Objavljeno u Nacionalu br. 513, 2005-09-12

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA

Del Ponte i kontinuitet Sanaderovih panegirika samome sebi

Srećko JurdanaSrećko JurdanaGospodin Ivo Sanader - šef Vlade koja rezolutno ne namjerava otići u sjenu - može se nesumnjivo požaliti na mnoge stvari u svojoj premijerskoj karijeri, ali ne i na nedostatak novinara koji svoj radni staž ispunjavaju pisanjem hvalospjeva njegovome liku i djelu. Kad je u Grčkoj uhićen Hrvoje Petrač, servilni segment hrvatske medijske scene promptno je pao ničice pred premijerovim "akcijskim planom", gotovo kao da je Sanader osobno doletio s Markova trga i čovjeka sproveo u zatvor. Poltronska predstava dobila je i nastavak. Ubrzo zatim izvršen je, pod javnosti poznatim okolnostima, bestijalan prepad na poslovnicu FINA-e u Zagrebu, i ergela Sanaderovih medijskih mediokriteta počela je odmah razvijati tezu kako je to homicidno grabežno razbojstvo zapravo politički čin, proračunati "udar na državu" i "osveta mafije" Sanaderu zbog navodno beskompromisne borbe koju on (protiv te nespecificirane mafije) vodi.
  U duhu nove političke korektnosti, pokušalo se čak u podtekstu publici prodati ideju kako možda i sam Petrač ima nekakve veze s navedenim razbojstvom, kako je on možda iz Igumenitse nešto tu posredovao zato da bi se osvetio Sanaderu, jer Petrača je danas u Hrvatskoj poželjno okriviti za sve, od financiranja Gotovine do poskupljenja nafte. Dva dana kasnije u vezu s napadom na FINA-u argumentirano je dovedena tzv. bijeljinska skupina bandita koji su sličnu stvar izveli i u RS-u, ali sve to nema veze: na Petrača je bačena inicijalna sjenka sumnje, što autorima travestije kod režima može samo donijeti poene. Kad na Petraču apsolvira proceduru svoga čistilišta, država će zasjati u svojoj punoj moralnoj čednosti i ljepoti.
  Gospodin Ivo Sanader proslavlja se, dakle, kao neustrašivi "borac protiv mafije", isključivo na temelju podatka da su Hrvoja Petrača u pritvor privele službe gospodina Kostasa Karamanlisa, grčkoga premijera. O. K. Neka bude tako, bez obzira na to što bi Sanader morao Karamanlisu - ako na ovoj visokoj razini zanemarimo zasluge igumeničkoga recepcionera koji je Petrača prijavio - prepustiti lavovski dio kredita za svoju krusadersku slavu. Bio "borac protiv mafije" ili naprosto šminker, Sanader je zadnjih dana počeo dobivati određeni lip-service* od Carle Del Ponte, koja je (na zasjedanju o zapadnome Balkanu u Bernu) izjavila kako od Hrvatske više ne traži bezuvjetno izručenje Gotovine, nego će prihvatiti - kao zadovoljavajući znak kooperativnosti - ako joj Hrvatska "samo" kaže gdje se nalazi Gotovina.
  Opisana susretljivost gospođe Del Ponte za Hrvatsku je praktično iskoristiva po prilici onoliko koliko je i intelekt njezine glasnogovornice (Florence Hartmann) iskoristiv za teme pin-up* magazina, ali u Vladi su tu izjavu - dosljedno premijerovome oportunističkome instinktu - odmah počeli raskošno prikazivati kao još jedan Sanaderov trijumf u borbi za inozemnu naklonost. Na temu spomenute izjave Carle Del Ponte Sanaderov glasnogovornik danima već deklamira nacionalne pjesme u prozi, a tercu mu drže režimski analitičari koji postojano jašu na poruci kako premijerova odlučnost Hrvatsku gotovo da promptno uvodi u EU. Čovjek je uhapsio Petrača - on ili Grci, nevažno je - i Del Ponte mu na dobrotu oko Petrača uzvraća dobrotom oko hrvatskoga međunarodnoga statusa.
  U kombinatorici gospođe Del Ponte postoje, međutim, i dodatni elementi o kojima se u domaćoj javnosti nije izgovorila ni riječ. Del Ponte je u Bernu (6. rujna o. g.) doslovno izjavila sljedeće: "Hrvatska i Srbija-Crna Gora moraju izručiti svoje osumnjičene ratne zločince, a ako do toga ne dođe, Europska unija ne smije ih integrirati. Teško je zamisliti Hrvatsku, Srbiju-Crnu Goru i Bosnu-Hercegovinu kako se priključuju Europskoj uniji dok se istovremeno svaka od tih nacija ideološki sprema za budući sukob. Europska unija suočava se s nedoumicom: integrirati zemlje zapadnoga Balkana prije njihovoga pomirenja, i time riskirati uvoz njihovih konflikata, ili čekati dok se ne uspostavi stabilan mir, što može trajati desetljećima i nitko ne može predvidjeti što će se u tom vremenu dogoditi."
  Ne želimo na ovome mjestu previše intelektualizirati nad izjavama Carle Del Ponte. Među zagrebačkim novinarima i ljudima koji se smatraju novinarima, tužiteljica već ima dovoljno suradnika i apologeta koji po dužnosti pozitivistički raščlanjuju gotovo svaki njezin stav. Oni su je i promovirali kao ideološki nezavisnu osobu, nezainteresiranu za politiku, koja se bavi isključivo pravosudnim stvarima. Stavovi koje je obznanila u Bernu prikazuju je, međutim, u ponešto drugačijem svjetlu, kao aktivisticu koja se ne bavi samo optužnicama i izručenjima, već ima i vrlo čvrste političke ideje o odnosu Europe prema Balkanu. Te ideje uglavnom su konzervativne; Del Ponte se protivi inkorporaciji balkanskih država u Europu sve dotle dok se one "temeljito ne pomire, što može trajati desetljećima".
  Što je dakle, po gospođi Del Ponte, stvarni uvjet za ulazak Hrvatske u Europsku uniju? Izručenje Gotovine ili psihološka procjena da je među balkanskim susjedima uspostavljena trajna idila? Ne zna se, no situacija se može prokomentirati i ovako: Ivo Sanader može koliko hoće naciji prodavati svoje trijumfe i propagandističku utopiju, ali ako on iskreno smatra da mu je uhićenje Petrača definitivno otvorilo put do srca Carle Del Ponte, vara se. Gospođa o kojoj je riječ ima nešto dalekosežnije ciljeve.

STUPAC TJEDNA: AMBICIJE ŽELJKE ANTUNOVIĆ

  Željka Antunović najavila je u novinama kako namjerava zamijeniti Ivicu Račana na položaju predsjednika SDP-a, što je svakako odjeknulo kao vijest. Promatrači su se odmah zapitali, ima li Račan s tim nekakve veze? Je li čovjek doista umoran, pa mu treba zamjena? Nema, kako se čini, i ne treba mu. To ne znači da gospođa Antunović nije kvalificirana za njegovo mjesto: u stanju je govoriti satima da ne kaže ništa konkretno, i po tome joj u SDP-u osim Račana nema konkurencije. Ali Račan se još ne da. Odmah nakon izjave Željke Antunović organizirao je u Gorskom kotaru sastanak politbiroa, na koji gospođa navodno nije bila pozvana.
  Dnevnik Jutarnji list duhovito je prenio njezin odgovor na novinarsko pitanje zašto nije tamo gdje su svi drugi: "Nema nikakvoga sastanka, pa valjda ja znam što se događa u SDP-u." Davorko Vidović, Račanov važan čovjek i jednako antiindividualan kao i cijela stranka, komentirao je istup gđe Antunović začuđujuće domišljato, stihom iz staroga Robićevoga šlagera: "Moja mala djevojčica puna je velikih želja." Sve su to zapravo indicije da Željka Antunović solira, odnosno: da umire u spontanome nadahnuću, a ako se još zna da je i sam Milan Bandić ne trpi, njezini izgledi da postane partijska predsjednica izjednačuju se s Cro Copovim.

Vezane vijesti

Carla del Ponte produžit će mandat do prosinca?

"Del Ponte bi mogla produljiti mandat do prosinca, ako joj to dopusti Vijeće sigurnosti UN-a, te ako dobije pristanak Švicarske", čija je… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika