Objavljeno u Nacionalu br. 514, 2005-09-19

Autor: Maroje Mihovilović

PAT POZICIJA U BUNDESTAGU

Strah od globalizacije zaustavio CDU

Krščanski demokrati Angele Merkel nisu uspjeli osvojiti dovoljnu većinu u njemačkom parlamentu za sastavljanje vlade: ključ neuspjeha bili su njena neugledna osobnost i strah njemačkih radnika da će pod njenom vladom izgubiti privilegije socijalne države

Iako će njezini demokršćani imati najviše poslanika u Bundestagu, Angela Merkel ne može se smatrati pobjednicom. Isto tako, iako je Schröder postigao najlošiji rezultat za svoje socijaldemokrate u posljednjih nekoliko desetljeća, on se ne može smatrati gubitnikomIako će njezini demokršćani imati najviše poslanika u Bundestagu, Angela Merkel ne može se smatrati pobjednicom. Isto tako, iako je Schröder postigao najlošiji rezultat za svoje socijaldemokrate u posljednjih nekoliko desetljeća, on se ne može smatrati gubitnikomNakon nedjeljnih izbora za Bundestag, koji su trebali razriješiti kojim će smjerom u sljedeće četiri godine ići Njemačka, zbog neočekivanog rezultata ništa nije jasno. Njemački birači trebali su odlučiti hoće li Njemačka i dalje ići umjerenim reformskim putem dosadašnjeg kancelara Gerharda Schrödera ili su spremni Njemačku prepustiti u ruke Angeli Merkel da provede svoj drastični liberalistički reformski program i tako zemlju pokuša napokon izvući iz krize. Kada je počinjala predizborna kampanja, činilo se da su se Nijemci već unaprijed opredijelili za Angelu Merkel i njezinu demokršćansku koaliciju, što su govorile ankete prema kojima je imala 23 posto prednosti. Kada je Schröder raspisao prijevremene izbore, bilo je mnogo njemačkih komentatora koji su tvrdili da je i sam Schröder shvatio da njegova politika ne može izvući Njemačku iz krize i da je bolje da netko drugi vodi zemlju te da je to raspisivanje prijevremenih izbora njegov način da se elegantno povuče s političke scene bez ostavke. Čak se tvrdilo da je već odlučio nastaviti živjeti u SAD-u.
U skladu s takvim predviđanjima, govorkalo se da će on mlako voditi predizbornu kampanju jer na izborima ne može ni ne želi pobijediti. Doduše, Schröder je loše stajao u predizbornim anketama i prije prethodnih izbora 2002., kada je tadašnji kandidat demokršćana za kancelara, bavarski premijer Edmund Stoiber bio u velikoj prednosti pred njim, ali je Schröder tada energičnom kampanjom nadoknadio Stoiberovu prednost i pobijedio. Tada su Schröderu prilijepili jednu pohvalnu etiketu, koja se koristi u američkom izbornom žargonu. Rekli su za njega da je Comeback Kid - momak koji se vraća. Ovaj put, međutim, malo tko je vjerovao da će mu ponovno nešto slično uspjeti u situaciji kada je Angela Merkel ušla u predizbornu kampanju s prednošću od 23 posto. No to mu je ipak uspjelo.
U ovom trenutku još se ne može reći tko će na kraju biti pobjednik ovih izbora jer će sve ovisiti o tome tko će uspjeti stvoriti većinsku koaliciju, što teoretski mogu i Schröder i Angela Merkel, a mogu čak i zajedno formirati vladu. Ipak, jedno je sigurno, iako će njezini demokršćani imati najviše poslanika u Bundestagu, Angela Merkel ne može se smatrati pobjednicom. Isto tako, iako je Schröder postigao najlošiji rezultat za svoje socijaldemokrate u posljednjih nekoliko desetljeća, on se ne može smatrati gubitnikom. Psihološki gledano, on je ipak bolje prošao od nje jer je agresivnom kampanjom uspio nadoknaditi zaostatak te se na kraju izbornog dana gotovo potpuno izjednačiti sa svojom konkurenticom: njezina stranka dobila je 35,2 posto a njegova 34,3 posto glasova.
Da bi objasnili kakve kombinacije za formiranje nove vlade postoje, treba prvo objasniti neke brojke. Njemački Bundestag ima 598 poslanika, što znači da je za formiranje vlade potrebno 300 poslanika. Na početku predizborne kampanje čak se spekuliralo da bi demokršćani - savez Kršćansko-demokratske unije Angele Merkel i bavarske Kršćansko-socijalne unije Edmundo Stoibera - mogli čak sami dobiti toliki broj poslanika i sami formirati vladu. Potom se išlo sa sigurnijom varijantom da će se većina osigurati u koaliciji s demokršćanskim glavnim partnerima, liberalima Guidoa Westerwellea. Nekoliko dana prije izbora - u vrijeme kada je potpora Angeli Merkel naglo padala - ispitivanja javnog mnijenja već su pokazivala da se ni to neće postići, da je potpora koaliciji demokršćana i liberala pala ispod 50 posto. Izbori su pokazali da se upravo to i dogodilo: Angela Merkel dobila je 225 mjesta u parlamentu, a Westerwelle 61 mjesto, što je ukupno 286, premalo za sastavljanje vlade.
Schröder je, pak, dobio 222 mjesta u Bundestagu, dok je stranka zelenih Joschke Fischera, s kojom je Schröder do sada bio u vladinoj koaliciji, dobila 51 mjesto, ukupno, dakle 273 mjesta, također premalo za vladinu većinu. Uz demokršćane, liberale, socijaldemokrate i zelene, u vladu je ušla još jedna stranka, a to je Lijeva stranka koju su prije samo četiri mjeseca formirali nekadašnji vođa Socijaldemokratske partije i nekadašnji kancelarski kandidat Oskar Lafontaine i vođa bivših istočnonjemačkih komunista Gregor Gysi. Lafontaine, koji je zbog svoje lijeve politike zvan Crveni Oskar, u Schröderovoj vladi svojedobno je bio zadužen za ekonomiju i socijalu, ali se razišao sa Schröderom kada je on krenuo u reforme. Tijekom ovih parlamentarnih izbora Lafontaine agitirao je na platformi koja se zalagala za maksimalnu socijalnu i radnu zaštitu njemačkih građana te je napadao jednako oštro i Schrödera i Angelu Merkel. Oduševljen uspjehom svoje novoformirane stranke na ovim izborima, Lafontaine je neposredno nakon objavljivanja rezultata rekao da njemački radnici opet imaju svoju lijevu stranku, koju su izgubili kada je Socijaldemokratska partija krenula sa svojim reformama prema centru. Lafontaine bi, teoretski, sa svoja 54 mandata mogao odlučiti tko će sastaviti sljedeću vladu. No, prema svemu sudeći, on to neće odlučivati.
Naime, tijekom predizborne kampanje, ali i neposredno nakon izbora i Schröder i Angela Merkel najavili su da će oko mogućih koalicija pregovarati sa svima, osim sa za njih potpuno neprihvatljivim ljevičarom Lafontaineom, neprihvatljivim i stoga što je u savezu s istočnonjemačkim komunistima. Iako bi bilo naoko prirodno da Schröder za svoju koaliciju lijevog centra, koju je stvorio sa zelenima, potraži upravo njegovu potporu i stvori tročlanu "crveno-crveno-zelenu" koaliciju, on je to neposredno nakon objavljivanja rezultata izbora ponovno najenergičnije odbio, zatvorivši tako vrata matematički i politički naoko najjednostavnijem izlasku iz vladine krize. S Lafontaineom ne želi razgovarati, a to je izričito rekla i Angela Merkel.
Stoga su se pojavile nove kombinacije o mogućim budućim koalicijama. U ovom trenutku najviše se govori o mogućnosti tzv. "semafor koalicije", koju bi činili Schröderovi socijaldemokrati, Fischerovi zeleni i Westerwelleovi liberali. Ta je potencijalna koalicija dobila takvo ime jer je stranačka boja socijaldemokrata crvena, liberala žuta, a zelenih zelena, što su boje semafora. No Westerwelle je u noći nakon proglašenja rezultata izbora objavio da njegova stranka želi drastičnu promjenu njemačkog ekonomsko-političkog kursa i naglasio da stoga neće ulaziti ni u kakvu "semafor koaliciju" s dosadašnjim kancelarom Schröderom, pa se čini da i ta kombinacija otpada. No njemački politički analitičari tvrde da njegovo odbijanje "semafor koalicije" ne treba uzeti kao njegovo konačno stajalište. Budući da koalicija Angele Merkel i Westerwellea nema snage da sama sastavi vladu, Westerwelleu - ako ne želi ići sa Schröderom - preostaje jedino da još duge četiri godine bude u opoziciji. Sigurno će u njegovoj stranci biti jakih pritisaka da se ipak napusti opoziciju i uđe u vladu sa Schröderom te se to politički naplati ključnim ministarskim položajima.
Ako Westerwelle ipak ne pristane na "semafor koaliciju", a propadne i druga teoretski moguća, ali malo vjerojatna tročlana crno-žuto-zelena koalicija demokršćana, liberala i zelenih, te ako Lijeva stranka ostane izvan svih mogućih kombinacija, ostaje još samo jedna jedina mogućnost formiranja stabilne njemačke vlade. To je velika koalicija demokršćana i socijaldemokrata, dakle dviju najvećih i na ovim izborima ljuto suprotstavljenih stranaka, velika koalicija Angele Merkel i Gerharda Schrödera. Na prvi pogled to se čini nemogućim rješenjem s obzirom na razinu njihove netrpeljivosti iskazanu tijekom izbora, ali je to zapravo sasvim logična mogućnost s obzirom na izjednačen rezultat.
Ne bi to bilo prvi put u Njemačkoj da se stvara takva velika koalicija, a to ne bi bio ni presedan u svjetskim razmjerima jer su bilježeni brojni primjeri stvaranja takvih koalicija u raznim zemljama svijeta, pa i u Europi. Velika koalicija poznata je u novijoj njemačkoj povijesti jer je u jednom kratkom, ali vrlo uspješnom razdoblju na vlasti bila takva koalicija demokršćana i socijaldemokrata. Stvorena je 1. prosinca 1966. kad se raspala dotadašnja desna koalicija demokršćana i liberala zbog svađe oko poreza. Tada su demokršćani, koji su na vlasti bili od stvaranja Savezne Republike Njemačke, koaliciju ponudili dotad opozicijskim socijaldemokratima, a njihov ondašnji vođa Willy Brandt tu je koaliciju prihvatio. Kancelar te vlade velike koalicije bio je demokršćanin Georg Kiesinger, dok je Brandt bio zamjenik kancelara i ministar vanjskih poslova. Zato je Brandt počeo tzv. Ostpolitik, historijsko otvaranje prema zemljama socijalističkog istočnog bloka, što je znatno počelo mijenjati političku situaciju u Europi, zbog čega je dobio i Nobelovu nagradu za mir. Ta koalicijska vlada na vlasti je bila do 1969. te je na unutrašnje-političkom planu pokrenula neke važne reforme državne uprave, pokazavši veću socijalnu osjetljivost prema njemačkim građanima pod utjecajem Willyja Brandta. On je tu politiku još energičnije nastavio kada je nakon izbora 1969. kao kancelar sastavio socijaldemokratsku vladu u koaliciji s liberalima te upravljao Njemačkom do 1974.
Ta velika koalicija Kiesinger-Brandt bila je iznuđena tadašnjim političkim prilikama i stranačkim odnosima i više je bila izraz stranačke nužde nego neke zajedničke političke vizije, ali je ipak dala velike rezultate. I ova velika koalicija, ako do nje dođe, bila bi stvorena u istim okolnostima stranačke nužde, no opće je uvjerenje da ona ne bi mogla dati veće rezultate zbog same njezine prirode i zbog onoga što ovakav neriješeni rezultat njemačkih izbora zapravo politički znači ne samo za Njemačku nego i za Europu.
Kao i rezultat proljetnog francuskog referenduma na kojem su francuski birači odbacili novi liberalni europski ustav, tako će i rezultat nedjeljnih njemačkih parlamentarnih izbora, na kojima njemački birači nisu prihvatili liberalistički program demokršćanske kandidatkinje za kancelarku Angele Merkel, imati znatne posljedice za Europsku uniju i Europu u cjelini. Ta dva događaja pokazuju da birači u najvećim europskim zemljama ne žele prihvatiti reforme za koje im ekonomisti i političari tvrde da ih jedine mogu spasiti od svega lošeg što će povećana konkurencija izvaneuropskih zemalja pridonijeti nazadovanja njihova standarda. Da bi se ušlo u te reforme, Europljani bi morali pristati na neke žrtve kada je riječ o životnom standardu i socijalnoj sigurnosti, ali bi poslije živjeli bolje. No oni na to - pokazuju i francuski referendum i njemački izbori - nisu spremni.
Nijemci danas žive lošije i nesigurnije nego što su živjeli prije desetak godina. Imaju gotovo pet milijuna nezaposlenih, 11 posto radne snage. Ekonomski rast je mizeran, proračunski deficit prilično velik, a dosadašnje ekonomske mjere nedostatne su i neefikasne pa je očito da nešto treba poduzeti. Dosadašnji kancelar Schröder ušao je u neke reforme, ponajprije cijene rada i poreznog rasterećenja privrede, ali te mjere za sada još nisu dale željene rezultate kada je riječ o njemačkoj konkurentnosti. Doduše, otkrivaju njemački ekonomisti, njihove su kompanije na području produktivnosti rada i smanjenja troškova napravile izvanredne pomake, ali za sada nedostatne da bi se to odrazilo na poboljšanje životnog standarda u Njemačkoj. Kako bi smanjile troškove rada, njemačke su kompanije počele prebacivati svoje proizvodne pogone u nove zemlje članice Europske unije, gdje je stručna radna snaga jeftinija pa se, primjerice, neke od vodećih marki njemačkih automobila, simboli njemačke slavne autoindustrije, više ne proizvode u Njemačkoj nego u istočnim zemljama. To, međutim, povećava nezaposlenost u Njemačkoj. Sve u svemu, to nije mnogo pomoglo njemačkim tvrtkama da znatno povećaju konkurentnost, ali je povećalo strah Nijemaca za njihovu socijalnu sigurnost.
Vodeći njemački politički komentatori smatraju da je taj strah bio glavni motiv njemačkih birača pri nedjeljnom opredjeljivanju na izborima. Do prije nekoliko tjedana reformistički program Angele Merkel, njezino obećanje da će još energičnije krenuti u liberalističke reforme, svidio se znatnom broju birača. No kako su se približavali izbori tako se biračima taj program sve manje i manje sviđao, osobito nakon što su socijaldemokrati počeli žustrije objašnjavati da će taj program biti udar na socijalnu sigurnost i da će "flat rate" porez od 25 posto, što su ga najavljivali neki demokršćanski prvaci, odgovarati samo bogatima, a teško pogoditi siromašnije Nijemce.
Isto kao što su Francuzi prije četiri mjeseca glasovali protiv novog Europskog ustava jer su ga smatrali prijetnjom velikim socijalnim povlasticama, kojima su zaštićeni francuski radnici, tako su se mnogi njemački birači ohladili prema Angeli Merkel iz istog razloga. Oni su se - de facto - opredijelili za status quo. Ako se birači iz dvije tako velike europske države opredijele za status quo, to će imati dramatične posljedice za cijelu Europu jer će potaknuti slična raspoloženja i u drugim europskim zemljama koja su itekako prisutna, osobito u europskim strankama lijevog centra. Prošle godine na izborima u Španjolskoj pobijedila je lijeva, socijalno osjetljivija politička opcija. Slično će se vjerojatno sljedeće godine dogoditi i u Italiji, gdje ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da lijeva koalicija, koju okuplja bivši premijer i bivši predsjednik Europske komisije Romano Prodi, ima znatno veću potporu od desne liberalistički nastrojene koalicije kojoj je na čelu premijer Silvio Berlusconi, a to su pokazali i nedavni talijanski lokalni izbori.
Europski poslovni krugovi s takvim razvojem događaja nisu zadovoljni pa kod njih vlada sve veći strah od budućnosti. Globalizacija koju je zapadni svijet tako drastično promovirao i provodio 90-ih godina i koja je zapadnoj ekonomiji tada dala važan zamah, ima i svoje loše strane jer otvara i taj zapadni svijet jeftinijoj robi iz drugih zemalja. Neke su se zapadne ekonomije, prije svega američka, tomu uspjele prilagoditi zbog njihove ranije liberalističke prirode. Od većih zapadnoeuropskih zemalja samo jedna nije jače osjetila taj negativni udar globalizacije, a to je Velika Britanija, koja svoju snagu temelji na posvemašnjem liberalizmu izgrađenom 80-h godina u vrijeme premijerke Margaret Thatcher.
Iako je iz Europske unije bilo prilično pritisaka na Veliku Britaniju da izjednači svoje radno zakonodavstvo onom socijalno osjetljivijem, koje prevladava u Europskoj uniji osobito kad je riječ o radničkim pravima, to vlada premijera Tonyja Blaira nije prihvatila. Naprotiv, pod vodstvom britanskog ministra financija Gordona Browna britanska privreda dobila je još liberalnije okvire poslovanja. Britanski radnici slabije su socijalno zaštićeni od radnika u drugim većim europskim državama, ali je cijena rada u Velikoj Britaniji znatno niža nego u drugim zemljama Europske unije, pa je i britanska roba na svjetskom tržištu znatno jeftinija i konkurentnija. Britanska privreda jedna je od najuspješnijih u Europskoj uniji, ekonomski rast je stabilan, nezaposlenost mala, pa je tako u ovom trenutku i socijalna situacija u Velikoj Britaniji znatno bolja nego u Njemačkoj, gdje su radnici formalno, ali ne i stvarno zaštićeniji.
Angela Merkel željela je i u Njemačkoj provesti sličan koncept koji je u Velikoj Britaniji izgradila Margaret Thatcher a koji danas nastavlja Blair, pa su je zato i nazivali njemačkom Margaret Thatcher. No ona ipak nije uspjela nagovoriti birače da prihvate taj program. Nije im, međutim, smetao samo njezin program, nego im je smetala i njezina hladna, kruta, nemaštovita ličnost. Zato je doživjela ovaj neuspjeh koji ne može prikriti hvalisanjem da će njezina parlamentarna frakcija biti najveća u Bundestagu te da stoga ima pravo na mandat da sastavi novu vladu. Mnoge njezine pristalice unaprijed su smatrale da će je u nedjelju navečer, nakon trijumfalne uvjerljive pobjede, vidjeti kao prvu njemačku kancelarku u povijesti, no oprezni njemački birači iznevjerili su ta očekivanja. Sada predstoji razdoblje neugodnih međustranačkih pregovora i trgovanja ministarskim mjestima. Ako ti pregovori ne budu dali rezultate, možda će se morati sastaviti manjinska vlada te početkom sljedeće godine raspisati novi izbori.



Već su se pojavili prvi komentari ovakvog rezultata izbora u drugim europskim zemljama. Londonski The Times objavio je članak u kojem se izražava razočaranje neuspjehom Angele Merkel, od čijeg se dolaska na čelo njemačke vlade u Londonu mnogo očekivalo. Ondje su vjerovali da će Angela Merkel liberaliziranjem njemačke privrede, najveće u Europskoj uniji, djelovati i na opće liberaliziranje cjelokupne privrede Europske unije, to više što je ona bila spremna i na neke institucionalne promjene, primjerice na području zajedničke poljoprivredne politike, što u Londonu energično traže. U Turskoj je njezin neuspjeh oduševljeno primljen jer se ona - za razliku od Schrödera - protivila turskom članstvu u Europskoj uniji i čak najavljivala da će blokirati početak pregovora s Turskom zakazan za početak listopada. Budući da je malo vjerojatno da će do tada biti sastavljena nova njemačka vlada, više nema opasnosti da ti pregovori budu zaustavljeni. S rezultatom izbora bit će zadovoljni i u francuskoj vladi, i to zbog dobrih, bliskih odnosa predsjednika Jacquesa Chiraca sa Schröderom, dok je Chiracov glavni rival koji bi želio postati njegov nasljednik, ambiciozni ministar unutrašnjih poslova Nicolas Sarkozy već unaprijed počeo stvarati savezništvo s Angelom Merkel.


Velike se koalicije često namjerno stvaraju u situacijama velikih nacionalnih kriza, primjerice, kada se zemlja nađe u ratu, u velikim ekonomskim problemima, pa se takve vlade ponekad nazivaju vladama nacionalnog spasa ili nacionalnog jedinstva. Velika Britanija u dva je navrata u 20. stoljeću imala takve vlade, za vrijeme i neposredno nakon Prvog svjetskog rata od 1916. do 1922. i u dugom razdoblju prije i tijekom Drugog svjetskog rata od 1931. do 1945. Izrael, koji je od svojeg nastanka prolazio kroz ratna razdoblja opasna za opstanak zemlje, imao je dva razdoblja kada su dvije najveće stranke, Laburistička i Likud, formirale zajedničku vladu. Bilo je to od 1984. do 1990. te od 2001. do 2003. godine, a i sadašnja vlada premijera Ariela Sharona održava se zahvaljujući potpori laburista. Austrija je u najvećem dijelu poslijeratnog razdoblja imala velike koalicije dviju najvećih stranaka socijalista i narodnjaka, prvi put od 1945. do 1966. te potom od 1986. do 1999. godine. U oba slučaja takve su koalicije formirane kako bi se ekstremističke stranke desnice i ljevice isključile iz vlasti.

Vezane vijesti

Merkel i Hollande na suprotnim stranama

Merkel i Hollande na suprotnim stranama

Njemačka kancelarka Angela Merkel kritizirala je u petak Francusku zbog ekonomskih pokazatelja u sve jačem verbalnom ratu s novim socijalističkim… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika