"Po rođenju i obrazovanju sam Talijan, po političkom određenju Norvežanin, a po profesionalnom iskustvu Poljak", izjavio je Eugenio Barba, kazališni redatelj i teoretičar svjetskog glasa, te jedan od najvažnijih kazališnih eksperimentatora 20. stoljeća, sa čijom se predstavom "U kosturu kita" u četvrtak u ZKM-u otvara 3. festival svjetskog kazališta. Predstavu će izvesti Odin Teatret iz Danske, jedno od najslavnijih kazališta današnjice, koje je Barba, podrijetlom Talijan, osnovao prije 40 godina u Oslu, a zatim ga preselio u mali gradić Holstebro.
  Barba je dobio nekoliko počasnih doktorata, a napravio je više od 30 predstava, koje su poznate po dugotrajnim pripremama, te po društvenom i političkom kontekstu. Na njegov rad najvažniji utjecaj imao je poljski redatelj Jerzy Grotowski, a putujući po svijetu susreo se s kathakali, tradicionalnom indijskom kazališnom formom, koja ga je opčinila. Uz kazalište, osnovao je izdavačku kuću, te Međunarodnu školu kazališne antropologije.

  NACIONAL: Što vas je motiviralo da napravite kazališnu predstavu, koja se temelji na priči Franza Kafke "Pred zakonom"? Korespondira li ta priča s našim vremenom?
  - Kafkina kratka priča "Pred zakonom" govori o priprostom čovjeku, seljaku, koji želi prići zakonu, no mora cijeli život čekati izvan zakona. Ova alegorija o situaciji u kojoj se čovjek može zateći ispričana je Kafkinim perom na svega nekoliko stranica. Je li bilo moguće prevesti ovaj vrlo ne-scenski, već egzistencijalni događaj u kazalištu stvarnost, pretvoriti dugo iščekivanje u scensku akciju, i to ne samo fizičku već i verbalnu – to mi je bila temeljna motivacija. Podjednako sam želio oživjeti Kafkine riječi i usporediti ih s mojim današnjim iskustvima, no isto tako i s iskustvima gledatelja.

  NACIONAL: Je li ovaj vaš komad tipičan za vaš kazališni rad, koji se često definira kao ritualno kazalište, odnosno, antropološki teatar? Možete li objasniti te pojmove?
  - Kazališne predstave mog danskog kazališta "Odin Teatrets" rezultat su radnog procesa, koji nije uvjetovan posebnim estetičkim i ideološkim svjetonazorom. I zaista ne znam radim li doista ritualni teatar. Naše predstave svakako imaju specifičan stil, koji gledatelji odmah prepoznaju, jednako kao što posjetitelj muzeja odmah može prepoznati slikarstvo Moneta ili pak poznavatelj književnosti pjesništvo Pabla Nerude. Teatar antropologije ili antropološki teatar utemeljen je na osnovnom znanju tehnika glumca, otprilike isto kao što pjesnik koristi gramatiku i sintaksu jezika pri stvaranju poezije. Trebate ih poznavati ako želite pisati poeziju, no oni nisu bit poezije.

  NACIONAL: U mladosti ste puno putovali, primjerice, u Afriku i Indiju gdje ste se susreli s tamošnjom specifičnom kazališnom formom kathakali. Što vas je impresioniralo u tom teatru, koji je u to doba bio relativno nepoznat u Europi?
  U to vrijeme, konkretno, 1963. godine, kazališne predstave su se održavale u zgradama s osnovom na pisanom tekstu. Velika senzacija bili su autori koji su pisali neobične komade poput Eugenea Ionescoa, Samuela Becketta i Adamova. Današnja kazališna šarolikost, posebno, brojni alternativni kazališni pravci i bogate teatarske varijacije, u to doba nisu postojali ili su se tek nazirali kao ideje. Također nije bilo nikakvih informacija o tradicionalnom azijskom teatru. Ja sam bio jedan od prvih europskih redatelja koji je upoznao azijski teatar i njegov kulturni okvir. Kad sam po prvi puta vidio kathakali teatar, jedan od najstarijih na svijetu, koji potječe iz južne indijske države Kerala, bio sam duboko impresioniran njegovom trenutačnom komunikacijskom snagom. Zadivili su me izvođači, koji plešu i pjevaju, a uz pomoć razvijenog govora gesti i mimike mogu ispričati cijelu rečenicu, odnosno, priču. Za kathakali je karakteristična i živa muzika, atraktivna kostimografija i živopisni make-up, te kompleksna dramaturgija, koja se temelji na pričama iz hinduističke filozofije, posebno dva epa Ramayana i Mahabharata. Počinje navečer i najčešće traje do zore kada po tradiciji bog pobjeđuje vraga.

  NACIONAL: Rođeni ste uoči Drugog svjetskog rata u Brindisiju u Italiji u obitelji vojnog časnika. Kako je rat utjecao na vaš život i kazališnu estetiku?
  - Na moj život i bavljenje kazalištem snažno je utjecala smrt mojeg oca, kojega sam izgubio vrlo rano, neposredno nakon rata. Imao sam samo devet godina i tada se naša ekonomska situacija drastično promijenila na gore. Kad sam napunio 14 godina krenuo sam u trogodišnji vojni koledž u Napulj misleći da ću nastaviti vojnu karijeru po uzoru na svog oca. No, promijenio sam mišljenje i emigrirao u Norvešku gdje sam nekoliko godina radio kao zavarivač i mornar na norveškim brodovima. Paralelno sam studirao književnost na sveučilištu u Oslu, a kad sam diplomirao otišao sam u Poljsku gdje sam od 1961. do 1964. godine studirao kazališnu režiju i teatar na Državnoj kazališnoj školi u Waršavi. Tada sam upoznao Jerzyja Grotowskog, koji je u to vrijeme bio posve nepoznat, a vodio je malo kazalište u gradiću Opole. Pridružio sam se njegovoj grupi i ostao s njim pune tri godine. Kad danas pogledam unatrag na svoj put, vidim da je moja kazališna estetika snažno označena gubitkom oca u ranom djetinjstvu, zatim odrastanjem u malom ribarskom selu Gallipoli u južnoj Italiji i konačno ne baš lakim životom talijanskog emigranta u Norveškoj u poslijeratnim godinama.

  NACIONAL: Prvi put ste bili u kazalištu kao petnaestogodišnji dječak kad ste gledali predstavu "Cyrano". Kako vas se dojmila predstava? Je li vas ona usmjerila prema kazalištu?
  - Tu sam predstavu vidio sasvim slučajno i jedino se sjećam da me je zapanjila pojava živog konja, koji se odjednom pojavio na sceni. To je bilo nevjerojatno, ostao sam bez riječi, to nitko nije očekivao, ali ni živi konj na sceni niti cijela ta predstava nije me usmjerila prema kazalištu. To nije bilo presudno da se počnem baviti kazalištem i da postanem redatelj. Odluka se javila mnogo godina kasnije dok sam radio kao emigrant u Norveškoj. Naime, kao Talijan i stranac nisam bio obljubljen, a često sam se osjećao kao izopćenik. Tada sam shvatio da će mi bavljenje kazalištem omogućiti da drugi ljudi, odnosno, publika, prihvate moju različitost zamaskiranu u umjetnost. 

  NACIONAL: Kako ste vi kao Mediteranac emigrirali u Norvešku, hladnu sjevernu zemlju, u kojoj ste počeli raditi kao običan radnik?
  - Očito ima istine u poslovici koja kaže da se suprotnosti privlače. Još kao dječak bio sam fasciniran Švedskom i Norveškom, a kao mladić sam svakog ljeta putovao autostopom prema sjeveru. Prvi put sam otputovao u inozemstvo 1953. godine, a u to vrijeme putovanja su bila prava senzacija. To je bilo razdoblje neposredno nakon Drugog svjetskog rata, doba obnove i siromaštva, i malo je ljudi moglo putovati u inozemstvo. Putovanja su općenito bila rijetkost. Danas je sasvim drukčije: mladim ljudima puno je jednostavnije i lakše putovati, a osim toga filmovi i televizija šire informacije po cijelom svijetu. Kada sam stigao u Norvešku i počeo raditi kao radnik i mornar, iskusio sam nevjerojatnu velikodušnost tamošnjih ljudi, te slobodu uma i mišljenja, ali istodobno sam bio diskriminiran i odbacivan iz društva. Bio sam emigrant, a još i Talijan, koji su u to doba imali jako lošu reputaciju zbog nedavne fašističke prošlosti Italije.

  NACIONAL: Kako su na vaš rad utjecali legendarni kazališni eksperimentator Jerzy Grotowski, zatim pisci Dario Fo i Peter Brook, s kojima ste kasnije surađivali?
  - Jerzy Grotowski je odigrao značajnu ulogu u mom kazališnom razvoju. Od njega sam puno naučio o kazališnoj režiji. Upoznao sam ga kad sam imao 25 godina i odmah sam u njemu prepoznao svog učitelja, iako je on bio samo nekoliko godina stariji od mene. Privuklo me to što je težio umjetničkoj, političkoj i duhovnoj slobodi, a istodobno je bio sklon rušenju iluzija. Bio je prorok. I danas osjećam njegove ideje, nakon 40 godina postojanja Odin Teatreta, u kojem smo uspjeli realizirati aktivnosti o kojima glumci okupljeni oko Grotowskog nisu mogli ni sanjati, primjerice, rad sa starijim ljudima ili u izbjegličkim kampovima.

  NACIONAL: Možete li objasniti osnovnu ideju vašeg Odin Teatreta, kojeg ste utemeljili 1964. u Norveškoj? I kakva je uloga kazališta u našem vremenu?
  - Kad sam 1964. pokrenuo Odin Teatar u Oslu imao sam samo jednu ideju vodilju, isto kao i nekoliko mladih koje je Kazališna akademija odbila – htjeli smo raditi performance. Nisam razmišljao niti o teorijama niti o ideologijama, već sam se koncentrirao na rješavanje praktičnih problema: kako pronaći prostor, kako naučiti moje glumce, koji tada, kao niti ja, nisu imali kazališnog iskustva, da zarade nešto novca kako bi svakog dana mogli napuniti želudac. No, iznad svega sam se koncentrirao na to da izbjegnem izdaju mojih unutarnjih potreba. Kazalište je za mene bila mogućnost da budem svoj, da budem prirodan, različit od Norvežana koji su me okruživali. S druge strane, upravo mi je glumačka profesija omogućila uspostavljanje kontakata, odnosno, gradnju odnosa koji nisu bili obični, stereotipni odnosi. Sada običavam reći da se bavim kazalištem jer je to otok slobode, iako znam da ne možemo promijeniti svijet, ali zato možemo promijeniti sebe i malo utjecati na publiku.

  NACIONAL: Vi ste i osnivač Međunarodne škole kazališne antropologije (ISTA - International School of Theatre Anthropology), doista jedinstvene institucije. Koje vrijednosti ona promiče?
  - Kazališna antropologija je pragmatični komparativni studij temeljen na različitim tehnikama glume nastalim na performerskim tradicijama u mnogim kulturama. Da ne bi bilo zabune: kazališna antropologija nema veze s antropologijom kulture, ne bavi se izučavanjem raznih izvođačkih fenomena u etničkim zajednicama koje antropolozi tradicionalno izučavaju. To je praktičan studij, koji se bavi raznim scenskim izvedbama, a sastoji se od analiziranja i izdvajanja principa koje može izvesti svaki izvođač, bez obzira na kulturu, žanr ili stil. Naime, mi mislimo da priroda nije jedina koja oblikuje tijelo nego da na njega utječe okolina, kultura, društvo. Ovi principi imaju veze s materijalnim faktorom kao balansom, opiru se tenziji i načinu razmišljanja, a dovode do onog što se obično naziva scenska prisutnost. Sva ova istraživanja zbivaju se u sklopu međunarodnih seminara i radionica Međunarodne škole antropologije kazališta, na kojima sudjeluju ljudi različitih nacija i kultura. Od svog rođenja 1980. do sada škola je imala 14 sesija i rezultati tih sesija bili su objavljeni na mnogo jezika.