Zoran FerićPoslije krvave pljačke poslovnice Fine u Zvonimirovoj Hrvatska živi s nekim osjećajem izvanrednoga stanja, straha i paranoičnih sumnjičenja. Onoga momenta kad se krvavi incident dogodio, postalo je svima jasno da to nije samo još jedna u nizu pljački novčarskih institucija, mjenjačnica, kladionica ili benzinskih crpki, nego neka vrsta prekretnice, događaja koji je homogenizirao čitavu zemlju kao što ljude povezuju velike tragedije. Sama činjenica što je u pljačku, izgleda, bilo ukalkulirano i dvostruko ubojstvo dala je povoda spekulacijama da se ne radi samo o pljački kao takvoj, grabežu novca, nego o terorističkome djelu koje predstavlja neku vrstu odgovora organiziranog kriminala na izjavu predsjednika Vlade o borbi protiv kriminala. U tom slučaju stvarno bi se radilo o terorističkome činu kojim kriminal nastoji pokazati da je jači od predsjednika, policije, pravosuđa i samih građana. Međutim, ne čini mi se da je to namjerni odgovor organiziranoga kriminala, nego jednostavno ono što jest: pokušaj da se do novca dođe na osobito bezobziran i okrutan način. To što takav modus operandi još nije viđen u Hrvatskoj ne treba značiti i neku namjeru koja ima veze s ičim drugim doli sa samim novcem. Iako, naravno, i može. Nijedan scenarij, dakako, ne može biti isključen. Međutim, važnijim od same namjere čini mi se "učinak" same pljačke čije posljedice su gotovo iste kao i posljedice kod klasičnoga terorizma: strah, masovni osjećaj nesigurnosti, bijes i kolektivna potreba za odmazdom. Tu potrebu za odmazdom pothranio je i šef policije Ivica Franić svojom izjavom o smrtnoj kazni za one koji ubiju službenu osobu na dužnosti. Tom je izjavom šef policije dao oduška svome bijesu, međutim učinio je to javno, kao službena osoba, i sve lijepo objasnio. Odmah je uslijedila reakcija u medijima jer ovakvi događaji, ma koliko bili strašni, ne bi smjeli utjecati na odustajanje od već dosegnutih civilizacijskih tekovina, a nepostojanje smrtne kazne jednostavno je civilizacijska tekovina. Problem je, međutim, u tome što jako mnogo ljudi misli kao gospodin Franić i što se u ljudima zbog frustrirajućeg osjećaja nemoći nakuplja opasan bijes koji bi se mogao pretvoriti i u nekontrolirane reakcije kao što se nedavno dogodilo s napadom na imovinu i obitelj osobe optužene za pedofiliju. Strah gomile koji se pretvara u bijes opasna je stvar ne samo za civilizacijske tekovine, nego i direktno za sve ljude. Naravno, bijes koji u ovome trenutku osjećaju hrvatski građani sasvim je razumljiv i svoje opravdanje pronalazi u činjenici da niz velikih oružanih pljački u Hrvatskoj nije razriješen, niti su počinitelji uhvaćeni, da su razbojstva postala gotovo normalna stvar, a da se policija doima nemoćnom, da se protiv organiziranoga kriminala bori stihijski, u skladu s diktatom dnevne politike, pri čemu sve strategije padaju u vodu. Moj prijatelj pak kaže da ubojstva u Zvonimirovoj nisu ništa neobično i da su zapravo normalan "razvoj" stvari u Hrvatskoj. Naime, oružanih pljačaka po Hrvatskoj odjednom ima na svakome koraku. Pljačka se noževima, plastičnim i plinskim pištoljima, igračkama i uostalom svime što nalikuje na oružje. Na djelu je, jednostavno, omasovljenje i na neki način, ma kako to strašno zvučalo, inflacija ozbiljnosti kad je riječ o oružanim pljačkama. Narkomani su taj ozbiljan čin pretvorili gotovo u lakrdiju pa su se pljačkama počele suprotstavljati i žene u trgovinama, zlatarnicama ili ljekarnama, građani su u niz slučajeva osujetili pljačkaše i svojom hrabrom akcijom natjerali ih u bijeg. U našoj ulici, na primjer, stanuje gospođa koja je spriječila oružani napad u zlatarnici. Bacila je pljačkašu u glavu kutiju sa zlatninom ili tako nešto i hrabro obranila svoje vlasništvo. Ne poznajem gospođu i ne pozdravljamo se, ali uvijek kad je sretnem osjećam strahopoštovanje. Riječ je o osobi koja je u kritičnom trenutku postupila hrabro, onako kako sasvim sigurno sam ne bih postupio. Međutim, upravo je građanska hrabrost nevjerojatno opasna za pljačkaše jer u određenom trenutku moraju biti spremni i zapucati. Tako nešto, dakako, može upropastiti i posao profesionalcima prilikom ozbiljnih pljački kakva je bila i ova u Fini. Upravo zato kriminal mora udariti upravo na građansku hrabrost i pokazati da s oružjem nema zajebancije. Ubojstva u Zvonimirovoj su po svoj prilici treniranje ozbiljnosti beskrupuloznih kriminalaca koji vjerojatno u glavi imaju samo jedan cilj: kako što bezbolnije doći do novca. Pri tome važnu ulogu igra i vrijeme, odnosno kratak rok koji imaju na raspolaganju za posao. Stoga ništa ne smije poći krivo i najbolje je prevenirati sve ono što bi im prilikom pljačke moglo zasmetati. Najstrašnije je što su ovo vjerojatno bila preventivna ubojstva koja su s jedne strane onemogućila za pljačkaše vrlo opasne čuvare, a s druge sve ostale uvjerila u ozbiljnost akcije. To znači da posve vjerojatno u Hrvatskoj, što se tiče oružanih pljački, počinje nova era u kojoj će sve biti i puno ozbiljnije i puno krvavije. Pljačka u Zvonimirovoj po svoj prilici je odlučujući udar na građansku hrabrost. Bit će jako opasno ako policija u ovome slučaju ostane nemoćna i ako u dogledno vrijeme ne uhiti pljačkaše. Proizvest će to u građana osjećaj da se sami moraju štititi, da su kriminalci svuda oko nas i da između nas i njih zapravo ne stoji nitko. U takvoj atmosferi straha i s količinom oružja koja se još nalazi kod ljudi, sve bi moglo postati mnogo opasnije. Život bi mogao postati opasan kao u Americi, gdje svatko oružjem štiti svoje dvorište. Jer onoga momenta kad se ljudi počnu štititi sami ili, što je još gore, sami organizirati, a kada ih pri tome još vodi osjećaj nemoći i bijesa, imat ćemo posla s nizom tragedija. Osim toga, morali bismo shvatiti kako nam je divlji i krvavi kriminal za turizam jednako opasan kao terorizam kojega, hvala bogu, još nema.