francoisa Mitterranda?
- Oni su prolazili s osiguranjem i cijelom svitom kraj moje galerije Findlay u 57. aveniji u New Yorku. Odjednom su u galeriju banuli naoružani policajci s maskama i psima, pregledali cijelu galeriju i najavili njihov neplanirani dolazak, mimo službenog protokola – privukle su ih moje slike. Moj galerist je ostao šokiran!
NACIONAL: Kupuju li i Hrvati vaše slike?
- Vrlo malo, jer su im zbog cijena nedostupne. Mirna Reiser, moja galeristica u Hrvatskoj, kaže mi da se mnogi Hrvati zanimaju za moje slike, a neki su ih kupili, primjerice, Ivica Todorić, koji je ukrasio svoju kuću u Istri. Upravo zbog toga ću specijalno za hrvatske poklonike moje umjetnosti napraviti ulja manjih formata i izložiti ih idućeg proljeća u galeriji "Mala" na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Bit će to moja prva izložba u Zagrebu nakon više od 15 godina, a cijena će biti prilagođena hrvatskom tržištu. Također, imat ću retrospektivu u Parizu, a ovih dana dolazi mi u goste francuska likovna kritičarka Beatrice Conte da se dogovorimo oko detalja.
NACIONAL: Zašto niste tako dugo izlagali u Hrvatskoj?
- Imao sam velike narudžbe iz Amerike, a u poslijeratnom razdoblju jako sam se angažirao u humanitarnom radu jer sam htio pomoći Hrvatskoj. Otiskao sam 250 tisuća plakata s reprodukcijama mojih ulja, koji su se prodavali na fakultetima, galerijama i muzejima. Akciju je vodio dr. Puljić iz New Yorka preko organizacije Relief for Croatia. Plakati bez mojeg potpisa prodavali su se po 40, a s mojim potpisom po 80 dolara, no većina ljudi je plaćala po stotinu i više dolara, neki su čak ostavljali 500 dolara. Od te akcije skupljeno je 4,5 milijuna dolara za Hrvatsku. Poslije sam pomagao splitskim bolnicama dajući im novac ili slike, pomagao hrvatskim liječnicima da odu na specijalizaciju u SAD, te dovodio vrhunske američke liječnike u Split. Zahvaljujući laseru koji sam donirao splitskoj okulistici mnogim šećerašima je spašen vid.
NACIONAL: Govori se o vašem sudskom sporu s Avijem Ronom, američkim multimilijunašem židovskog podrijetla, koji je optužio vas i vašu newyoršku galeriju Hammer da mu niste isporučili šest dogovorenih slika. O čemu je riječ?
- Teško je živjeti u Hrvatskoj i iz Splita kontrolirati posao u Americi, osobito s grafikama, čija se prodaja mjeri u tisućama primjeraka. Sa suprugom Avija Rona sklopio sam 2000. poslovni ugovor o prodaji grafičkih izdanja, jer se ne volim baviti biznisom. On mi je isplatio određenu svotu novca i to nitko ne spori, ali po mojem proračunu to je pet puta manje nego što mi je trebao isplatiti. Znači, Avi Ron duguje meni, a ne ja njemu. Naime, dao sam mu oko tri tisuće grafika, 12 ulja i sedam akvarela u vrijednosti šest milijuna dolara. Nakon pet godina poslovanja i sumnji u njegovo poslovanje, zatražio sam od Avija Rona financijski izvještaj, koji mi on nikada nije dao, iako ga je trebao podnositi svake godine. Htio sam da napravimo inventuru cjelokupnog poslovanja i problem riješimo bez suda, jer nisam sklon sukobima. No Ron je optužio galeriju "E. S. Lawrence" u Aspenu da je šest slika što su izložene navodno njegovo. Ovaj spor meni odgovara jer će se konačno na sudu napraviti inventura našeg poslovanja, koja će pokazati što sam ja njemu dao, a koliko je on meni platio. Tvrdim da Avi Ron meni duguje u odnosu jedan naprama pet. Tko je od nas dvojice u pravu, odlučit će američki sud. Uskoro će mu moj odvjetnik postaviti pitanje o nejasnoćama u našim poslovnim odnosima.
NACIONAL: Kako objašnjavate toliko oduševljenje bogatih Amerikanaca vašim slikama?
- To ni meni ni mojem galeristu nije potpuno jasno. Katkad u njihovim očima vidim takav žar da ni sam ne mogu u to vjerovati! No mogu vam odgovoriti primjerom vlasnika korporacije Cargill, najbogatijeg američkog trgovca žitom, sojom i čokoladom, koji u svojoj bazi u Minneapolisu ima 50 tisuća zaposlenika. Nazvao me prije nekoliko godina i rekao mi da je odmah pokraj svog ureda u svom poslovnom carstvu uredio pravu galeriju u kojoj čuva tri moje slike. U galeriji se nalaze samo kauč, stolić i stolac, a vrata su zvučno izolirana. Ispričao mi je da nekoliko puta dnevno odlazi u tu galeriju, sjedne na kauč, uzme piće i 15-20 minuta promatra moje slike, koje ga odmore više nego da je 15 dana proveo na odmoru na Bahamima. Možda je to nostalgija, potraga za nečim izgubljenim bez čega se ne može živjeti.
NACIONAL: Traže li se na američkom tržištu hrvatski slikari, primjerice, Edo Murtić?
- To je delikatno pitanje, a odgovor može biti jako bolan. Na ozbiljnom američkom tržištu umjetnina, najvećem i najrazvijenijem na svijetu, ne traže se hrvatski slikari. No svaki slikar može doći u Ameriku i ponuditi svoje slike na prodaju nekoj galeriji, shopping centru ili restoranu. Može ih i prodati! Ne želim ignorirati umjetničku vrijednost mojih hrvatskih kolega, jer mislim da se oni po svojim umjetničkim kvalitetama ubrajaju u sam vrh svjetske umjetnosti, ali to nije dovoljno za tržišni uspjeh. Kad se neki hrvatski, njemački ili francuski slikar pokuša probiti izvan svoje zemlje, suoči se s bolnom istinom da na svjetskom tržištu postoji na tisuće takvih slikara. Primjerice, neki slikar može biti najbolji i najuspješniji umjetnik u Italiji ili Hrvatskoj, ali da bi uspio na svjetskom tržištu, mora se nametnuti nečim novim što ni jedan umjetnik prije njega nije ponudio.
NACIONAL: Jeste li u svojoj obitelji imali umjetničke poticaje?
- Odrastao sam u siromašnoj obitelji sa šestero djece, koja se odmah nakon Drugog svjetskog rata preselila iz Poljica u Split. Otac mi je bio vinogradar, ali se u Splitu počeo baviti klesanjem kamena. U obitelji postoje još dva umjetnika - slikar i kipar Petar Mihanović, te slikar Ćiro Mihanović, koji oboje žive u Zagrebu, a pjesnik i političar Nedjeljko Mihanović moj je stric. Oduvijek sam znao da želim biti slikar. Još kao dijete slikao sam kredom po asfaltu, a ljeti sam u Komiži olovkom risao ribare i barke. Kao osnovnoškolac i srednjoškolac crtao sam karikature za Slobodnu Dalmaciju. Jedini kruh zaradio sam slikanjem. Htio sam se upisati u Umjetničku školu u Splitu, ali su mi savjetovali da radije krenem u srednju tehničku školu, smjer slaba struja, jer ću tako imati sigurno zvanje. "Nakon toga lako ćeš upisati Likovnu akademiju", govorili su mi. Mnogo sam čitao, učio i slikao, a budući da nisam imao novca, prvo sam završio Pedagošku akademiju i postao učitelj. No stalno sam sanjao o akademiji.
NACIONAL: Kako je na vas utjecao boravak u Parizu u kojem ste bili od 1972. do 1981.?
- Sanjao sam o tome da posjetim Pariz i uživo vidim Moneta, a nakon toga mogu i umrijeti. Družio sam se s jednom djevojkom koja je na splitskom natjecanju ljepote osvojila prvu nagradu i dobila neki novac. Predložila mi je da tim novcem ostvarimo moj san. Otišli smo u Pariz i tamo sam vidio brojne slikare kako portretiraju ljude na ulici. Rekao sam prijateljici da sjedne i na brzinu je portretirao, a odmah nakon što sam završio portret na stolac je sjela druga djevojka, pa treća, četvrta… Za dvije večeri slikanja zaradio sam dovoljno novca za tjedan dana života. Upisao sam parišku L'ecole des Beaux Arts misleći kako ću preživljavati slikajući portrete turista. No kad je došla zima, otišli su turisti i nastupila je krvava borba za život. Liječnik mi je čak na sistematskom pregledu zapisao da sam neishranjen. Hranio sam se kod švora, časnih sestara, no valjda sam morao proći i tu fazu razvoja.
NACIONAL: Kako ste vi pronašli svoj prepoznatljivi izraz s motivima idiličnih starih, dalmatinskih, kamenih kuća, barki, bonaca i mora?
- Nakon završene likovne akademije u Parizu tražio sam svoj izraz nekoliko godina, čak sam slikao motive s Divljeg zapada i newyorškog West Sidea. Dugo sam razmišljao što bih novo mogao ponuditi svijetu u kojem je već sve viđeno. Obilazio sam sve izložbe kako bih vidio kako rade ostali slikari misleći da ću tako pronaći vlastiti stil. To je bio pogrešan put! Umjetnik mora svoj izraz naći u sebi, a ne izvan sebe. A on ili postoji ili ne postoji. Tada sam otkrio da su ljudi u Parizu izgubljeni, u stalnom traženju nove verzije života. Sjetio sam se svog djetinjstva provedenog u Komiži, života s ribarima i njihove autentične životne filozofije, te vizualno smirenog, a duhovno poticajnog ambijenta Dalmacije. Posebno mi se usjekla u sjećanje scena ribara koji je tijekom vruće ljetne noći usred morskog plavetnila lovio ribu. Pomislio sam, zašto ne bih oslikao tu priču iz svog djetinjstva i pokazao je Parižanima na Jesenskom salonu 1979. Publika se počela naguravati oko moje slike, a ja sam pomislio, gle, nešto će se dogoditi.
NACIONAL: I tada vam je poznati galerist Wally Findlay, jedan od najvećih na svijetu, ponudio ekskluzivni ugovor lansiravši vas na svjetsko tržište?
- Da, Findlay je uložio u mene golem novac i osigurao mi izvanredne uvjete za život - otvorio mi je račun u trgovini bojama i platnima, te mi plaćao atelje i stan kako bih mogao nesmetano slikati. Moje radove nazvao je poetičkim realizmom rekavši: "Moderan, nemiran čovjek treba duhovni mir, a tvoje slike su priča o miru." Čak su mi platili put i boravak u Hrvatskoj kako bih se mogao skitati po dalmatinskim otocima i upijati mirise i boje mora. Zatim su mi počeli organizirati izložbe i predstavljati me najvećim svjetskim kolekcionarima. Gotovo da nema kupca moje slike koji me nije posjetio! To je za njega bio velik rizik jer je konkurencija bila žestoka, a ja sam u to vrijeme bio mlad, nepoznat i siromašan slikar. Findlay je bio vlasnik najveće neinstitucionalne zbirke umjetnina na svijetu. Njegov djed bio je prvi kolekcionar u obitelji, sjedište galerije bilo je u New Yorku, a podružnica u Parizu. Budući da nije imao potomaka, kolekciju je nakon smrti ostavio europskim i američkim muzejima. Moj današnji galerist je Richard Lynch, unuk legendarnog Armanda Hammera, jednog od najbogatijih trgovaca naftom 20. stoljeća, vrlo načitan i obrazovan čovjek i veliki ljubitelj umjetnosti. On je prepoznao Chagalla, Kokoschku i Kandinskog i lansirao ih na svjetsko tržište, a u galeriji u New Yorku ima radove Pabla Picassa, Paula Gauguina, Vincenta van Gogha i ostalih velikana.
NACIONAL: Kako iz današnje perspektive gledate na svoju prvu spektakularnu izložbu u galeriji "Wally Findlay" u New Yorku 1980., koja vas je lansirala na svjetsko tržište?
- Tadašnji Vjesnikov dopisnik Živko Gruden poslao je vijest da ni jedan kulturni događaj u New Yorku nije okupio toliko predstavnika američke elite kao moja izložba. On je u tekstu nabrojio te ljude, a onda ga je u Startu napao Zvone Mornar uvjeravajući ga da to nije moguće. Na izložbi je bio i Goran Milić, tadašnji dopisnik televizije, koji to može posvjedočiti. Kad su ljudi počeli navaljivati u galeriju, morala se pozvati posebna služba sigurnosti. Došli su svi koji su u tom trenutku nešto značili u New Yorku, od gradonačelnika, preko najvažnijih opernih pjevača, glumaca i direktora kazališta do menadžera, a cijene su bile vrlo visoke za nepoznatog slikara – od 20 do 25 tisuća dolara. Posebni stražari regulirali su ulazak u galeriju ispred koje je bio red uzduž dva bloka.
NACIONAL: Tada ste upoznali pjevačicu Elaine Paige koja je u to vrijeme pjevala Evitu u broadwayskom mjuziklu.
- Na izložbi me pozvala na mjuzikl rekavši mi da će mi ostaviti ulaznice. Taj je mjuzikl tada bio najpopularniji, a ulaznice su se čekale godinu dana. Smjestio sam se u počasnoj loži, a prije početka mjuzikla Elaine Paige je mimo svih protokola izišla pred publiku i rekla da je se duboko dojmila izložba hrvatskog slikara Zvonimira Mihanovića, koju je jučer pogledala. Dodala je da su joj moje slike podarile veliki stimulans i da će večerašnje pjevanje biti inspirirano mojim slikarstvom. Zatražila je da ustanem, a ja sam to i učinio, u šoku. Cijelo gledalište je pljeskalo. Za mladog slikara, koji je do jučer bio gladan, to je bio ulazak u svijet umjetnosti na doista velika vrata.
NACIONAL: Kako nastaju vaše slike? Što je pozadina vašeg slikarstva?
- Prvo lutam brodom po otocima i na tim putovanjima upijam u sebe svoje buduće motive. Motiv odredim imaginarnim okvirom koji nastaje u mozgu: okvirom izdvojim motiv koji mi se svidi, zatim ga izdvojim iz prirode i prenesem na platno. Najprije ga zabilježim u akvarelu, a zatim ga radim u ateljeu u ulju po memoriji, često i nekoliko mjeseci. Kao djetetu, maštu su mi raspirivale dvije stvari. Volio sam promatrati žala kako nestaju u dubini mora, što je u meni budilo želju da otkrijem što se skriva u tom nepoznatom, mističnom svijetu. Osim mora, najviše me inspirirao horizont, druga nepoznanica mojeg djetinjstva. Kao svi mladi ljudi želio sam otići iza horizonta, u nepoznati i ničim ograničen svijet kako bih osjetio nešto novo. To su temelji mog slikarstva. Čovjek ne može živjeti samo u materiji, mora priznati da postoji metafizika i duhovnost.
NACIONAL: Puno se govori o vašem plejbojskom i boemskom stilu života. Koliko ima istine u tim glasinama?
- Niti živim boemski, niti sam playboy. Mene se u javnosti pokazuje posve pogrešno jer uvijek netko drugi govori o mojem životu. Ja živim drukčije nego većina ljudi: 99 posto muškaraca svakog jutra odlazi na posao, a navečer se vraća kući, uglavnom obitelji. Kod mene je obrnuta situacija: cijeli dan sam u ateljeu, koji je uvijek bio sastavni dio moje kuće i obitelji. Kad su moja djeca bila mala, presvlačio sam im pelene, a ona su se meni obraćala za rješavanje problema, jer je moja žena radila. Nakon 12 sati slikanja moram izići u grad, među ljude, a kako financijski jako dobro stojim, svi me primjećuju. Često sam u restoranima sa svojim prijateljima gdje, naravno, plaćam račune i plovim svojom jahtom koja je moj mobilni studio. Zaljubljen sam u ljude i ne ubrajam se u depresivce koji se zatvaraju u kuću. Imam krasan obiteljski život – moj sin Mate studira u Americi kompjutorski dizajn i vjerojatno će se specijalizirati za dizajniranje automobila, a kći Ana je operna pjevačica i ovih dana u Los Angelesu na opernom festivalu započinje karijeru.
NACIONAL: A žene?
- Moja bivša supruga Kay, Amerikanka, krasna je žena, vrlo intelektualna, ali zbog rata i raznih drugih događaja nije mogla živjeti u Hrvatskoj nego se vratila u SAD. Predavala je na Harvardu i danas je u pedesetoj godini upisala novi fakultet. Što se tiče lijepih žena s kojima me ljudi često viđaju, mogu vam reći da se od biblijskih vremena preko antike do našeg doba nikada nije odvajao život umjetnika od lijepih žena. Druga je stvar što ljudi odmah pomisle da između lijepe žene i muškarca ne može postojati druga svrha druženja osim seksualne. Lijepa žena je neodvojiv dio slikarova ateljea, kao što su boje i kistovi.
NACIONAL: Kako podnosite uspjeh?
- Mislim da čovjek ima pravo na uspjeh ako je iskrenim putem došao do priznanja. Takav čovjek ima pravo biti ponosan na sebe, svoj uspjeh i vlastitu sreću. Može biti sretan i zadovoljan što njegove slike čine ostale ljude također sretnim i zadovoljnim.

BIOGRAFIJA
1946. rođen u Poljicama kraj Splita
1971. – 1982. živio u Parizu
1976. diplomirao na L'ecole des Beaux Arts u Parizu
1978. nagrađen Grand Prixom na prestižnom salonu d'Automne u Parizu
1996. izlagao na Ljetnim olimpijskim igrama u Atlanti u hrvatskom paviljonu
1997. nagrađen Ordenom zvijezde Danice