Objavljeno u Nacionalu br. 510, 2005-08-22

Autor: Damir Radić

FILM

Nevinost u srcu tame

Turobna priča o tupavu prijestupniku snimljena je u tradiciji Dogme 95

Damir RadićDamir RadićPusher II, dan. krim. drama, 2004.
R: Nicolas Winding Refn Gl: Mads Mikkelsen, Leif Sylvester, Anne Sorensen

tri i pol zvjezdice

Prosječan filmski konzument s ovih prostora, stariji od 30 godina, na spomen danske kinematografije vjerojatno najprije pomisli na nekad silno popularne soft porniće predvođene glasovitim naslovom "Hopa cupa u krevetu", jednim od najgledanijih kinofilmova u socijalističkoj Jugoslaviji. Upućeniji filmofili odmah će ispaliti Larsa von Triera i Dogmu 95, neki će se sjetiti i oskarovaca iz 80-ih, Gabriela Axela ("Babbettina gozba" / "Babettes gaestebud") i Billea Augusta ("Pelle osvajač" / "Pelle eroberen" koji se okitio i Zlatnom palmom), dok će oni "klasično" obrazovani napomenuti kako je danska kinematografija u ranom razdoblju nijemog filma bila jedna od vodećih u svijetu, kako je slavna danska glumica iz tog vremena Asta Nielsen prva ili jedna od prvih filmskih zvijezda, te kako je danski Nordisk, osnovan 1906., (vjerojatno) najstarija postojeća produkcijska filmska kompanija na svijetu. Dakako, nezaobilazan je i spomen znamenitog Carla Theodora Dreyera, najuglednijeg danskog i jednog od najuglednijih svjetskih sineasta uopće. Uglavnom, kad se sve sabere, dolazi se do zanimljivog zaključka: jedna površinom i ljudstvom vrlo mala zemlja (površinom manja od Hrvatske, brojem stanovnika tek nešto veća), čiji su imperijalni dani privedeni kraju jako davno, još u 17. stoljeću, ili najkasnije 1813. kad je Norvešku morala prepustiti Švedskoj (uspomenu na osvajačku prošlost danas čuva tek posjed Grenlanda i suverenitet nad Ovčjim otocima), može se pohvaliti iznimnom filmskom tradicijom, što je jedinstven fenomen u zapadnom civilizacijskom krugu. Doda li se filmskoj tradiciji najslavniji svjetski pisac (izvornih, a ne kao kod braće Grimm dominantno iz folklora preuzetih) bajki i priča za djecu Hans Christian Andersen te jedan od najslavnijih i najutjecajnijih modernih filozofa, "otac egzistencijalizma" Søren Kierkegaard, jasno je da je danska kultura zadužila zapadnu civilizaciju radikalno nesrazmjerno svojoj "matematičkoj" veličini. I dok Hrvati tvrde da su sportaši najbolji ambasadori svojih zemalja, Danci pokazuju da to daleko trajnije, a reklo bi se i dublje, mogu biti umjetnici i filozofi. Siromašni narodi poput Hrvata, Srba, Rumunja ili Kubanaca skloni su opsesivnom veličanju sportskih pothvata, dok se Danci, čiji je životni standard jedan od najvećih na svijetu, ni izbliza toliko ne opterećuju sportskim dometima: desetljećima su najbolje rezultate postizali u tzv. neatraktivnim sportovima poput biciklizma, streljaštva i jedrenja, zadnjih petnaestak godina dominiraju ženskim rukometom, dakle sportom koji nema globalnu popularnost, ali naposljetku ipak imaju nešto zajedničko s nama i ovim prostorima, a to je, tko bi rekao, nogomet. Bili su iznenađujući prvaci Europe 1992., pojavivši se na prvenstvu kao zamjena za SFR Jugoslaviju koja se u međuvremenu raspala, četiri godine poslije Hrvatska ih je zaustavila u pokušaju obrane naslova, a još dvije godine poslije, remijem s Grčkom, pomogli su Bobanu i društvu da se plasiraju na Svjetsko prvenstvo u Francuskoj gdje su "kockasti" osvojili povijesno treće mjesto; iz davnih pak desetljeća Danci pamte tri srebrne i jednu brončanu nogometnu medalju s olimpijskih igara, pri čemu je zanimljivo da su jednu od prilika za zlato propustili u Rimu 1960. izgubivši u finalu od Jugoslavije, osvajačice jedne zlatne, tri srebrne i jedne brončane nogometne olimpijske medalje. Uglavnom, Hrvatska s Danskom, što samostalno, što u okviru Jugoslavije, dijeli lijep komad bolje nogometne prošlosti, no nažalost to je i jedino (dobro) što s Danskom dijelimo.

Neki hrvatski književnici, među njima i jedan filmski kritičar, misle međutim da postoji još jedna spona između Danske i Hrvatske, a to bi bili Dogma 95 i FAK. No kakva bi konkretnija veza postojala između štreberskog realizma po engelsovskoj shemi tipičnih likova u tipičnim društvenim okolnostima ili patetične generacijsko-kvartovske "pivske" ideologije, dva vodeća modela fakovski poimanog realizma, i beskompromisno autentičnog prikaza egzistencije kod Dogme, to se nije ni pokušalo objasniti. Kako bi, uz rijetke iznimke, erotski i seksualno sterilna fakovska proza mogla doći u bilo kakvu relaciju s erotski i seksualno bespoštedno izravnom poetikom Dogme i njezinih srodnika, to je pitanje koje ostaje bez odgovora.

Jedan od mladih danskih sineasta koji se nije uključio u Dogmu, ali je posve dijelio duh vremena iz kojeg je ona iznikla, jest i danas 35-godišnji Nicolas Winding Refn, sin montažera i režisera Andersa Refna, filmaša koji je bio prvi asistent režije na Trierovu "Plesu u tami" ("Dancer in the Dark") i "Dogvilleu", te montirao "Lomeći valove" ("Breaking the Waves"), prekretnički Trierov film za prijelaz od postmodernističke stilizacije k dominaciji radikalnog realizma. Iste godine kad je von Trier snimio "Lomeći valove", mladi Refn realizirao je svoj redateljski prvijenac "Pusher", uglavnom kamerom iz ruke snimljenu (dakle u skladu s jednim od ključnih Dogminih uvjeta autentičnosti) mračnu i silovitu priču o sitnim kopenhaškim narkodilerima. Film mu je donio međunarodnu afirmaciju, a tri godine potom uslijedio je "Bleeder", viđen i u Motovunu, drastično nasilan i krvav triler-horor. Oba ostvarenja izazvala su kontroverze i snažan prosvjed Danske glumačke udruge zbog "psihički i fizički hazardnih radnih metoda" kojima su glumci u njima bili izloženi. Refn je u svom shvaćanju kreativnog procesa očito vrlo blizak Trieru odnosno naslijeđu "pape" američkog nezavisnog filma Johna Cassavetesa koji je glumačke metode Stanislavskog i Actors' Studija, oslobađajući ih doze teatralnosti, doveo do vrhunca. Težnja za ultimativnom autentičnošću koja podrazumijeva maksimalno moguće brisanje granica između glumca i lika koji utjelovljuje očita je i iz svakog kadra zadnjeg Refnova filma "Pusher II", koji se kod nas pojavio pod naslovom "Diler 2".

"Pusher II" označio je Refnov povratak u Dansku nakon financijskog kraha američki ambijentiranog trilera "Fear X" (s Johnom Turturrom, Deborah Karom Unger i Jamesom Remarom u glavnim ulogama), u kojem je scenaristički surađivao s kultnim piscem Hubertom Selbyjem Jr.-om. Osam godina nakon prvijenca Refn je u nastavku, posvećenom u međuvremenu preminulom Selbyju, u prvi plan izvukao pobočni lik prvog filma, blago tupavog prestupnika Tonnyja (odlični Mads Mikkelsen), izvanbračnog sina opasnoga gangstera koji iza paravana automehaničarskog biznisa krade i preprodaje automobile. Sve što simpatični jebivjetar Tonny traži jest malo pažnje i poštovanja, no gotovo svi ga ili iskorištavaju ili otvoreno preziru, nemilosrdni otac ponajviše. Refn je impresivnu autentičnost u slikanju sitnokriminalnog miljea, koji se po malo čemu razlikuje od onog radničkog odnosno whitetrashovskog, postigao kombinacijom sugestivnosti tzv. prljave fotografije i beskrajno uvjerljivih glumačkih izvedbi, a što doista znači autentičnost sjajno je demonstrirao u antologijskoj sceni u bordelu kad Tonny uzalud pokušava postići erekciju, a u tome mu ne pomaže ni gledanje pornića, ni međusobno milovanje mladih prostitutki, a ponajmanje njihovo odbijanje da mu bez prezervativa, makar "samo na pet sekundi", pruže oralni poticaj. U kreiranju visoke autentičnosti likova i situacija Refn je majstor, no nažalost slabiji je u strukturiranju cjeline. Epizodna narativna organizacija pati od praznog hoda jer nije postignuta odgovarajuća izražajnost u svakom njezinu dijelu, tako da se dramaturška rasutost filma naposljetku ne pokazuje kao uspio prilog dokumentarističkom tretmanu zbilje, nego odmaže potentnosti njezina prikaza. Ipak, još uvijek je riječ o vrlo dojmljivom ostvarenju. Refnova Danska, kao i Moodyssonova Švedska u "Lilji 4-ever", turobna je i beznadna; jedini kakav-takav pozitivac protuha je slaba karaktera i ne baš blistava uma, no krasi ga neka dubinska nježnost i nevinost zbog koje će umjesto izvršenja naručenog ubojstva pobjeći s nemoćnim djetešcem u noć, instinktivno ga pokušavajući izbaviti sudbine koja ga je samog zadesila. Afirmacija nevinosti u srcu tame, za razliku od artificijelnog beznađa i u njemu zatočena anđeoskog junaka u groznoj "Iluziji" Svetozara Ristovskog, posve je uvjerljiva i pruža Refnovu filmu dozu plemenitosti koja je uvijek dragocjena. I ne samo zato, "Pusher II" zaslužuje pozornost svakog ambicioznijeg filmofila.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika