Na Nanga Parbat poslana su tri pakistanska helikoptera i četa vojnika, koji su u dramatičnoj akciji spasili Humara iz 'ledene mišolovke' u kojoj se nalazio na visini od šest tisuća metara punih šest dana. Iz helikoptera su mu dobacili uže dugačko 30 metara opterećeno utegom, a Humar ga je dohvatio cepinom i zavezao oko pojasa. No zaboravio se odvezati od klina kojim je bio pričvršćen za stijenu tako da je gotovo nastradao. Srećom, kada je helikopter počeo vući uže, ono je puklo i on je spašen "Teško je reći je li mi uspon na Nanga Parbat, planinu poznatu po nadimku ubojica planinara, na kojoj je u povijesti stradalo 40-ak alpinista, bio najteži i najdramatičniji do sada, ali je činjenica da se nikad prije nisam našao u takvoj situaciji - prvi put u životu osjećao sam se bespomoćno. Nakon svega sam shvatio da posljednja ne umire nada, nego bol", ispričao je Tomaž Humar (36), iskusni slovenski alpinist i jedan od vodećih u svijetu, poznat po ekstremnim, solističkim usponima na najviše vrhove Himalaje, najčešće bez ikakvog osiguranja, koji je prošlog tjedna spašen u neuspjelom pokušaju da se popne na 8125 metara visok himalajski vrh Nanga Parbat.
U akciji spašavanja Tomaža Humara iz Kamnika, koji je prije šest godina dobio najviše državno odlikovanje za osvajanje nepalskog Dhaulagirija, a od 1500 uspona čak ih je 70 bilo na još neistraženim stijenama, angažirao se cijeli slovenski politički vrh na čelu s ministrom vanjskih poslova Dimitrijem Rupelom i predsjednikom Janezom Drnovšekom, koji je za pomoć molio pakistanskog predsjednika Perveza Musharaffa. Zahvaljujući njihovoj intervenciji na Nanga Parbat poslana su tri pakistanska helikoptera i četa vojnika, koji su u dramatičnoj akciji spasili Humara iz "ledene mišolovke" u kojoj se nalazio na visini od šest tisuća metara punih šest dana. Iz helikoptera su mu dobacili uže dugačko 30 metara opterećeno utegom, a Humar ga je dohvatio cepinom i zavezao oko pojasa. No zaboravio se odvezati od klina kojim je bio pričvršćen za stijenu tako da je gotovo nastradao. Srećom, kada je helikopter počeo vući uže, ono je puklo i on je spašen.
Spustivši se u bivak, Humar se poklonio i poljubio zemlju, a liječnica je objavila da se osjeća dobro, unatoč ozeblinama. Humar je zatim sretnu vijest odmah javio najvećem hrvatskom alpinistu i svom velikom prijatelju Stipi Božiću, koji je također putem telefona sudjelovao u toj spektakularnoj akciji spašavanja. Svjetski alpinistički krugovi tu su akciju proglasili jedinstvenom u povijesti alpinizma, a u Sloveniji je dobila nezapamćeni publicitet.
NACIONAL: Je li zadnji uspon na Nanga Parbat bio najdramatičniji od svih dosadašnjih?
- Već sam nekoliko puta bio na rubu života, primjerice, na mom prvom himalajskom usponu na Ganesh 1994., te na Annapurni, mom prvom usponu višem od 8000 m. Na Nuptseu, na koji sam se prvi put penjao sam, bio sam totalno fizički izmožden, više nego nakon ove ekspedicije, a budući da mi je tada poginuo prijatelj, bio sam deprimiran. Penjući se na Dhaulaghiri, vrh također viši od 8000 m, proživio sam pravu dramu i tek sam se nakon 12 dana izvukao iz pogibeljne situacije. Na Sisha Pangmu penjao sam se između brojnih operacija, s komadima metala u nogama i uz nadljudske napore sam se popeo na vrh. Zato mi je teško reći je li uspon na Nanga Parbat bio najdramatičniji, ali je svakako u meni pokrenuo najviše stvari.
NACIONAL: Kako ste se osjećali tih šest dana koje ste proveli na stijeni od jednog četvornog metra?
- Od stijene tražim samo da mi pruži šansu da preživim, no u ovom slučaju uvidio sam da sam ne mogu ništa učiniti. Mogao sam se jedino smiriti i koncentrirati na stijenu, te moliti Boga da mi se na glavu ne strovali lavina. Vrijeme je bilo kao ukleto i sve se više pogoršavalo. Nalazio sam se u oblacima magle, puhao je snažan vjetar, a hladnoća je bila neizdrživa tako da su mi se noge smrzavale. Dok sam čekao i nadao se, radio sam psihičke vježbe i meditirao. U početku mi se činilo da će se sve brzo riješiti, no situacija se sve više zapetljavala. Nedostajao mi je Stipe Božić, moj veliki prijatelj i moja desna ruka, koji je sa mnom bio na svim mojim najdramatičnijim ekspedicijama. Na žalost, on se morao vratiti u Split tako da je njegovo mjesto zauzeo Aleš Koželj, koji se još nije susreo s ovako ozbiljnom situacijom. Kako su dani odmicali, shvatio sam da zadnja ne umire nada nego bol.
NACIONAL: Budući da ste u tim dramatičnim trenucima bili povezani sa svijetom, znali ste da vas puno ljudi pokušava spasiti. Koliko vam je to značilo?
- Neki su komentirali da se oko mojeg spašavanja stvara cirkus i teatar, no saznanje da su mnogi ljudi, od Sai Babe i jogina u Indiji, preko političara i diplomata u Sloveniji, Pakistanu i drugim zemljama, do prosječnih ljudi u okviru svojih mogućnosti pokušavali djelovati davalo mi je snagu i vraćalo vjeru u spas. To je bilo najvažnije: želja da se pomogne jednom čovjeku na vrhu planine.
NACIONAL: Jeste li tada pomislili na to da se više ne želite baviti alpinizmom?
- Ne! To mi se dogodilo samo jednom prije 15-ak godina u Sloveniji. Bila je zima, bili smo slabo odjeveni, a na stijeni nas je zatekla noć. Jedva sam izvukao živu glavu, i izgubio sam pet kilograma. Tada sam se zakleo da se više nikada neću penjati ni na jednu stijenu. No to mi je iskustvo pomoglo da bolje shvatim bit alpinizma. Neki smatraju da je alpinizam sport samoubojica i luđaka, te da nije bitan za preživljavanje ljudi i opstanak svijeta. No preživljavanje ljudi ne ovisi ni o ministarstvu informacija ili TV programu. Mnogo je stvari na svijetu beskorisno, ali ih koristimo. Čovjek se ne bavi alpinizmom da bi osvojio neki vrh i dobio trofej, nego da bi razvio svoju svijest i popeo se u duhovnom razvoju na višu stepenicu. Kroz takve opasne i pogibeljne situacije, u borbi za život, čovjek se razvija i raste. Za mene je alpinizam jedan od putova razvoja svijesti. A svijest je duša koja se razvija kroz različita iskustva. Iskustvo se ne stječe ležanjem na kauču i gledanjem drugih kako zabijaju golove, te komentiranjem nogometnih utakmica. Danas je jako moderno biti komentator, a vrlo teško onaj koga se komentira.
NACIONAL: Alpinizmom ste se počeli baviti tek s 18, 19 godina. Što vas je privuklo u svijet alpinizma?
- Prije toga sam se bavio nekim sportovima, no u stijenama sam pronašao totalno drugu dimenziju života. Nikada me nije zanimala forma, nego sadržaj. Nije me zanimao život u kojem se dečki nadmeću s motorima, gube vrijeme u diskoklubovima i love curice. To mi je uvijek djelovalo besmisleno. Kao Vodenjak po horoskopu nikada nisam pristajao na pravila i kalupe u koje me je okolina pokušavala ugurati. Htio sam biti slobodan i nezavisan, a to sam prvi put osjetio penjući se na stijene. No tada mi je stigao poziv za vojsku i morao sam otići u kasarnu u Dugo Selo gdje mi je pretpostavljeni bio neki psihopat. Riječju – najebali smo jer smo morali cijelu zimu kopati kanale od Varaždina do Zagreba. Zatim su me premjestili na Kosovo gdje sam ostao skoro sedam mjeseci. Na metar od mene živjeli su štakori, a kad sam bio na tenku, gledao sam u oči djece koja bi stala ispred mene s bocama benzina pitajući se tko će koga ubiti. Pretpostavljeni su nam sustavno ispirali mozak želeći u nama ubiti i posljednji djelić ljudskog dostojanstva. Za mene je to bilo dno i ne bih volio to ponovno proživjeti. Tada mi je puknuo film, dao sam otkaz i prestao sam šutjeti. Shvatio sam da to nisam bio ja. Do tada sam radio kao projektant za signalne uređaje, a onda sam se prijavio u Zavod za zapošljavanje. Budući da nisam aktivno tražio novi posao, izbacili su me i s burze i tako sam izgubio zdravstveno osiguranje. To razdoblje je bilo jako teško, imao sam obitelj, djeca su bila mala, a ja sam radio fizičke poslove samo da bih se nesmetano mogao penjati po planinama. Mnogi su mi prigovarali zbog toga, ali sam na kraju uvijek napravio po svome. I još uvijek to činim.
NACIONAL: Jeste li imali svoje mentore, koji su vas podučili temeljima alpinizma?
- Da, imao sam ih nekoliko, no poznati slovenski alpinist Stane Belak Šrauf, danas pokojni, i Stipe Božić bili su mi najdraži. Šrauf je bio jako tvrd sa mnom, kao moj otac, ali me spustio na zemlju i naučio me većinu stvari koje znam. Iako me jako volio, stalno smo se svađali, ali danas sam mu zahvalan za sve što je učinio za mene. Potom sam sreo Stipu Božića, koji me osvojio. Stipe nije samo moj snimatelj, on je moj prijatelj, mentor, čovjek kojem neizmjerno vjerujem.
NACIONAL: Kako su vaši roditelji prihvatili vaš život pun opasnosti i neizvjesnosti?
- Odrastao sam u radničkoj obitelji i još prije škole pomagao sam ocu noseći teške terete. Moja djeca – devetogodišnji sin i trinaestogodišnja kći, pošteđena su svih napora. Moj otac je u to vrijeme bio tvrd u odgoju i nikad mi nije popuštao, pa zbog toga godinama nismo bili u dobrim odnosima, a tek danas uviđam da je bio u pravu. Danas smo veliki prijatelji i pričamo o svemu, a najviše smo se zbližili nakon što sam gradeći kuću pao i slomio obje noge. Moja majka je prije bila paničarka i jako se bojala za moj život, no danas je optimistična, vjeruje u mene i zna mi reći da će Gospa sve riješiti. Mislim da se nisu priviknuli na moj stil života nego su promijenili stav o alpinizmu. Čovjek se teško može priviknuti na činjenicu da mu je dijete u stalnoj životnoj opasnosti. Kad bi se moja djeca odlučila baviti alpinizmom, ne znam kako bih izdržao prateći njihove uspone, jer znam kakve opasnosti vrebaju na planini.
NACIONAL: Nakon što ste se sami popeli na Daulaghiri i postali slavni u cijelom svijetu, pali ste s betonske deke u podrum svoje nezavršene kuće i gotovo umrli. Kako ste se izvukli?
- Bila je noć i trebao sam postaviti cijevi za struju. U jednom trenutku sam pao i stropoštao se s visine od tri i pol metra u rupu gdje su trebale biti stepenice. Slomio sam obje noge, kosti su mi bile smrskane, a liječnici su mi govorili da vjerojatno više neću moći hodati, a kamoli se penjati na najviše vrhove svijeta. Znači, na simboličkoj razini, bila mi je ugrožena budućnost. Imao sam nekoliko operacija u Ljubljani, zatim sam otišao u Njemačku u privatnu kliniku gdje su me ponovno operirali. U tijeku prve operacije gotovo sam umro. Izgubio sam tri litre krvi, a zatim sam dobio plućnu emboliju i završio na aparatima. Stanje mi se pogoršavalo pa sam na kraju imao simptome začepljenja krvnih žila i tromboze. Tada sam donio radikalnu odluku: bacio sam sve injekcije i otišao se kupati u ledenoj vodi, što me je na kraju spasilo. U toj kritičnoj situaciji pomoglo mi je nekoliko ljudi, a koristio sam se raznim metodama, primjerice, bioenergijom. Od tada je stalno u mojoj ekipi i bioenergetičarka Nataša Pergar. Ozdravio sam, ponovno hodam i penjem se po stijenama. Iz današnje perspektive znam da me Bog tim događajem htio slomiti i upozoriti na postojanje drukčijih vrijednosti. Tada sam shvatio da smo vođeni "odozgo" i da ne možemo ići protiv vlastite karme, te da se duša razvija kroz iskustvo.
NACIONAL: Poznati ste po solističkim usponima. Je li to vaš izbor ili posljedica pogibije vašeg partnera i prijatelja Janeza Jegliča?
- Uglavnom je to moj izbor. Tada se osjećam sigurnije jer se ne trebam brinuti za druge. Koncentriram se samo na sebe pa sam brži i pokretniji. Nakon smrti mog prijatelja Janeza 1997. na Nuptseu mnogo više se bojim smrti partnera nego vlastite. On je stigao malo prije mene na vrh i vjerojatno ga je otpuhao snažni udar vjetar, koji je puhao brzinom od 100 do 200 kilometara na sat. Ne znamo je li mu grob na sjevernoj ili možda na južnoj strani. Kad sam se i ja uspeo, pronašao sam samo njegov voki-toki. Što se zaista dogodilo, nikad nećemo saznati: iz logora su vidjeli dvije točkice, a onda je jedna nestala. Osjećao sam se kao da sam dodirnuo pakao. To je bio moj limit. Ostao sam bez prijatelja, sam na vrhu, bez vode, užeta i opreme. Vratio sam se u bazu posve smrznut i završio u bolnici gdje sam proveo sedam mjeseci. Htjeli su mi odrezati sve prste na nogama, ali ostao sam samo bez pola palca.
NACIONAL: Jednom ste izjavili da tek na visini od pet tisuća metara možete slobodno disati. Nije li to neobično?
- Ne, jer se tamo mnogo bolje osjećam, osobito kad se penjem bez ikakvog osiguranja, kao da tek onda prerežem pupkovinu, koja me do tada vezala uz tlo i ograničavala moj život. Volim slobodu i ne podnosim ograničenja. U knjizi "Ne postoje nemogući putovi" u kojoj opisujem svoje najvažnije ekspedicije, a koja je na žalost rasprodana, zapisao sam sljedeće: "Bolje je ići vlastitim putem nego utrtom cestom drugih jer u tom slučaju nikad nećeš doći do cilja."
NACIONAL: Prosječan čovjek doživljava alpinizam kao vrlo opasan sport. Koliko vi zaista riskirate, a koliko uspijevate kontrolirati situaciju na stijeni?
- Svaka utrka svjetskog asa Formule 1 Michaela Schumachera, koji svaki dan vozi 300 kilometara na sat, itekako je rizična, no on ipak drži situaciju pod kontrolom, jer ima veliko iskustvo i znanje. Da ja dođem na njegovo mjesto, ubio bih se vozeći 200 na sat! Alpinizam je moj način života. Napustio sam posao da se mogu potpuno posvetiti alpinizmu i nije mi teško ustati u dva sata ujutro i zaputiti se u Milano ili neki drugi grad gdje dizajniramo nove alpinističke cipele ili jakne. To je moj gušt, moj "fun & pleasure". Zato ja i spavam s cepinima, mojim plišanim medvjedićima. Ako mislim da postoji 5-postotna šansa da preživim, idem dalje. To se vidjelo i dok su me spašavali na Nanga Parbatu. Na vrhu planine nema vremena za priču, u svakom trenutku moraš donijeti važnu odluku o kojoj ti ovisi život. Život je nesiguran i ne pruža garancije.
NACIONAL: Birate li zato najčešće stijene po kojima se još nitko nije penjao?
- To mi je velik izazov, no pravi razlog je taj što tek tamo osjećam glas stijene, njezin zov i govor. Tamo osjećam prisutnost Boga. Zato se moja tvrtka, u kojoj se bavim dizajnom i testiranjem jakni, cipela, cepina i ostalih dijelova opreme, zove "Third eye", ali taj naziv ne podrazumijeva neku sektu nego osjećanje planine.
NACIONAL: Osim fizičkih priprema, koristite li neke psihičke vježbe koje vam pomažu na ekspedicijama?
- Pripreme su naporne i sveobuhvatne, od fizičkih do psihičkih, ali bit mog opstanka na krovu svijeta je geslo "Biti odsutan". Kad su me prošle godine na Pagu pitali kada se pripremam za ekspedicije, odgovorio sam: "Baš sada, ovdje!" Iako sam ležao na plaži, razmišljao sam o usponu na 2000 metara visoku zapadnu stijenu vrha Jannu, do tada neriješeni himalajski problem. Za uspon je mnogo važnija kvalitetna psihička priprema, koja mi omogućuje da se izvučem iz najdelikatnijih situacija, pa se zato koristim različitim meditacijama i iskustvima drugih ljudi. Moram biti životinja s razvijenim instinktom za samoodržanjem.
NACIONAL: Kako ste se susreli s metodom meditacije?
- Kad sam se počeo baviti alpinizmom, mnogo sam čitao o tom sportu, a kad sam počeo osvajati himalajske vrhove, sretao sam različite produhovljene ljude, primjerice jogije. S njima sam razgovarao o važnosti meditacije, o duši, njihovim duhovnim iskustvima. Oni su bili znamenje na mojem putu. Susretao sam i ljude na vrlo visokom stupnju razvoja svijesti, koji su mi prognozirali budućnost. Te prognoze shvati samo onaj koji je dovoljno senzibilan i duhovno razvijen. Oni koji su duboko uronjeni u materijalni svijet ništa ne mogu "vidjeti". Primjerice, kad smo se Janez i ja penjali na Nuptse gdje je on poginuo, nismo se obazirali na prognozu, iako smo je oboje čuli. A prognoza je glasila: "Dvoje će krenuti na vrh, a dvoje će se vratiti." Dvoje se zaista vratilo, ali različitih, a zaboravili smo da nas je troje krenulo i da je jedan ostao u baznom logoru. Znači, nismo htjeli čuti prognozu.
NACIONAL: U kakvom ste odnosu sa stijenom koju pokušavate osvojiti?
- Sa stijenom ostvarujem odnos simbioze. Stijena je živo biće koje ima dušu, svoju priču, a alpinist se s njom spaja. No svaka ima svoje crne točke, koje možeš otkriti samo djelomično, a za ostatak možeš saznati tek na licu mjesta. Stijena vam se otkriva sloj po sloj, a što dublje prodirete u nju, imate veće šanse da preživite. Ali morate ići do kraja, jedino ćete tako stići do vrha i dobiti sve. Ako padnete pod vlast stijene, gotovi ste.
NACIONAL: Odakle crpite energiju, snagu i hrabrost?
- Od svuda, kao i svi ljudi. U fizičkom smislu hranimo se šniclima, juhom i ostalim prehrambenim proizvodima, a u energetskom pranom preko sedme čakre i suncem preko solarnog pleksusa. To su izvori energije i hrane, poznati milijun godina, ali ljudi na Zapadu to ne žele prihvatiti. Kad sam se penjao na do tada neosvojenu južnu stijenu visoku 4000 metara prema vrhu Dhaulagiri, proveo sam 12 dana na stijeni i nisam gotovo ništa jeo, ali nisam izgubio gotovo ni jedan kilogram. A Stane Berič je bio u bazi i izgubio je 12 kilograma! U tome je poanta. Da sam se sada oslonio samo na fizičku izdržljivost, umro bih četvrti dan. Sve je u glavi, ali ako glava popusti već prvi dan, sve je gotovo.
NACIONAL: Kako objašnjavate to što vas zovu miljenikom bogova?
- A tko nije? Ako želimo, svi možemo biti miljenici bogova. Sunce svijetli za sve jednako. Ali naš ego, koji se razvio nakon četvrte godine života, zatvori to okno i ne vidimo sunčevu svjetlost. Bog je uvijek tu, a mi blokiramo kontakt s njim. Iako sam kršćanski orijentiran, vjerujem da su sve religije ravnopravne i da svi ljudi, bez obzira na vjeru, idu istom cilju. Svaka duša u novom životu dobije upravo onaj zadatak koji može obaviti. Kad sam pomoću metode regresije ulazio u svoje bivše živote, saznao sam da sam puno napravio u četiri života, a zatim sam u sljedeća tri vodio prosječan život. U ovom sam dobio mnogo teži zadatak. Zato govorim sebi: "Tomaž, nemoj samo ležati na svojim talentima, nemoj se plašiti opasnih situacija, nemoj se uobraziti kada te hvale i nemoj se razočarati kada te pljunu, jer je sve to dio života." Svjestan sam da sam dobio Božji dar i zato neću dopustiti da mi stave jaram i naočnjake.
NACIONAL: Kad se odmorite, koji novi vrh ili stijenu namjeravate osvojiti?
- Nikad nisam planirao uspon na određene vrhove. Uvijek sam odlučivao prema osjećajima i ravnao se prema onoj da treba biti pripreman za sreću.

Biografija
1969. u veljači rođen u Kamniku u Sloveniji gdje se i školovao
1990. postao alpinist, 1993. alpinistički instruktor i spasilac
1996. osvojio prvu od sedam slovenskih i svjetskih alpinističkih nagrada Golden Ice-Ax, a iste je godine proglašen najboljim slovenskim alpinistom
- objavio je knjigu "Ne postoje nemogući putovi" za koju su predgovor napisali Reinhold Messner i Carlos Carsolio
- o njegovim ekspedicijama snimljena su tri filma: "Reticient Wall", "Dhaulagiri Express" i "Chamonix", koji su svi nagrađeni
- penjao se na Ganesh (1994.), Annapurnu (1995.), Ama Dablam (1996.), Bobaye (1996.), Lobuche, Pomuri i Nuptse, El Capitan (1998.), Dhaulagiri (1999.), Sisha Pangmu (2002.), Nanga Parbat (2003.), Acongcaguu (2003.), Cholatse i Nanga Parbat (2005.)