Objavljeno u Nacionalu br. 513, 2005-09-12

Autor: Sina Karli

INTERVIEW

Enver Moralić - trgovac naftom zaljubljen u vinograde i konje

Jedan od najbogatijih europskih poslovnih ljudi Enver Moralić ekskluzivno za Nacional govori o tome kako se obogatio na poslovima u naftnoj i kemijskoj industriji, kako je ostvario svoj dječački san da ima puno zemlje te kako planira preuzeti europsko tržište vinima iz Ukrajine

Jedan od najbogatijih europskih poslovnih ljudi Enver MoralićJedan od najbogatijih europskih poslovnih ljudi Enver MoralićU Božjakovini, mjestu u vrbovečkom kraju, petnaestak kilometara od Zagreba, kako je netko rekao, bogu iza nogu, u petak poslijepodne upriličeno je otvorenje velike vinoteke Svijet vina. Za vinske šmekere i poznavatelje nije bila tajna da je riječ o fešti u Božjakovini d.d., poljoprivrednom dobru Envera Moralića, jednog od najbogatijih europskih poslovnih ljudi. U Božjakovini je prije jedanaest godina, nakon što je godinama bio u vrhu europskog i svjetskog naftnog biznisa, kupio zapuštenu poljoprivrednu zadrugu, svoju prvu investiciju u Hrvatskoj, u kojoj je 1962., u Zagrebu, diplomirao agronomiju i dobio svoje prvo radno mjesto.
"Ovdje sam ostvario svoj san iz djetinjstva da imam puno zemlje", rekao je 68-godišnji Moralić, koji nas je primio u obližnjem dvorcu Štakorovcu, svojem domu kad je u Hrvatskoj. Prema projektu arhitekta Borisa Podrecce, dvorac iz 18. stoljeća obnovljen je od temelja i savršena je kombinacija tradicionalne i suvremene gradnje, prigušeno luksuzan i uređen pomnim odabirom materijala u drvu i metalu. Dvorac, uz koji je nadograđen veliki zatvoreni bazen, publiciran je u stručnim arhitektonskim časopisima, a idilu i udobnost života u njemu čine voćnjaci, vinogradi, rasni konji, staje s kravama, gospodarske kuće, tenisko igralište, šuma i padine.
Enver Moralić podrijetlom je iz Kotor Varoši, a djetinjstvo i mladost proveo je u Banjoj Luci u skromnoj obitelji s mnogo djece; majka je bila kućanica, rodom od srednjovjekovnih bosanskih banova Kotromanića, a otac vozač u autobusnom poduzeću. Završetkom Poljoprivrednog fakulteta mislio je da će raditi na zemlji, ali okolnosti su ga odvele na druga područja, najprije u trgovinu umjetnim gnojivom i sredstvima za zaštitu bilja, a potom u naftni biznis. Stekao je veliko poslovno carstvo koje se proteže u nekoliko država. Ima nekoliko kemijskih tvornica, naftna polja i tvornice plastike u Kazahstanu, nekretnine u Kanadi te rudnika nikla u Rusiji.
Božjakovinu, koja se prostire na 2500 hektara, kupio je od malih dioničara, vratio je dug poduzeća te u njega uložio velik novac. Prošli petak u vinoteci su se kušala njegova sortna vina, rizling i pinot, koja se proizvode na sva tri njegova poljoprivredna dobra što ih je u međuvremenu kupio i podigao na visoku razinu: Kutjevo i Brič u Istri na slovenskoj strani.
Ulaganja u Hrvatskoj Enveru Moraliću nisu glatko prolazila ni u Tuđmanovo vrijeme niti za Račanove vlasti, kad se sukobio s ministrom Slavkom Linićem i optužio ga u nekoliko izjava u Nacionalu da održava tuđmanovsku gospodarsku politiku koja se temeljila na pljački i korupciji.
"Danas otvaramo vinoteku Kutjevo, Božjakovina, Brič, a to je simboličan prijelaz na novi način plasmana i proizvodnje vina. To je vinoteka koju smo nazvali Svijet vina, tu će biti sve ono što obuhvaća našu proizvodnju, a sve što o tome treba znati nastavit će se na Vinskoj akademiji koju smo osnovali u Kutjevu. Registrirali smo je i tu će se obučavati proizvođači vina, uzgajivači grožđa, stočari, voćari, bit će to edukacijiski centar za poljoprivredu. To bi bilo praktično obrazovanje, seminari koji će trajati mjesec ili dva. Isprva bismo se ograničili na Hrvatsku, a potom uključili i ljude iz Bosne i Hercegovine, Slovenije, Srbije. Osnovnu izobrazbu davat će naši stručnjaci a po potrebi ćemo zvati i ljude s fakulteta i druge", kaže Enver Moralić.

NACIONAL: Nedaleko od Božjakovine, u Vrbovcu, bilo je i vaše prvo radno mjesto nakon što ste u Zagrebu završili agronomiju?

- To je trebalo biti moje prvo radno mjesto, jer sam imao ugovor s poljoprivrednom zadrugom u Vrbovcu, ali otišao sam na drugu stranu. Već sam se spremao početi raditi u Vrbovcu, ali kad sam to ispričao prijatelju, direktoru zagrebačkog poduzeća Kemikalija, on mi je rekao: "Ne , ti ćeš raditi kod mene, trebamo agronoma, a ja ću sve srediti s direktorom zadruge." I ostao sam u Zagrebu.

NACIONAL: A zatim su vas poslali u Frankfurt za predstavnika Kemikalije, gdje ste ostali do danas.

- Nakon tri godine rada u Zagrebu predložili su mi da odem u Frankfurt ili Moskvu. Izabrao sam Frankfurt. U to doba radio sam na zaštiti bilja i umjetnom gnojivu. Oduvijek sam želio biti agronom, još kao dječak sanjao sam kako ću jednoga dana imati svoje imanje, zemlju.

NACIONAL: U Zagreb ste došli iz Banjaluke. Otkud ta ljubav prema zemlji?

- Već sa sedam godina znao sam da ću biti agronom. Skupljao sam kukce, biljke, imao herbarije i svoj mali vrt gdje sam uzgajao rajčicu i drugo. Zato nisam htio ići u gimnaziju nego sam se upisao u srednju poljoprivrednu školu u Banjaluci. Mnogo sam naučio i dobio osnovu. Ali od malih nogu ostala je želja da hoću imati mnogo zemlje, ovaca, krava. U bivšoj Jugoslaviji pojedinac nije mogao imati veliko imanje nego samo nekoliko hektara zemlje. Zato sam htio otići u Kanadu ili Australiju, iako je tada bilo teško dobiti putovnicu. Već sam radio u Kemikaliji i bio oženjen Njemicom kad sam zatražio dozvolu za ulazak u Kanadu, ali pojavila se mogućnost da odem u Njemačku i odustao sam od Kanade.

NACIONAL: Gdje ste upoznali suprugu?



- U Hrvatskoj. Bio sam apsolvent kad sam na ljetovanju u Bakru upoznao Rozwitu koja je tamo bila s grupom njemačkih studenata.

NACIONAL: Odlazak u Njemačku sigurno je oboma odgovarao.

- Ona nije bila oduševljena. Zavoljela je život u Zagrebu, naučila je hrvatski, čak je studirala slavistiku. Bolje zna hrvatski od mene, piše knjige i prevodi. Na moj izbor utjecalo je to što sam kao apsolvent proveo godinu dana u Njemačkoj da vidim kako je tamo i naučim jezik.

NACIONAL: Zašto vas je Kemikalija nakon tri godine u Njemačkoj htjela povući natrag u Zagreb?

- Ugovor je bio na četiri godine. Za Kemikaliju sam radio poslove u SSSR-u i drugim istočnim zemljama. Na mjesto generalnog direktora Kemikalije došao je moj zemljak, Bosanac, koji je htio da preuzmem mjesto direktora jednog sektora. U životu se ništa ne mora, to mislim i danas. Zaprijetio mi je, ako se ne vratim u roku od dva mjeseca, da ću dobiti otkaz. Mogao sam se vratiti, ali u tom trenutku morao bih obitelj ostaviti u Njemačkoj. Već su se rodili kći i sin, dvoje od moje četvero djece. Rekao sam da se neću vratiti i on mi je rekao da će mi oduzeti pasoš i da se više neću moći vratiti u Jugoslaviju. Prihvatio sam to i dugi niz godina kad sam već imao vlastitu tvrtku nisam radio s Jugoslavijom.

NACIONAL: Osnovali ste svoju tvrtku Kemokomplex. Kako ste počeli?

- Nije bilo lako, ali imao sam poznanstva u Njemačkoj i istočnoeuropskim zemljama pa sam isprva radio s petrokemijskim proizvodima. Upoznao sam potpredsjednika tadašnje najveće ruske naftne kompanije Sojuznjeftexport?? Rekao mi je da mu se javim kad dođem u Moskvu. Kad sam došao, otišli smo na večeru, pozvao je sve direktore. Radio sam s naftom, ali i s prozvodima s kojima sam i prije radio. U to doba nafta je bila po 12 dolara , danas je 66. Bile su to velike količine. Tada je milijun dolara bio kao sada pet. U Moskvi i u drugim istočnoeuropskim metropolama osnovao sam predstavništva svoje tvrtke. Kemokomplex je postao jedna od najvećih trgovačkih kuća u Sovjetskom Savezu.

- NACIONAL: Gdje ste plasirali naftu?

- Naftu i naftne proizvode plasirali smo na Zapad, to je bilo fantastično.

NACIONAL: Priča se da ste najviše zaradili na skokovima u cijeni nafte?

- Prva naftna kriza bila je 1974. i 1975., druga 1979. i 1980. Poslije nije bilo tako drastičnih kriza. Bilo je ugovora s ruskim partnerom na 12 dolara po barelu, a za dva mjeseca cijena ode na 16 dolara. U takvoj situaciji bilo je najvažnije imati robu. Pojavljivali su se trgovci iza kojih su stajale banke i fondovi pa su kupovali i preprodavali naftu. Imam papir iz kojeg se vidi da je jedan moj brod nafte za petrokemiju u tjedan dana imao 124 kupca. Dok je plovio, promijenio je 124 ruke. Ja sam se kao vlasnik broda pojavio četiri puta. Naravno, svi su tu nešto zaradili.

NACIONAL: Kad ste zaradili prvi milijun dolara?

- Prvi milijun zaradio sam već nakon prve dvije godine. U takvim je poslovima i rizik velik, ali volim rizik s intuicijom. Ovako sam razmišljao: imam diplomu, agronom mogu biti svugdje, pa ako sve propadne, idem u Bosnu, u Skender Vakuf, i bavit ću se ovcama.

NACIONAL: U Hrvatsku ste stigli iz Ukrajine gdje su upravo veliki politički potresi. Kojim se poslovima tamo bavite?

- Ukrajina se jako razvija. Taj se pomak ne osjeća samo u gradovima nego i u zabiti. Kad danas dođete u Kijev, to je kao da ste došli u Pariz. A ja sam išao tamo radi svoje tvornice kemikalija koju ću proširiti, ali i zbog toga što me zanima poljoprivreda za koju postoje goleme mogućnosti. U podne sjedneš u traktor i kad dođeš do kraja parcele, već je noć, to je beskrajno područje. Dogovoriš se s gubernatorima i dobiješ koncesiju na 49 godina.

NACIONAL: Što biste uzgajali u Ukrajini?

- Moji prijatelji tamo imaju velike vinograde. Ovo ovdje što ja imam smiješno je spram toga. Njihovo znanje, tehnologija i obrazovanje su na niskom nivou i dogovorili smo se o suradnji. Ta grupa ima 14 tisuća hektara vinograda, a 40 tisuća hektara zemlje, što znači da je to dvadesetak puta veće od Kutjeva. S takvim potencijalom , tradicijom, klimom uskoro bismo mogli postali najveći proizvođači vina u Europi. Tamošnji vinogradi propali su za vrijeme Gorbačova kad je on uveo zabranu pijenja alkohola; Ukrajina, Gruzija i Moldavija opskrbljivali su vinom cijeli Sovjetski Savez.

NACIONAK: Koliko ste odmaknuli u tom projektu i koliko godina treba da postanete najveći europski proizvođači?

- Projekt je zaokružen, riječ je o vinima Bezarabia, prema imenu pokrajine u Ukrajini. Tu je najviše Bugara koji su se tamo doselili prije tristo godina bježeći pred Turcima, a Bugari su poznati kao dobri poljodjelci – povrtlari, voćari, vinari, vinogradari. Očekujem da ćemo biti prvi u Europi za pet godina.

- NACIONAL: Mnogo ste vremena proveli u bivšem Sovjetskom savezu u posljednjih dvadesetak godina. Gdje ste najviše boravili?

- U Moskvi, ali puno sam putovao i po drugim tadašnjim republikama. U posljednje vrijeme puno sam bio u Kazahstanu. Otkad sam prije 11 godina kupio Božjakovinu, zanima me poljoprivreda.

NACIONAL: Oduvijek vodite poslove iz Frankfurta?

- Da, ali bazu ću prebaciti u Hrvatsku ili Sloveniju, u Kopar, gdje imam tvornicu i vinograde.

NACIONAL: Gdje sve imate kuće?

- Osim u Kopru i Božjakovini, imam i kuće u Cavtatu i u Frankfurtu. U Moskvi nisam kupovao kuću, a sada me jedino zanima Ukrajina.

NACIONAL: Kad ste počinjali biznis u Njemačkoj, imali ste dva partnera, od kojih je jedan bio Boris Vukobrat, koji je puno prije vas pokušao raditi poslove u Hrvatskoj. Je li to već bio Kemokomplex?

- Ne, to je bila grupa Copechim, ali razišli smo se i ja sam odmah izašao a oni su u njoj ostali.

NACIONAL: Imali ste 80-ih i ugovor s Amerikancima o isporuci nafte.

- To su bile ogromne količine nafte. Odlazio sam često u Ameriku, a onda sam dobio zabranu. Nije se dogodilo ništa dramatično, kroz trgovinu naftom pojavila se Kuba s kojom smo moj ruski partner i ja trgovali u vrijeme embarga. Dobili smo zabranu trgovine koja vrijedi do danas.

NACIONAL: Zašto ste se početkom 90-ih vratili u Hrvatsku?

- Mogao sam kupiti zemlju i početi ostvarivati svoje dječačke snove. Bilo je najjednostavnije to pokušati ovdje jer tu imam prijatelje, braću i sestre. Oduvijek volim Zagreb, tu sam proveo najljepše godine studija, tu sam počeo raditi. Počeo sam tada razmišljati da se prebacim u Hrvatsku, počele su krize u Njemačkoj, a globalizacija donosi nove mogućnosti.

NACIONAL: Ali i danas ste vlasnik nekoliko kemijskih tvornica.

- Jedna je u Kaštelima, ali ne radi, Adriavinil, čiji smo jedan pogon prodali Dini, koja će tu proizvodnju prebaciti na Krk. Drugi pogon ću prebaciti u Ukrajinu gdje će se proizvoditi plastične mase. Imam tvornicu u Kopru, također kemikalije za plastiku, te tvornice u Ukrajini, Mađarskoj, Kazahstanu i Srbiji.

NACIONAL: Koliko sada trgujete naftom?

- Još se time bavim i uskoro ćemo napraviti dobar posao u Kazahstanu. Već imamo naftna polja, a veliki projekt ostvarit će se do kraja godine.

- NACIONAL: Koliko ljudi radi u Kemokomplexu? Koliki je prihod?

- Jako malo, dvadeset ljudi u Kemokomplexu i još dvije tvrtke. Sjedište je i dalje u Frankfurtu, iako imam i predstavništvo u Zagrebu. Cijela ta grupa ostvaruje godišnje više od 300 milijuna dolara.

NACIONAL: Imate imidž tajnovitog poslovnog čovjeka i sigurno do velikog bogatstva niste došli bez prepreka. Zna se da vaš dolazak s poslovima u Hrvatsku nije išao glatko. Što se događalo?

- Bilo je vrlo neugodnih situacija. Za PIK Vrbovec nudio sam velik novac, ali mi ga nisu htjeli dati. Ta je mesna industrija propala. No ni Božjakovinu, koja je bila prvi projekt, nisu mi htjeli dati.

NACIONAL: Tko se tome protivio? Tuđman?

- Ne znam je li on izravno bio umiješan, ali jesu neki njegovi igrači. Kad je objavljena privatizacija Božjakovine, dali smo ponudu i dobio sam pismo zadnji dan natječaja u svoj poštanski sandučić da uvjeti nisu ispunjeni. Ne sjećam se tko je još konkurirao, ali nitko nije dobio. U sljedećem krugu opet nismo prošli ni mi ni itko drugi. Tog ljeta ponudili smo radnicima otkup njihovih dionica i tako smo dobili tu bitku.

- NACIONAL: U kakvu je stanju bilo imanje?

- Sve je bilo zapušteno, sve smo morali očistiti, počevši od starog oruđa. Kupili smo novu mehanizaciju i uložili 40 milijuna maraka. Podigli smo silose i tvornicu za preradu žitarica, nove štale za krave, ovce i konje. Sada tu radi 70-ak ljudi. Oko dvorca Štakorovec, u kojem često boravim, imam štale za krave i konje, to je za dušu. U Božjakovini je još jedan dvorac koji je pripadao Draškovićima, ali ga još nisam obnovio. Za PIK Vrbovec već sam bio napravio ugovor s fondom i čak sam dao bankovno jamstvo, ali tu su bile razne igre i kad su cijelu stvar predočili predsjedniku Tuđmanu, on je rekao da mi to ne daju. Ugovor je bio poništen, novac su mi vratili.

NACIONAL: Svojedobno ste htjeli napraviti tzv. vinilski lanac u Hrvatskoj, ali vam ni to nije uspjelo. Zašto?

- Riječ je o vinilklorid monomeru, osnovnoj bazi za proizvodnju plastičnih masa, PVC. Hrvatska je imala tvornice Adriavinil u Kaštelima, potom Polichem u Zadru, zagrebački OKI i Dinu na Krku. Moja je ideja bila da uzmem taj cijeli kompleks, sve te tvornice i time bih zaokružio taj proces proizvodnje. To je sve već bilo u propadanju, zbog rata, stajanja, gubitka tržišta i ja sam odlučio to sve oživjeti s najvećom ruskom naftnom kompanijom Lukoil. To je već bilo u vrijeme Račanove vlade, prije tri-četiri godine. Predložili smo da uzmemo 76 posto vlasništva i uložimo 400 milijuna maraka, ali naš sugovornik iz Vlade, Slavko Linić, nije htio primiti ni mene ni predstavnika Lukoila. Nije pomoglo ni kad sam nakon nekoliko pisama i poziva Liniću javno rekao da me on otjerao iz Hrvatske, kao i Lukoil, jer je štitio grupaciju koja je ostvarivala goleme profite unutar vinilskog lanca. Kad sam vidio da Linić nema sluha, odlučio sam se povući. Došao sam raditi u Hrvatsku jer se osjećam Hrvatom, ali ja sam za njih Bosanac. Nekim ljudima nije odgovaralo da baš ja uzmem "hrvatsko bogatstvo". Ta je industrija propala. Ježić pokušava na Krku nešto napraviti, ali velike su to investicije. Uz velike multinacionalne kompanije vrlo se teško održati.

NACIONAL: I kupnju Kutjeva pratile su nevolje?

- Dao sam ponudu na prvi natječaj, prihvatio uvjete, ali tražio sam 96 posto vlasništva. To je bilo potkraj 2003. Kad mi je Vlada ponudila 76 posto, odustao sam od Kutjeva, ali Račan je nakon tri mjeseca k meni poslao ministra gospodarstva da ja to ipak preuzmem. Rekao sam da više nemam volje, a nakon pregovora pristao sam, po cijeni nižoj od prve.

NACIONAL: Jesu li vaše dvije kćeri i dva sina s vama u biznisu?

- Najmlađi Maxim, kojemu je 28 godina, završio je Ekonomski fakultet na sveučilištu Goethe u Frankfurtu i sad radi u Hrvatskoj. Bio je u Agrokoru na praksi šest mjeseci otkad je došao iz Frankfurta prije godinu dana. Potpredsjednik je Kutjeva, član uprave, a glavna mu je preokupacija vino. Moje kćeri su u Njemačkoj, najstarija očekuje četvrto dijete a druga još nije udana. Drugi sin Zafir osnovao je s prof. Jakovljevićem s Rebra udrugu Sunce koja pomaže ljudima s psihološkim problemima. Kupio sam prostor za tu udrugu u Jurkovićevoj ulici u Zagrebu koji ima nekoliko prostorija u kojima oni svakodnevno rade s pedesetak ljudi. Zafir se u to upustio nakon što je i sam imao problema takve naravi.

NACIONAL: Najviše putujete vlastitim avionom. Kakav avion imate?

- To je turbomlazni avion Beachcraft koji može letjeti do Moskve bez prekida. Sad sam njime letio u Ukrajinu i napravio 8000 kilometara. Držim ga na aerodromu u Kopru.

NACIONAL: Kakav je stil vašeg života uz bogatstvo koje ste stekli?

- Najveće je bogatstvo kad ujutro ustanete i provedete dan u miru. Ustajem oko sedam i kad sam ovdje u Štakorovcu, odem u štalu po konja i jašem sat i pol do dva kroz polja i šumu. Ljubimac mi je islandska kobila Vanja. Tek nakon toga doručkujem, čitam novine i poštu i nastavljam s dogovorima i telefoniranjem.

NACIONAL: Imate li pouzdane suradnike kojima možete prepustiti upravljanje poslovima?

- I uz dobre suradnike, svakodnevno znam što se događa jer nisam još naišao ni na jednu osobu u koju mogu imati stopostotno povjerenje. Jedino u svog sina Maxima. No meni nije opterećenje da uvijek imam sve uzde u svojim rukama. Tko to nije u stanju, bolje je i da ne počinje.

NACIONAL: S vama su puno radila vaša braća. Jesu li još u poslu?

- Bili su i otišli su. Svatko ima svoj biznis i tako je najbolje.

NACIONAL: Jeste li ostvarili sve svoje planove?

- Što se tiče materijalnog, mislim da imam i suviše i mnogih bih se stvari htio riješiti. Imam sve, čak i dobro zdravlje. Velikim bogatstvom smatram i slobodu – da ni o kome ne ovisim.

NACIONAL: Uskoro ćete se stalno nastaniti u Hrvatskoj. A vaša djeca?
- Kćeri vjerojatno neće otići iz Njemačke, ja bih htio da moj sin ovdje ostane. Supruga bi također htjela ostati u Frankfurtu i prihvaća da ja živim gdje mi se sviđa. Ono je njezina domovina, ovo je moja. Ona piše, slika i komponira i može sada, kad su djeca krenula svojim putem, ostvarivati svoje snove. Meni je ovdje u Božjakovini jako lijepo, ali volio bih obnoviti i dvorce u Kutjevu.

NACIONAL: Jedan ste od najbogatijih ljudi u Europi. Kako biste sebe svrstali na ljestvici najbogatijih?

- To je doista teško reći, ali ja bih rekao da je stvarno bogat onaj tko ne zna koliko ima.

NACIONAL: Jeste li vi taj?
- Pa, tako nekako.

BIOGRAFIJA

Rođen 1935. u Kotor Varoši
1955. Završio srednju poljoprivrednu školu u Banjaluci
1962. Diplomirao na poljoprivrednom fakultetu u Zagrebu
1965.-69. Radio u Kemikaliji u Zagrebu
1969.-74. Predstavnik Kemikalije u Frankfurtu
1975. Osnovao vlastitu tvrtku Kemokomplex
1994. Prva investicija u Hrvatskoj, kupnja Božjakovine
2003. Kupnja Kutjeva

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika