Damir RadićU ljeto 1991. Hrvatska televizija počela je prikazivati godinu prije nastalu BBC-jevu trodijelnu tv-seriju "Naranče nisu jedino voće" ("Oranges Are Not the Only Fruit"), adaptaciju iznimno hvaljenog romana Jeanette Winterson o borbi za vlastiti životni i seksualni izbor mlade lezbijke odrasle u bigotnoj obitelji. Tadašnjom "katedralom hrvatskog duha" ravnao je Antun Vrdoljak, koji vjerojatno pojma nije imao kakvu su to seriju njegovi urednici otkupili, no kad je shvatio, zbio se možda najbizarniji slučaj u kratkoj HRT-ovoj povijesti.
  Prva epizoda, u kojoj je protagonistica u dječjim godinama, prošla je bez problema, no sredinom druge nekog jako važnog na HRT-u (utvaramo li si da je to bio sam Vrdoljak?) pogodili su lezbijski prizori dviju jako mladih i posve razodjevenih djevojaka, tj. junakinje i njezine prve ljubavi. Desetak minuta poslije, u trenutku kad se teen-protagonistica našla u "opasnosti" da podlegne kušnji podavanja zreloj lezbijki iz vlastite vjerske zajednice, emitiranje biva naprasno prekinuto. Spikerica je objasnila da je serija prekinuta zbog tehničkih razloga (premda nikakvi tehnički problemi nisu bili vidljivi) i da će se nastaviti u drugom, gledateljima pravodobno obznanjenom terminu. Treba li reći da do nastavka serije nikad nije došlo?
  Takva su to bila vremena, Franjo Tuđman postavio je platformu "duhovne obnove" koju je Kaptol oduševljeno podržao a "šjor Tonči" predano provodio, platformu čiji su reprezentanti bili trećerazredni izdanci plemenite tradicije naivnog slikarstva, maniristički zvuci tamburice i filmovi "koji šire istinu o Hrvatskoj". Patrijarhalno-ruralni konzervativizam bio je toliko dominantan da je čak i samozvani pacifist i anarhist, književnik Borivoj Radaković, počeo proglašavati nacionalistički inspirirane navijačke huligane zvane BBB jedinom preostalom branom ruralizaciji urbane kulture (!?).
  Doista, bila su teška vremena i ljudima nedovoljno čvrsta karaktera i nedovoljno bistra uma nije se bilo lako snaći. Srećom, ta su vremena ostala za nama, doduše ne za svakog. Za Antuna Vrdoljaka, na primjer, nije se promijenilo ništa. Njegova prošlogodišnja "Duga mračna noć" vulgarno je ideologizirana pseudooda obitelji, vjeri i domovini, čija je najznakovitija scena ona u kojoj stari otac kršćanin, zatekavši ga u 'poganskom' krevetu, ubija sina nacista i njegove seksualne suučesnike, starješinu mu i mladu konobaricu, a nakon masovnog pokolja civila koji su dvojica bludnih SS-ovaca proveli. Neselektivnim ubilačkim činom kojim 'otac pravednik' kažnjava i nedužnu konobaricu, Vrdoljak je izjednačio masovno ubojstvo i 'neprirodni blud', demonstrirajući zloćudnu varijantu onog istog ultrakonzervativizma s početka 90-ih, kad je zbog 'neprirodnog bluda' skinuo s programa HTV-a seriju "Naranče nisu jedino voće".
  Četrnaest godina nakon HRT-ove cenzure, BBC-jeva serija - koja je u međuvremenu stekla kultni status i lezbijskoj populaciji znači što i "Druga zemlja" ("Another Country") Mareka Kanievske pederastijskoj – prikazana je u sklopu trećeg izdanja Queer Zagreba, festivala koji svjedoči o nekim novim vremenima u nas. Na projekciji "Naranča" kino Tuškanac bilo je prepuno mladih i privlačnih lezbijki i, skromno se nadam, biseksualki sa zagrebačke alternativne scene, koje su širom otvorenih očiju uživale u neukrotivoj, psihofizički ugodno pomaknutoj tinejdžerici Jess, preciznije u neponovljivu utjelovljenju tog ekstraordinarnog lika od danas nažalost pokojne Charlotte Coleman.
  Generacije pederasta, i ne samo njih, zadivljeno su upijale lik, svaki pokret, gestu i riječ mladog Ruperta Everetta u "Drugoj zemlji", nema sumnje da slično zadovoljstvo nudi i Charlotte Coleman koja u seriji ima i moćnu glumačku partnericu, Geraldine McEwan u ulozi Jessine adoptivne bigotne majke. Impresivna međuigra njih dviju i upravo queerovski pomaknut ugođaj kudikamo je najbolji kreativni rezultat u opusu Beeban Kidron, redateljice koja je nade u veliku karijeru neshvatljivo prokockala budućim efemernim filmskim projektima, među kojima je i grozan nastavak grozne "Bridget Jones".
  Ako je Beeban Kidron sjajno počela i slabo nastavila, za Gregga Arakija, ikonu američke queer kinematografije, gotovo da se može reći suprotno. Doduše, njegove najranije ultraniskobudžetne filmove s kraja 80-ih malo je tko vidio, no bolje budžetirana ostvarenja iz 90-ih, od "The Doom Generation" (i njegove nevjerojatne glumačke postave s Christinom Applegate, Chiarom Mastroianni, Traci Lords, Shannen Doherty i Johnom Ritterom) do "Nowhere" i "Splendora", malo su koga oduševila. A onda je prošle godine Araki adaptirao odlično prihvaćen roman "Tajanstvena koža" ("Mysterious Skin") Scotta Heima i polučio film koji je svojim spojem neobeat americane i procampovski intoniranih SF motiva naišao na sjajan prijem publike i dobrog dijela kritike te predstavljao najveću filmsku poslasticu ovogodišnjeg Queer Zagreba.
  U zemlji poput Hrvatske, gdje se slave Vrdoljakove reakcionarne eskapade i gdje ne samo bulevarska štampa nego i ugledni kritičari, a nažalost i sam autor, pedofilskim nazivaju erotski odnos 44-profesora i 17-godišnje učenice u aktualnom Ferićevu romanu "Djeca Patrasa", demonstrirajući zaprepašćujuću nemogućnost razlikovanja djeteta i starijeg maloljetnika, film poput "Tajanstvene kože" doima se kao najradikalnija zamisliva subverzija. Araki kronološki i naizmjenično prati dvojicu vršnjaka, Neila i Briana, od njihove 8. do 18. godine. U osmoj godini prvi put su se susreli i podijelili iskustvo koje ih je obojicu obilježilo ali na različite načine: riječ je o seksualnom odnosu s trenerom pedofilom. Neil, kao 8-godišnji dječak zaljubljen u trenera, u tom je odnosu uživao, za Briana je on bio toliko traumatičan da ga je posve potisnuo iz svijesti i konstruirao zamjensku realnost u kojoj nije bio žrtvom pedofila nego zatočenikom izvanzemaljaca. Neil je najkasnije s 15 godina postao gay prostitutkom koja prakticirajući seks sa starijim muškarcima spaja ugodno s korisnim, dok je Brian izrastao u aseksualnog ljubitelja SF-a i teorija o izvanzemaljcima. Neil će na kraju filma otkriti Brianu, koga je i sâm kao dječak dvaput (spolno) zlostavljao, što se zapravo dogodilo, i dok je za Briana to strašna spoznaja, Neil se, na užas antipedofilskih aktivista, s nekom melankoličnom čežnjom prisjeća svog trenera i govori o istinskoj ljubavi. Doista, tako uravnotežen i autentičan pogled na dječju i maloljetničku seksualnost, lišen niskoumne isključivosti za kakvom posežu nekompetentni samoproglašeni zaštitnici djece i mladih, čini "Tajanstvenu kožu" najsjajnijim draguljem ovogodišnjeg Queer festivala, iako je konkurencija bila iznimna.
  "Nitko ne zna" ("Dare mo shiranai") Hirokazua Koreede, viđen i na prošlogodišnjem One Take Film Festivalu u sklopu retrospektive tog možda najzanimljivijeg suvremenog japanskog sineasta, dojmljiv je i na posljetku potresan film o četvero djece koja posve sama moraju preživjeti u velegradskom stanu pošto ih je majka napustila. "Transamerica" Duncana Tuckera, prikazana ovog ljeta i u Puli, topla je a istodobno tužna i humorna priča o zbližavanju oca transseksualca i sina gaya, a "Otac i sin" ("Otec i sin"), o neobičnom erotiziranom odnosu mlada oca i njegova sina vojnika, možda je najbolji dosadašnji film razvikanog Aleksandra Sokurova. Ipak, "Tajanstvena koža" ima primat, barem u queer kontekstu. Heim i Araki svojim su romanom odnosno filmom otišli dalje čak i od Nabokova i njegove "Lolite" i to je, osobito u današnje vrijeme, zadivljujuća hrabrost.
  Film bi valjalo preporučiti, ako ne kao dokazni a onda informativni materijal, i braniteljima po svemu sudeći nedužnog profesora matematike sa zagrebačkog PMF-a, s kojim su stariji maloljetnici i mlađi punoljetnici po vlastitom svjedočenju imali posve dobrovoljne seksualne kontakte, baš kao i Neil u filmu u tim godinama. Umjesto histeriziranja i apriornog presuđivanja, naša bi se, barem stručna, javnost napokon mogla ozbiljno upitati o prirodi dječje i maloljetničke seksualnosti. Arakijev film u tom je smislu dragocjen putokaz.