Na Nacionalovu webu možete ekskluzivno pročitati ulomak iz autobiografije koju pod nazivom 'Sentimentalni roman o odrastanju' piše Rade Jarak. Više tekstova koje je on napisao ili odabrao za objavljivanje možete pročitati na www.knjigomat.com/

SENTIMENTALNI ROMAN O ODRASTANJU (ulomak)

Tetka je bila šnajderica i u njezinoj maloj radnoj sobi, ne većoj od metar puta metar, smještenoj odmah pored zahoda, samo za jednu stepenicu nižoj, bila je sva sila raznoraznih komadića robe. Često sasvim različitih ako ste ih uhvatili rukom, od voskasto hrapavih, preko dlakavo bodljikavih, do mekih, sjajno svilenih krpica. Bilo je tu otpadaka svih mogućih vrsta tkanina, koje sam, kao rijetko bilje, rasijano prebirao prstima bez da znam kako se zovu. Kasnije sam doznao da je tu bilo, kako bi tetka rekla: cica, žerseja, tafta, satena, žoržeta, brokata, indijskog platna, sirove zgužvane svile, gabardena, trikoa, satineta, muslina, listera, kašmira, atlasa, špricanog tvida s uzorkom riblja kost, plavog kangara, bureta za ljetna odijela, tele, tergala, buklea, atlasnog flanela za spavaćice, rebrastog velura, ripsa, damasta, šifona, imleta za kušine, batista, frotira, marenga, mohera za kapute, dlakavog kamelhara, šetland štofova i drugih. No ja tad nisam znao kako se zovu, ali sam ih volio dirati i bile su mi važne boje. Obožavao sam dirati te krpice grimizne kao venska krv, otrovno zelene, ledeno ljubičaste, ili bijele sa zelenim rombovima, glatke, nježne ili naborane kao vrhnje. Poslastice su bili crnobijeli čekinjasti uzorci “riblja kost”. Igrao sam se s tim morem otpadaka iz male šnajderske radionice, iz onih davnih godina po “posljednjoj modi” s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća. A sjetimo se, tad je ženska moda dobila svoj najrevolucionarnji pronalazak: mini suknju.

No prava bi svečanost nastala tek onda kad bi tetka, pritisnuta novim narudžbama napustila svoju tajnu odaju i zbog opsega i veličine posla morala zauzeti veliki stol u dnevnom boravku. Tada bi se sa stola pomicala “napica”, obično od konavoskog crveno bijelog veza postavljena romboidno na stol, kao i vaza sa sezonskim cvijećem, igraće karte, tanjurići za jelo zvani pjatini i druge sitnice. Ogoljenu smeđu površinu stola uskoro bi pokrili nizovi najčudnovatijih crteža, šarenih modnih krojeva iz Burde, čiji me nerazmrsivi preplet podsjećao na nerazumljive planove dalekih gradova. Prije svega mističnog i mondenog Pariza, a raznobojni brojevi: crveni, zeleni, plavi, crni – upisani u kružnice i povezani isprekidanim crtama - na brojeve tramvajskih ili autobusnih linija. Također na stolu bi se našao i “kušin” za iglice. Stari, više puta krpani, plavičasti jastučić načičkan iglicama i čiodama poput metalnog ježa, te jedan metalni naprstak.

Tada bi se, nakon pažljivog studiranja nerazumljivih krojeva, i dugih diskusija s mušterijom, jer trebalo je sve triput dogovoriti prije nego što bi se rezalo, preko stola rasprostrla tkanina i na njoj bi onda tetka, svojim tromim i nespretnim rukama, iscrtavala neshvatljivo elegantne putanje pomoću jednog čarobnog predmeta: krojačke krede. Bile su dvije krede zapravo: plava i bijela. Imale su predivan oblik, izdužen i plosnat, mekih rubova, s reljefnim žigom proizvođača u sredini. S tim da se bijela od duge upotrebe bila izobličila i dobila, trapezoidni, skoro trokutasti oblik. Izvrsnost i finoća tih kreda bila je pored njihova oblika sadržana i u mogućnosti, da su se - iako vrlo tvrde - mekano osipale i ostavljale na tkanini prekrasne, malo isprekidane tragove.

Da bi stvar bila još čarobnija i ljepša bili su tu alati za izvlačenje linija, zaobljeni trokuti i izvitopereni šiljati kutovi – krnji trokuti. Kao da su se ravni trokuti izobličili djelovanjem neke luckaste magije, nekog suludog sna. Ti su alati sa svojim zaobljenim, elipsastim stranicama, bili u suprotnosti s ravnim školskim trokutima. Prema tome bili su sušta suprotnost euklidovske geometrije i svake egzaktne nauke. Dapače, bili su pravo bogohuljenje znanosti, tajni alkemijski alat koji je služio puno dubljoj i temeljitijoj istini prirode, oponašajući i tražeći tajne tijela, pogotovo obline meni tada još uvijek nerazumljivih i generalno neshvatljivih ženskih tijela. U trokutu sa zaobljenom elipsastom stranicom bila je skrivena jedna dublja istina o svijetu. Istina o našoj dimenziji, suprotna od euklidovske, istina u koju znanost još nije pronikla. U ime te istine, slava vam krojači i krojačice, slava vam o Sartorijusi! Vaša je moć duboka, tajna i nespoznatljiva!

I na taj način moja tetka kao šnajderica, iza svoje bezazlene fasade, otkrivala mi je svoju nepoznatu stranu, demijuršku tamnu stranu Mjeseca, tamnu polutku vlastite osobnosti, mušičavu kreativnost naše familije.

Kao treći čin te tihe čarolije koja se skoro svakodnevno odvijala pred mojim očima i remetila moje igre, bilo je odlaženje u spavaću sobu, pred visoko zrcalo, vrlo strogog imena «psiha», ispred kojega su se odvijale probe. Kad bi haljina ili kaputić bili već toliko gotovi da bi se unatoč potezima krede i svoj sili iglica i čioda još uvijek zabodenih u njih, dakle kad bi se kreacija mogla isprobati unatoč tome što je fudra pričvršćena samo s dvije čiode, a rukavi tek ovlaš prišiveni, tada bi se dostojanstvene gospođe povlačile u intimu velike sobe. Tamo su se polako i oprezno svlačile u donje rublje, otkrivajući vlastitu unutrašnjost, blještavu svilu svojih korzeta, ili čipkaste završetke vlastitih grudnjaka, pretvarajući se pred ogledalom u mlade i vitke zavodnice, ignorirajući i zanemarujući pokoji nagib sala koji bi se nepozvan pojavio tu i tamo oko struka ili u obliku naboranog vrhnja s vanjske strane bedara. Dalje su se vodile beskrajne debate, praćene odsutnim i zamagljenim pogledima u zrcalo, o tajnama i detaljima krojačkog zanata, koje su zapravo bile pravi mali traktati o tajnama tijela dotične mušterije, naravno u vlastitom podtekstu. Ometen u igri kauboja i indijanaca, jer sam za to vrijeme gradio indijanski šator na krevetu, zabezeknuto sam promatrao te male rituale koji su se s izvještačenom gracioznošću i puni dvostrukog morala odigravali ispred velikog strogog ogledala.

Gospođe su često bestidno predlagale da ostanem prisutan na njihovim probama, izgovarajući se kako sam ionako previše mali da ih promatram ozbiljnim muškim okom, što je svakako i bila istina. Ali ipak, kao što znamo, to je bila samo djelomično istina.

Eine Singermaschine! Pitanje ostavljeno za kraj priče, glasi: kako je završio tetkin obrt, što je bilo s njezinom šivaćom mašinom? Dakle moram još dovršiti priču o tetkinoj Singerici i njezinoj čudnoj sudbini, budući da je ona bila tako važna Danilu Kišu – meni vrlo dragom piscu - koji ju je čak nacrtao u svojoj knjizi „Bašta, pepeo“. Tetkina je, kao što sam već rekao stajala u  skučenoj radnoj sobici, tek metar s metar, na čijoj je južnoj strani bio prozor kroz koji se mogao vidjeti sivi isječak zidina i jedna kockasta kula. Zanimljivost čitave priče bila je u tome da mi je kao kućnom mezimcu bila dopuštena igra s mašinom, a to je bila jedna od najljepših igara, jer je šivaća mašina jedan od najčudnijih predmeta koji su ikada postojali na svijetu. Nije slučajno ušla u definiciju nadrealizma koji je opisan kao susret šivaće mašine i kišobrana na operacionom stolu. Za vrijeme mojih igara singerica je u trenutku mogla postati svemirski brod, trkaći automobil, ili nešto treće. Splet njezinih zmajastih linija zatvarao se oštro kao konstrukt nekog kubističkog crteža, koji je, iako nezgrapan, pogađao samu bit stvari. Ta mreža dijagonala, transverzala, livanih slova i metalnih vitica, to brketanje i štektanje mehanizma nalik na rad motora starog dvokrilca, taj splet remenja, mjedenih i pocinčanih dijelova, kalemova, poluga, pedala, pera i zupčanika, kao i sva sila pretinaca i ladica punih naprstaka, iglica i čioda s raznobojnim glavama pružao je mogućnosti za savršene igre. Tako sam po potrebi bio kapetan broda koji uz pomoć vojske mornara pokreće zapleteni mehanizam glomaznog stroja na putu za sjeverni pol, ili pokusni pilot nekog neobičnog prototipa trkaćih kola koji upravo započinje utrku s oštrom konkurencijom sve do kraja svijeta.

Na žalost, od Singerice je ostao samo jedan bijeli istopljeni komad metala nalik na relikt koji su donijeli astronauti s udaljenih planeta, nakon što je u ratu fosforna bomba udarila baš u tu sobu. Požar koji je izazvala bio je toliko uporan da je izgorjela čak i žbuka na zidovima, a tetka je trčeći nosila kante s vodom uza skale, riskirajući vlastiti život jer su granate posvuda padale. Singericu je za to vrijeme obuhvatio plavičasti oganj; boja se pod djelovanjem plamena prvo potprištila, a zatim napuhala, oljuštila, sagorila. Singerica se uskoro razlila kao užarena lava. Tetka je ipak uspjela, malo je usporila požar, a kasnije su došla u pomoć dva vatrogasca koji su razvalili krovne grede i tako zaustavili vatru. Kuća je bila spašena, izgorio je samo krov i mala sobica. A u njoj se rastopila stara Singerica.