Goran Takač (krajnje desni na fotografiji) prošli tjedan je posjetio Hrvatsku i primio Nagradu za životno djelo koju je Varaždinska županija posmrtno dodijelila njegovu ocu"Iako je moj otac kao 20-godišnji mladić napustio Varaždin, svi mi članovi njegove obitelji nikada nismo shvaćali zašto je do kraja života bio gotovo patološki vezan za ovaj grad. Nije prošao ni jedan dan, a da on nije spomenuo Varaždin i Varaždince. Prije petnaest godina dobio je ideju za osnivanje Olimpijskog muzeja u Varaždinu i uspio je skupiti 1787 eksponata, među kojima je dar grčke vlade, autentična kopija reljefa antičkih skulptura. Artur je čak želio biti pokopan u Varaždinu, ali ipak je uz sve počasti pokopan na Aleji velikana, rekao bih iz praktičnih razloga jer u Beogradu živi cijela obitelj", priča Goran Takač koji je prošlog tjedna posjetio Hrvatsku i primio Nagradu za životno djelo koju je Varaždinska županija posmrtno dodijelila njegovu ocu.
Nagrada je dodijeljena dva i pol mjeseca nakon što je napokon na Kopaoniku pronađeno Takačevo tijelo. Artur Takač nestao je u siječnju 2004. i slučajno su ga pronašli pastiri u lipnju ove godine
Goran Takač nije ništa manje zanimljiv sugovornik. Zahvaljujući očevu utjecaju petnaest godina je bio jedan od marketinških eksperata koji su imali najveći utjecaj na Međunarodni olimpijski odbor. U Lausanni je imao tvrtku IMS/Studio 6 koja je pripremala prezentacije gradova-kandidata za olimpijske igre i u tom području bila jedna od najjačih na svijetu. Onda je 1999. nekolicina članova MOO-a optužena za korupciju, a tvrdilo se da su povezani s Takačem. Iako je oslobođen krivnje, izgubio je utjecaj a time i milijunske poslove. Prošle godine opet je bio glavni sudionik skandala jer je BBC-jevim novinarima koji su se lažno predstavili kao biznismeni rekao kako može osigurati glasove dvadesetak članova MOO-a. Uz popriličnu proviziju, razumije se. BBC je to objavio i izbio je golem skandal, a iz Olimpijskog odbora izbačen je Bugarin Ivan Slavkov.
Takač tvrdi da je nevin i za Nacional objašnjava što se dogodilo, ali i opisuje utjecaj biznisa na Međunarodni olimpijski odbor.

NACIONAL: Kada ste posljednji put vidjeli oca?
- Vidio sam ga nekoliko dana prije nego što je zadnji put otišao na Kopaonik. Kao što znate, nestao je 28. siječnja 2004. Bio je nevjerojatna osoba jer je imao 86 godina i oba operirana kuka, a ipak se išao pripremati za svjetsko skijaško prvenstvo veterana. Dva mjeseca prije rekao mi je: "Gorane, odlučio sam se dobro pripremiti za ovaj nastup." Kada danas razmišljam o njemu, vidim da je umro onako kako je i živio, a to je sa skijama na nogama. Tamo gdje se uspio popeti i gdje je nestao teško bi mogli doći i 30-godišnjaci u dobroj formi, a kamoli njegovi vršnjaci. Stigao je do Pančićeva vrha, što je najviša točka Kopaonika, ali toga jutra je bilo 18 stupnjeva ispod nule i gusta magla i moj je otac izgubio orijentaciju. Krenuo je na pogrešnu stranu, nakon nekog vremena skinuo skije i nastavio pješice. Na jednoj strmini se poskliznuo i upao u potok koji se nalazi u nepristupačnim kanjonu.

NACIONAL: Ipak je čudno da ga nisu našli više od godinu dana.
- Zapravo i nije, jer da stvar bude još gora, pao je na dijelu Kopaonika koji se nalazi na Kosovu i gdje ga spasilačke ekipe iz Srbije nisu smjele tražiti. Osim toga nismo mogli zamisliti da je dospio tako daleko. Na njega je tek ove godine potpuno slučajno naišao nekakav tamošnji pastir. Ovce su ušle u grmlje i počele blejati, onda su se uzbunili i psi-goniči i čovjek je shvatio da su naišli na nešto. Tada je otkriveno da je riječ o Arturu Takaču.

NACIONAL: Zašto ste zatvorili svoju tvrtku IMS/Studio 6?
- Razlog je vrlo jednostavan. Iako je IMS/Studio 6 bila jedna od najjačih svjetskih marketinških agencija, poslije skandala u Salt Lake Cityju izgubili smo sve vrhunske institucionalne klijente kao što su Sony, Canon, Reebok i Adidas. U ovim krajevima nije se o tome mnogo pisalo, ali u Švicarskoj i drugim zemljama mjesecima su izlazili tekstovi u kojima sam izravno optuživan da sam sudjelovao u korupcijskom skandalu vezanom uz Zimske olimpijske igre koje su 2002. održane u Americi. Radili smo sve marketinške poslove i imali predstavništva u Lausanni, Tokiju, Moskvi, Sofiji i Beogradu. U vrijeme Ante Markovića bili smo službena agencija jugoslavenske vlade, a u Lausanni smo radili kampanje za sedamnaest gradova koji su se kandidirali za domaćine olimpijada. Zastupali smo Olimpijski savez SSSR-a, a to je pozicija na kojoj se nije održao ni Mark Cormack, vlasnik IMG-a. On je u Moskvi propao, zatvorio ured i vratio se u Ameriku, a mi smo uspjeli. Kada ste tako jaki, normalno je da imate i brojne neprijatelje.

NACIONAL: Koliko su puta vaši klijenti dobili organizaciju olimpijskih igara?
- Četiri puta smo bili pobjednici. Prvi put smo uspjeli sa Sarajevom 1984., a poslije su od naših klijenata pobjeđivali Nagano 1998. i Salt Lake City 2002. te Sydney 2004. godine. Moji problemi počeli su 1993., kada sam zastupao Nagano i uspio im tijekom zadnje noći prije glasovanja osigurati pobjedu. Američki mediji su me žestoko napali jer sam spriječio pobjedu Salt Lake Cityja. Zapravo sam samo iskoristio priliku kada mi je nekoliko dana prije glasovanja stigao faks od grupe stanovnika države Utah u kojem su se predstavili kao grupa koja je spremna na sve kako se olimpijada ne bi održala u njihovu gradu. Nazvao sam nekog Toma čiji je potpis bio na faksu i dao mu popis svih članova Međunarodnog olimpijskog odbora i brojeve soba u kojima se nalaze. On im je svima poslao faks sličnog sadržaja u kojem je bilo i upozorenje da će spriječiti održavanje Igara čak i ako ih MOO dodijeli Salt Lake Cityju. Amerikanci mi to nisu zaboravili jer sam im izbio iz džepova barem milijardu dolara profita od organizacije olimpijskih igara.

NACIONAL: Drugim riječima uz negativnu kampanju ste Amerikancima oduzeli Zimske olimpijske igre?
- Točno, a Nagano je pobijedio s jednim glasom prednosti. Razumijem kada ljudi govore da im to izgleda prljavo, međutim naš posao je upoznavanje sa situacijom i pomaganje klijentima koje zastupamo kako bi ostvarili pobjedu. Ali u cijeloj priči nije bio ni jedan gram korupcije, kako su mediji poslije pisali. Naravno da članovi MOO-a imaju status begova, odsjedaju u najboljim hotelima i ručaju u vrhunskim restoranima, ali što je tu čudno. Da sutra u Varaždin dođe princ Albert, zar biste ga odveli na ručak u studentsku menzu?

NACIONAL: Krajem 90-ih opet su vas spominjali kao osobu koja je korumpirala članove Međunarodnog olimpijskog odbora, ali sada ste to navodno radili za Salt Lake City. Među ostalim, optuženi ste da ste zajedno s Juanom Antoniom Samaranchom potkupljeni vrhunskim lovačkim puškama koje ste dobili kao dar organizatora.
- To je besmislena afera koja se mjesecima vrtjela u medijima. U to vrijeme moja agencija je zastupala Sofiju i kada je ona ispala, nazvao me Tom Welch, šef organizacijskog odbora Salt Lake Cityja, i zamolio da im pomognem. Otišao sam u Ameriku i dok smo sjedili u Welchovu uredu primijetio sam na stolu prospekte za lovačke puške Browning. Rekao je kako je Browning jedan od sponzora Salt Lake Cityja i ubrzo smo otkrili da smo obojica pasionirani lovci. Kada sam se vratio u Lausannu, poslao mi je faks u kojem se ispričao da ne može prihvatiti moju ponudu jer su potrošili sva proračunska sredstva. Odgovorio sam porukom koja je glasila "Tom, novac nije sve u životu jer je bitno i prijateljstvo i zato ću vam pomoći besplatno". Uskoro mi je iz njegova ureda stigao novi faks u kojem je pisalo "Kada sam primio tvoju poruku, pocrvenio sam od stida". U svibnju iste godine Welch me nazvao i pitao jesam li dobio rođendanski dar koji mi je poslao. Odgovorio sam da nisam i on je provjerio i shvatio da su dvije Browningove puške zabunom upućene Samaranchu. Nazvao sam Samaranchov ured odakle su mi vratili oružje koje sam tri godine držao u Švicarskoj, a zatim ga prenio u Beograd gdje se nalazi i danas. Potpuno neovisno o meni iz Salt Lake Cityja su Samaranchu darovali specijalno izrezbarenu pušku i pištolj, ali on nije lovac i oružje je dao Olimpijskom muzeju u Lausanni. Cijena tih pušaka je tisuću dolara i potpuno je besmisleno misliti da ćete nekoga u MOO-u potkupiti na takav način. Ti ljudi predstavljaju elitu i hrane se u restoranima gdje obrok stoji 500 dolara, a onda su Samaranchu htjeli prilijepiti da ga je Browning potkupio puškama koje vrijede koliko i ručak za dvije osobe.

NACIONAL: Spominjete da ste bili preskupi za Amerikance. Koliko stoji zastupanje nekoga grada koji želi olimpijske igre?
- To nije velika poslovna tajna. Artur Andersen ili bilo koja veća konzultantska tvrtka usluge mlađeg stručnjaka u ovakvim situacijama naplaćuje 4600 švicarskih franaka na dan. Njegov posao podrazumijeva analizu situacije na otprilike stotinjak stranica i izradu strategije, a cijena je uglavnom podjednaka. Kada smo radili olimpijsku kandidaturu, tu je još bio uključen i prospekt koji je dizao cijenu posla. U tome nema tajni i sve je dokumentirano.

NACIONAL: Jeste li odgovarali za aferu u Salt Lake Cityju?
- Istražna komisija MOO-a je zaključila da nisam uključen u aferu. Iz Međunarodnog olimpijskog odbora su uglavnom izbačeni članovi iz Južne Amerike i Afrike s kojima nikada nisam imao kontakte.

NACIONAL: Ne možete poreći da ste često bili u sukobu interesa jer ste zastupali pojedine kandidate za olimpijske igre, a vaš otac je u to vrijeme bio savjetnik Juana Antonija Samarancha.
- Moj otac nikada nije do kraja shvatio čime se bavim. U Švicarsku smo otišli 1969., u Lausanni sam diplomirao na Politehničkom fakultetu i zatim se jedno vrijeme bavio fotografijom i novinarstvom. Nakon nekoliko godina otvorio sam reklamnu agenciju i dosta dugo smo životarili sve dok nas nisu nazvali iz Sarajeva i predložili da napravimo prvu prezentaciju njihove kandidature za Zimske olimpijske igre 1984. Tako je počelo, slijedile su narudžbe za druge poslove, ali moj otac s mojim uspjehom nije imao nikakve veze. On je bio stručnjak za organizacije velikih natjecanja o čemu ja nemam pojma, no s druge strane ja sam ekspert za marketing i komunikacije.

NACIONAL: Jesu li članovi Međunarodnog olimpijskog odbora korumpirani?
- To vam ne mogu reći, ali mislim da nisu. Svi oni su uspješni ljudi i nemaju potrebe žicati novac. Uvjeravam vas kako je mnogo isplativije biti prijatelj s tim ljudima, družiti se s njihovim obiteljima, nego ih pokušati potkupiti. Tako ćete lakše dobiti njihov glas, a uostalom, glasovanje je ionako tajno pa mogu raditi što god žele. Nakon afere sa Salt Lake Cityjem iz MOO-a je izbačeno 11 članova, iako je samo jednom dokazana moguća upletenost u sumnjive poslove. Jean Claude Ganga iz Konga od domaćina je saznao da će tamošnja zemljišta poskupjeti, kupio je neke parcele i nešto malo zaradio, zbog čega je eliminiran. Nije on maknut jer je korumpiran, nego kao protivnik Amerike u olimpijskom pokretu i pritom mu nije pomoglo ni to što je bio glavni organizator bojkota OI u Montrealu 1976. Hoćete li pikantnu priču? Na poziv Branka Mikulića početkom osamdesetih u Bosnu je došao Samaranchov zet koji je strastveni lovac i ubio medvjeda. Komercijalna cijena tog medvjeda iznosila je oko 50.000 dolara, ali na Mikulićevu intervenciju, Samaranchov zet nije ništa platio. Vama to možda izgleda kao korupcija, ali trebate shvatiti kako gradovi koji dobiju olimpijske igre rješavaju sve probleme za nekoliko idućih desetljeća. U takvim okolnostima potpuno je normalno da će pridati maksimalnu pozornost ljudima koji im mogu osigurati pobjedu.

NACIONAL: Pretpostavljam da u vrhunskim sportskim krugovima imate puno prijatelja?
- Bolje je reći da sam ih imao. Bio sam jako dobar s princom Albertom od Monaka, Sergejom Bubkom, Kikisom Lazaridesom koji je predsjednik Ciparske banke, Juanom Antoniom Samaranchom, Horstom Daislerom, Lambisom Nikolauom, predsjednikom Grčkog olimpijskog odbora, Vitalijem Smirnovom i Ivanom Slavkovom koji su prvi ljudi olimpijskih pokreta u Rusiji i Grčkoj. Od svih njih danas sam u kontaktima sa Smirnovom i Slavkovom koji mi je kao brat. Ostalima se ne javljam jer im ne želim stvarati probleme ako ih vide sa mnom. Princa Alberta sam intervjuirao kada je kao 24-godišnjak postao najmlađi član MOO-a i od tada smo se redovito družili. U to je vrijeme strašno mucao i imao fobiju od javnih nastupa, no s godinama se riješio tih problema. S Bubkom sam često igrao golf u Monaku, a i supruge su nam bile prijateljice jer je moja žena Ruskinja.

NACIONAL: U vrijeme afere sa Salt Lake Cityjem vaš je otac još bio živ. Kako je reagirao na optužbe da sudjelujete u malverzacijama u olimpijskom pokretu?
- Vrlo teško je prihvaćao tadašnju situaciju. On je cijeli život posvetio sportu, a onda je doživio da mu sina bez ikakvih dokaza optužuju za korupciju. Posljednjih godina i njega su protivnici uspjeli neutralizirati iako je formalno zadržao položaj Samaranchova savjetnika. Kada je 2001. Jacques Rogge izabran za predsjednika MOO-a, povukao sam se iz tog kruga jer sam lobirao za njegova protivnika Un Yong Kima iz Južne Koreje. Još dok je trajala njihova utrka, 2001. u Portorožu Rogge mi je ponudio da radim za njega, ali nisam pristao i nakon što je izabran znao sam da će napraviti sve da me eliminira iz olimpijskog pokreta. Od tada između nas postoji osobni animozitet koji je pojačan činjenicom da je Rogge želio eliminirati Slavkova koji je protivnik globalizacije i američke prevlasti u sportu. Kako smo Slavkov i ja odlični prijatelji, ispao sam kolateralna žrtva. Rogge je zagovornik globalizacije i jamčim vam da dok je on na ovom položaju nema teorije da olimpijske igre dobiju mali gradovi poput Sarajeva, Nagana ili Lillehammera. Znate li da je Sarajevo dobilo Olimpijadu zahvaljujući pršutu? Skandinavci su bili impresionirani pršutom i to je Sarajevu donijelo njihove glasove, a stvar je dovršio moj otac uključivši se u lobiranje. Kod Roggea nema pršuta jer njega drže glasovi Amerike i novac tamošnjih multinacionalnih kompanija i više nikada olimpijske igre neće dobiti grad poput Sarajeva.

NACIONAL: Dosta je teško povjerovati da protiv vas nema dokaza, pogotovo poslije BBC-jeve emisije Panorama iz kolovoza 2004. Na tajnim snimkama prerušenim novinarima ste direktno rekli da za određenu svotu možete pribaviti dvadesetak glasova članova MOO-a kako bi London dobio Olimpijske igre 2012.
- Nisam znao da se radi o novinarima, ali sam bio uvjeren kako je riječ o korupciji i od početka sam ih želio raskrinkati. Počelo je tako da su mi se javili neki Englezi koji su se predstavili kao poslovni ljudi koji putuju svijetom i traže osobe koje mogu pomoći Londonu u dobivanju kandidature. Sastali smo se i to ste vidjeli na filmu. Namjerno sam rekao da mogu osigurati ove glasove jer sam ih želio razotkriti. Idućih dana provjerio sam registar komercijalnih tvrtki u Velikoj Britaniji i vidio da ta tvrtka uopće ne postoji. Sjeo sam u avion za Crans Montanu i Vitalija Smirnova, koji je potpredsjednik MOO-a, obavijestio da imam saznanje o pokušaju korupcije. Smirnov je o svemu informirao Roggea i u tom trenutku sam bio siguran da je za mene problem riješen. Početkom svibnja 2004. nazvao me Smirnov i poručio: "Roggea zanima jesi li spreman o svemu svjedočiti pred istražnom komisijom Olimpijskog odbora." Naravno da sam pristao jer sam govorio istinu, ali do saslušanja nikada nije došlo. Bio bih idiot da sam vrh MOO-a obavijestio o korupciji, a zatim se upleo u prljave poslove.

NACIONAL: Kada su vam se Englezi opet javili?
- Bilo je to krajem srpnja 2004., kada su pozvali mene, Slavkova i Smirnova na sastanak u Atenu. Rekao sam da je to nemoguće i da ćemo se sastati u Sofiji. Slavkova sam obavijestio da je riječ o namještaljki i odlučili smo ih iznenaditi. Alarmirali smo bugarsku tajnu policiju koja je ozvučila restoran koji se nalazi na vrhu sofijskog hotela "Kempinski". Uz Slavkova i mene bili su general Bojko Gjurov i Delčo Ivanov i namjeravali smo sve snimiti, no ovi iz BBC-ja su u posljednji čas odustali i zatražili da mi sutradan dođemo u njihov hotel. Tako je propalo iznenađenje, a idućeg dana ja sam zakasnio na sastanak tako da je u njihovu apartmanu bio samo Slavkov. On je mislio da je to tek prvi sastanak i nastavio se ponašati kao da pristaje potkupiti članove MOO-a, međutim oni se više nisu javljali. Uspjeli su ga kompromitirati, što je bio glavni cilj jer je Ivan Slavkov uz Smirnova i Gangu glavni protivnik angloameričkog lobija u olimpijskom pokretu.

NACIONAL: Kako ste se osjećali kada su vas iz BBC-ja obavijestili da se radilo o namještaljki koja će biti objavljena?
- Odmah sam im poslao poruku kako mi je bilo jasno da se radi o manipulaciji. Napisao sam da bi se BBC trebao baviti pametnijim stvarima, te da sam o svemu obavijestio Roggea i Smirnova. Ali na BBC-ju su frenetično htjeli pustiti emisiju i nisu se obazirali na činjenice.

NACIONAL: Budući je London ipak dobio Olimpijske igre, znači li to da su njihovi lobisti uspjeli odraditi posao među članovima MOO-a?
- U to neću ulaziti jer nemam dokaza, ali tamo gdje se vrti velik novac uvijek ima i korupcije.

Kako sam spasio unuka Todora Živkova

NACIONAL: Kod vas se godinama skrivao unuk komunističkog vođe Todora Živkova koga su Bugari htjeli strpati u zatvor?
- To je tužna priča o nevinom mladiću. Todor Slavkov je unuk Todora Živkova i sin mojega prijatelja Ivana Slavkova. Krajem 80-ih neka djevojka je njega i neke prijatelje lažno optužila da su je silovali. Vlasti su Todora odlučile strpati u zatvor, iako je dokazao da nije mogao nikoga silovati jer je zbog pada s motora imao nogu u gipsu do kuka. Odlučio sam spasiti tog momka i odveo ga k sebi u Švicarsku gdje se od 1989. do 1993. skrivao u mojoj vikendici u Alpama. Ostao bi i dulje da nije puknuo i posljednjih šest mjeseci samo je sjedio u fotelji i bez riječi gledao pred sebe. Vratili smo ga u Bugarsku gdje je još dvije godine proveo u pritvoru dok nije pušten bez ikakve optužbe.

Tuđman i Takač

NACIONAL: Poznato je da su vaš otac i Franjo Tuđman bili rukovodioci beogradskog Partizana. Jesu li i privatno bili prijatelji?
- Kako da ne, sjećam se nekoliko zajedničkih proslava Nove godine u njihovu stanu u Beogradu. Odrasli bi se družili u jednoj sobi, a mi djeca igrali u drugoj. Ima jedna zanimljiva anegdota vezana uz njih dvojicu. Malo ljudi zna da je Partizan nazvan Jugoslovensko sportsko društvo na Tuđmanov prijedlog. Tako je Partizan postao jedina sportska organizacija u bivšoj državi koja je imala prefiks jugoslavenski. Tuđman je tu ideju iznio mojem ocu koji se usprotivio riječima: "Franjo, nisi u pravu jer što će nam reći Hajduk i Dinamo." Tuđman je uzvratio: "Arture, ti na ramenima umjesto glave imaš loptu i nisi shvatio ništa od dijalektike." Idućeg dana održana je skupština Partizana i on je zahvaljujući Tuđmanu i Takaču postao jugoslavenski.