Ivo Pukanić, predsjednik NCL Media GrupeIvan Ico Mateković, nepravomoćno osuđen na sedam godina zatvora zbog otmice sina umirovljenog generala Vladimira Zagorca, uhićen je u Zagrebu u noći s nedjelje na ponedjeljak i izjavio je da nema nikakve veze s tom otmicom. Ujedno je rekao da Hrvoje Petrač i njegov sin Novica, Matekovićev kum, koji su osuđeni na šest i tri i pol godine zatvora zbog iste otmice, s tim djelom također nemaju nikakve veze. To je rekao svom odvjetniku Milenku Umičeviću u ponedjeljak 29. kolovoza oko podneva, kad su se prvi put nakon uhićenja i susreli. Umičević se zbog uhićenja Ice Matekovića u ponedjeljak prije podne vratio s godišnjeg odmora i posjetio svog klijenta u prostorijama Policijske uprave zagrebačke u Heinzelovoj ulici. Mateković je u prijemnu prostoriju na sastanak s odvjetnikom doveden u lisicama, s medicinskim turbanom na glavi kao posljedicom borbe sa specijalnom policijom, koja ga je uhitila u 0.50 h na zagrebačkom jezeru Bundek.

Matekovićev odvjetnik najavio je da će odmah zatražiti obnovu sudskog postupka za 32-godišnjeg Ivana Matekovića. Umičević je uvjeren da će doći do obnove postupka a tada bi na vidjelo mogle izići mnoge nove informacije oko otmice Zagorčeva sina. Primjerice, jedna od najzanimljivijih informacija je ona koju je policija dobila prisluškivanjem Zagorčeva telefona. Tijekom neprestanog prisluškivanja prije šest mjeseci navodno je "uhvaćen" i telefonski razgovor Matekovića i Zagorca.

Ivan Mateković nazvao je tada Zagorca i rekao mu: "Duguješ mi još 750 tisuća eura, posao još nije završen jer ja sam ti sina uredno vratio." A 750 tisuća eura drugi je dio otkupnine za otetog Zagorčeva sina koja nikada nije plaćena otmičarima. Ako je ta informacija točna, tada je ona u suprotnosti s onim što je Mateković izjavio svom odvjetniku u ponedjeljak 29. kolovoza, kada je rekao da on s otmicom Tomislava Zagorca nema veze. Prema svemu sudeći, kako doznaje Nacional, Mateković ni policiji ni istražnom sucu neće reći ništa više od onoga što je izjavio svom odvjetniku. Takva njegova obrana na sudu najviše će uzdrmati presudu suca Ivana Turudića za Hrvoja i Novicu Petrača, koji bi nakon toga mogli biti oslobođeni. Naime, Ico Mateković jedini je, prema iskazima ostalih otmičara, kontaktirao s Petračem. Stoga je u cijeloj priči važan samo njegov iskaz.

Prema informacijama kojima raspolaže Nacional, Mateković je došao u Zagreb dva dana prije nego što je uhićen, i to iz Poreča gdje je boravio u očevu apartmanu. Ondje je doznao da je netko policiji otkrio njegovo sklonište te je stoga otišao u Zagreb. Ivan Mateković, čini se, misli da su ga policiji "otkucali" njegovi susjedi u Poreču, ali trenutačno ništa ne želi reći. Zagreb je trebao biti njegova usputna postaja u novom bijegu, ali je očigledno da je policija imala itekako dobre informacije o njegovu kretanju. Dočekala ga je pred zgradom u Bolokovićevoj 23 u Novom Zagrebu, u neposrednoj blizini Bundeka, gdje su mu prijatelji unajmili manji stan. Naime, Mateković je tih dana vodio normalan život, najnormalnije je odlazio u Konzumov supermarket u Sopotu i u obližnju ćevabdžinicu na ćevape. Prilikom povratka u stan Mateković je primijetio policajce, počeo bježati obližnjim ulicama i otrčao prema jezeru Bundeku preko puta ceste. No izgubio se jer je bio mrak i jer slabo poznaje to područje, što je policiji olakšalo uhićenje. Da se uspio dočepati savskog nasipa ili nekog drugog orijentira, pitanje je bi li ga policija uspjela dostići i uhititi. Dvadesetak minuta prije policija je ni krivog ni dužnog ranila 41-godišnjeg bosanskog državljanina koji je, prema njihovim riječima, sličio na Matekovića, a počeo je bježati misleći da ga policija traži jer je ilegalni imigrant. Policija je sigurno od POA-e dobila točnu informaciju o Matekovićevu novom prebivalištu, za koje je POA doznala od svojih doušnika bliskih Matekoviću.

Teško je reći je li policija doista znala kako Mateković sada izgleda jer je on, godinu i pol dana nakon otmice, promijenio izgled. Pustio je malo dužu kosu i brkove, a u trenutku uhićenja bio je neobrijan. U policiju je priveden sa zavojem na glavi, obrijao se, ali je ostavio "meksikanske" brkove. Prilikom bijega Mateković je odbacio torbu koju je nosio. Policija ju je tražila cijelu noć, a pronašla ju je tek u ponedjeljak ujutro nedaleko od mjesta uhićenja. U njoj je bio njegov pištolj, ključevi od starog BMW-a kojim se vozio po Hrvatskoj i, što je najzanimljivije, njegova lažna putovnica koju mu je izdao netko u zagrebačkoj policiji. Naime, nije riječ o putovnici iz tzv. mostarskog kontingenta s kakvima je radio Franjo Katavić, nego o originalnoj "čistoj" službenoj hrvatskoj putovnici. Policija je počela intenzivnu istragu i oko osobe koja je Matekoviću pribavila tu putovnicu pa bi vrlo lako netko u PUZ-u mogao biti uhićen.

Mateković, koji je poznat po velikoj fizičkoj snazi koju je stekao aktivnim bavljenjem sportom i svakodnevnim posjetima teretani, priveden je u policijsku postaju u Heinzelovoj ulici nakon što se potukao sa specijalcima koji su ga došli uhititi. Iako je na Bundeku dobro izmlatio dvojicu policajaca, na kraju je ipak svladan, pri čemu je zadobio tri rane na glavi. S Bundeka je prvo odvezen u Heinzlovu, no kako je krvario iz rana na glavi, odveden je u bolnicu Merkur. Ondje ga je u 2.50 h primio dr. Marko Ajduk. Uslijed ozljeda glave i prsnog koša, uzrokovanih padom (tako piše u njegovu bolničkom kartonu), ni u jednome trenutku nije izgubio svijest. Liječniku je rekao da se svega sjeća, ali da mu se nakon pada malo mutilo u glavi. Napravljeno je nekoliko pregleda, neurološki nalaz je bio uredan, a u ponedjeljak je Mateković trebao obaviti redovitu kontrolu, no do 14 sati nije se pojavio u bolnici. Liječnici su mu zašili ranu iznad desne obrve, veliku jedan centimetar, i na čelu dugu jedan i pol centimetar. Treća rana je iznad uha i duga je također jedan centimetar, a zanimljivo je da je Mateković odbio da se ta rana zašije. Kad je shvatio da mu trebaju ošišati i obrijati kosu iznad uha i da će mu to narušiti opći izgled, rekao je da ne želi šivanje jer smatra da rana može sama zarasti. Nakon što je u bolnici proveo oko sat vremena, odveden je natrag u Heinzelovu ulicu.
T

akvo Matekovićevo uhićenje logična je posljedica njegova načina života u bijegu, koji je bio sve samo ne konspirativan. O njegovu bijegu u Zagrebu se prepričavaju priče i smišljaju vicevi jer on svojim ponašanjem nije odavao čovjeka za kojim je raspisana Interpolova tjeralica. Mateković je uhićen ponajviše zahvaljujući vlastitoj nedisciplini. Naime, umjesto da se pomno skriva u nekom stanu iz kojeg bi izlazio samo kad je to najnužnije, on je živio tako da nitko nikada ne bi rekao da je riječ o osobi koja se skriva od policije. Mijenjajući nekoliko država, Mateković se nikada nije osobito trudio skrivati svoj identitet. Primjerice, prošle zime je s obitelji bio na skijanju u Austriji, gdje je sve račune plaćao svojom kreditnom karticom. Uz Austriju, Mateković je bio i u Španjolskoj, Italiji, Sloveniji. U Beogradu, gdje je proveo najveći dio svog bijega, postao je pripadnik njihova jet-seta te se toliko sprijateljio sa srpskom folk zvijezdom Gogom Sekulić da je htio s njom snimiti spot za jednu pjesmu s njezina najnovijeg CD-a. U Beogradu je Mateković dočekao Novu godinu na slavlju u hotelu Hyatt. Ondje je živio u unajmljenu stanu, no pri tome se nije čuvao od ekscesa koji su ga na kraju mogli doći glave. Primjerice, vlasniku stana ostao je dužan stanarinu od nekoliko stotina eura a kada ga je vlasnik želio izbaciti, Mateković ga je htio tužiti. Uz to, Matekovića je u Beogradu jednom prilikom zaustavila policija jer je automobilom volkswagen tuareg udario u automobil ispred sebe. Tom se prilikom Mateković, umjesto da plati kaznu i izbjegne dodatne provjere, odbio nagoditi s oštećenim pa je došla policija i našla kod njega lažnu vozačku dozvolu. Odmah je bio uhićen i odveden u policiju, odakle su ga istog dana izvukli njegovi beogradski prijatelji i zaštitnici iz, pretpostavlja se, beogradskog podzemlja. Prije nekoliko mjeseci njegovo bahato ponašanje skoro ga je došlo glave, kada je netko iz beogradskog podzemlja pucao na njega i pri tome ga promašio. To je bio jasan znak Matekoviću da mora iz Srbije hvatati maglu pa se dolaskom ljeta Mateković preselio u Poreč u očev apartman.
Prema jednoj neprovjerenoj informaciji, Mateković se neko vrijeme odmarao na jahti u Primoštenu, a oni koji poznaju njega i njegov način života kažu da se ne bi čudili da je ta informacija točna. Nakon što je shvatio da je prepoznat u Poreču, odlučio se na odlazak u Zagreb jer je smatrao da će ga policija ondje najmanje tražiti. Stigao je u starom automobilu marke BMW. Stan na Bundeku unajmili su mu prijatelji od jedne gospođe, a kako doznajemo, policija zna tko su oni, a vlasnica stana u utorak je pozvana na informativni razgovor u policiju.

U beogradskom razdoblju Matekovićeva života, uz pokušaj njegova ubojstva, zanimljiv je i pokušaj njegove otmice. Ono što je ostalo nepoznato je plan POA-e da se Mateković, za kojeg se znalo da je u Beogradu, otme uz pomoć beogradskog podzemlja. Joško Podbevšek, tadašnji šef POA-e, dogovorio je otmicu s Draženom Golemovićem. Golemović je nekada bio prijatelj Vjeke Sliška, a ubrzo nakon što je Sliško ubijen, vjenčao se njegovom udovicom Danijelom. Golemović je već s beogradskim podzemljem dogovorio Matekovićevu otmicu i njegovo prebacivanje u Hrvatsku. Golemović je, navodno, dobio obavijest od beogradskog podzemlja da će ta akcija stajati 100 tisuća eura, a zanimljivo je da je Podbevšek od države tražio 300 tisuća eura kao cijenu koja se treba platiti za otmicu i dostavu Matekovića "franco Zagreb". Postavlja se pitanje gdje je trebalo završiti 200.000 eura. Otmica je spriječena u zadnji tren, kada je taj POA-in prijedlog došao do državnog odvjetnika Mladena Bajića. On je odbio odobriti tu akciju koju je smatrao posve nezakonitom i suludom. Bajić je mislio da će, s obzirom na to da je takva akcija nezakonita, svaki odvjetnik s lakoćom uništiti Matekovićeve tužitelje zbog načina na koji je priveden te da njegovi iskazi, kao otetog čovjeka, neće imati nikakvu težinu. Danas se vidi da je Bajićeva odluka bila potpuno opravdana.

Policija je u ponedjeljak, prema riječima odvjetnika Umičevića, Matekovića zadržala u svojim prostorijama dulje nego što je očekivano jer je on smatrao da će ga odmah odvesti u pritvor u Remetinec. Umičevićev misli da policija ispituje Matekovića zbog sadržaja pronađene torbe. Kako smo doznali, postoji velika vjerojatnost da se i njegova dva brata Libero i Nikola nalaze u Hrvatskoj. Zbog sudjelovanja u otmici Zagorčeva djeteta, Libero je osuđen na godinu, a Nikola na godinu i pol dana, a obojici je suđeno u odsutnosti jer su u bijegu. U svakom slučaju, uhićenjem Ivana Matekovića nastavlja se suđenje za otmicu Zagorčeva sina. Dok je Mateković bio u bijegu, njegov odvjetnik Umičević predao je Vrhovnom sudu žalbu na presudu koja, kako on doznaje, još nije ni došla do Vrhovnog suda. Uz to, Umičević najavljuje da će zatražiti obnovu postupka za Ivana Matekovića. Smatra da će do toga sigurno doći i da će važan svjedok biti Siniša Ježovita. Naime, Ježovita je osuđen na tri godine i tri mjeseca zatvora zbog sudjelovanja u toj otmici i nije se žalio na presudu. Presuda njemu i ostalim okrivljenima temeljila se ponajviše na svjedočenju Ježovite. Sada, kada je u zatvoru, Ježovita bi se na ponovljenom suđenju Matekoviću pojavio kao svjedok, bez straha od potencijalne presude, te bi svojim iskazom mogao bitno promijeniti Matekovićev položaj.

Ne postoji ništa gore nego kad laž postane uobičajeni način komuniciranja i razmišljanja, a ljudi koji misle da je laganje najveći grijeh postanu čudaci i ridikuli u društvu. Kad laž postane glavni stup braka, prijateljstva, tvrtke, obitelji ili države, teško se može dublje potonuti. A Hrvatska se upravo zbog laži nakon samo 15 godina postojanja našla na dnu, teško bolesna i bez nade.
Ako se rak na vrijeme otkrije, kirurg uzme skalpel i odstrani tumor. Najgore je kad liječnik utvrdii da više nema potrebe za kirurškim zahvatom. Je li Hrvatska bolesnik u takvoj fazi bolesti u kojoj spasa za nju više nema? Je li Hrvatska toliko ogrezla u laži da se kao država počela gaditi svojim građanima? Ako jest, za to su u prvom redu krivi političari, koji svagdje na svijetu lažu. Ipak, u većini demokratskih država radi se o akutnom laganju, potrebnom u određenom trenutku za političko preživljavanje. U tim državama rijetki su oni koji su uspjeli politički preživjeti dulje vrijeme, a da im se laganje bilo pretvorilo u kroničnu bolest. Ako su politički preživjeli, to je bio jasan znak da s njihovom demokracijom nešto nije u redu i da je država u blatu.

U samo sedam dana Vlada, odnosno Ivo Sanader, dva su puta uhvaćeni u laži. Prva je laž bila da ih Fond za privatizaciju, odnosno njegov šef Damir Ostović, nije obavijestio da je u studenome prošle godine donesena odluka da se Eltzu i Ostoji ne daju Liburnia hoteli pod račun za fiktivni dug države prema njima. Kad je Nacional dokazao da to nije istina, i da je Vlada bila o tome obaviještena, slijedi druga laž po kojoj ta odluka, čije postojanje glasnogovornik Vlade više nije mogao poricati, nikada nije došla do Vlade!

U ovom broju dokazujemo da je i to bila velika laž. Čovjek sa zrncem soli u glavi mora se upitati - ima li tim lažima kraja? Odgovor je vrlo jednostavan - nema. Jer prva laž generira drugu, i u nju se čovjek uvlači kao pokeraš koji forsira igru pokušavajući vratiti izgubljeno. To se dogodilo Sanaderu i njegovoj vladi.

Sredinom 50-ih godina, kad Hollywood nije proizvodio samo smeće, snimljen je film "Priručnik za oženjene muškarce". Žena pronalazi muža s ljubavnicom u krevetu i dok ona viče na njega i jecajući ga pita zašto joj je to učinio, muškarac mirno posprema krevet, oblači se, mrtav-hladan namješta kravatu i cijelo vrijeme govori uplakanoj ženi kako nije istina da ju on vara. I ljubavnica se odjene i ode mirno ne izgovorivši ni riječ. Nakon što pospremi krevet, nategne plahtu, obuče odijelo, pljesne rukama i kaže: "Ženo, vidiš li da nema nikoga sa mnom u krevetu i da se tebi sve pričinilo!" Žena obriše suze i radosno usklikne: "Pa gle, zaista, meni se sve ovo samo pričinjavalo. Moj muž je meni vjeran i ne vara me, a ja sam očito bolesna kad ga mogu za takvo što gnjusno optužiti." Taj skeč u filmu zvao se "Deny, deny, deny" ("Poriči, poriči, poriči"). Vjerojatno je to bio omiljeni film hrvatskoga premijera u mladosti te je iz njega naučio osnovni postulat svoga vladanja.
Takvo ponašanje premijera i njegove vlade postalo je obrazac komuniciranja u Hrvatskoj. U javnost je dosad prodrlo samo nekoliko primjera takvog ponašanja, a tek se može zamisliti koliko je dosad bilo takvih nagodbi i prljavih igara za koje javnost nikada neće doznati. U aferi Bechtel bio je upotrijebljen isti obrazac. Najprije je donesena sramna odluka, nakon što je procurila u javnost, bila je zanijekana, da bi nakon pritiska medija bila povučena. U slučaju kriminalnih aktivnosti špijunske agencije POA, koja je uz Sanaderovo znanje i poticaj tražila bilo što da prije izbora kompromitira predsjednika Stipe Mesića, također je premijer sve demantirao, da bi, nakon što su laž i igra bili otkriveni, morao smijeniti svog čovjeka Joška Podbevšeka. Premijer je tvrdio da nikad nije vidio ni čuvenu Turekovu prezentaciju u kojoj se jasno vidjelo kako strane obavještajne službe igraju prljavu igru u Hrvatskoj. Radije je žrtvovao nevine ljude, umjesto da javno kaže istinu i suoči se s njenim posljedicama.

Prije nekoliko dana Sanader je završio još jednu sramotnu igru koja se zove prodaja Slobodne Dalmacije. Odigrao ju je po istom obrascu i s istim ljudima iz Fonda za privatizaciju na čelu s Damirom Ostovićem, kojeg je u aferi Liburnia šutnuo nogom u tur, ne bi li spasio sebe. Jer je općepoznato da se nikada Ostović i Polančec ne bi nagodili s Ostojom da zeleno svjetlo nije dao premijer, koji je osobno stavio na dnevni red tajne sjednice Vlade zahtjev da se ta nagodba odobri.
KAko bi imao naklonost i medijsku podršku EPH, Sanader se upustio u privatizacijski kriminal i naložio Ostoviću da Slobodnu preda Ninoslavu Paviću, iako konačna svota u Ugovoru o preuzimanju nije bila ni blizu 545 milijuna kuna, koliko je EPH ponudio na javnom natječaju. Umjesto da raspiše novi međunarodni natječaj i okonča ga u roku dva mjeseca, Sanader je trgovao s EPH dulje od godinu dana, tražeći medijske beneficije za svoju političku karijeru. Za to ne treba optuživati Pavića i WAZ, koji su kao poduzetnici iskoristili slabosti vlasti. Kriv je Sanader, koji je kao Splićanin dopustio da Slobodna "padne" na tako nedostojan način. Ne treba zaboraviti ni oporbu, koja šuti kad je Slobodna u pitanju, jer i sama ima putra na glavi, jer je 2000. na jednako kriminalan način dala za pišljiva 23 milijuna DEM Večernji list Austrijancima umjesto da raspiše novi natječaj.

Sanader je došao na vlast zahvaljujući suprotstavljanju Pašaliću ogrezlom u privatizacijskom kriminalu Tuđmanova režima. Kad je Sanader dolazio na vlast, bio je "dečko koji obećava", koji svojom pojavom i ponašanjem ulijeva povjerenje i nadu. Sve je to olako ispustio iz ruku zbog toga što nije iskren i lojalan čovjek. U stranci i Vladi uveo je autokratski model vladanja, svi ga se boje i potpuno su blokirani jer on o svemu mora odlučivati. Pitanje je samo gdje se danas nalazi i kamo ga to vodi u budućnosti. Ako se hitno ne promijeni, to ga sigurno vodi u propast. A gdje je danas? Vjerojatno tisućiti put gleda film "Priručnik za oženjenog muškarca".