Što znamo o smrti? Može li nam napuhani leš debelog crnca koji pluta na našim TV ekranima išta o njoj reći? Ne žalim debelog crnca, mrtav je jer je živio u gadnoj Americi. O, kako vrč ipak ide na vodu, ide, ide... "Amerika"? To je možda pet ili šest muškaraca koji su milijunima bijednika koji žive u zemljama koje se zovu Amerika ukrali pare, zato se nije moglo platiti održavanje brana i zidova, ukradenim novcem platili su ulazak naoružanih bijednika u Irak, tamo dnevno zarađuju nekoliko milijuna dolara kradući naftu i ubijajući nevine, od toga ni cent nisu uložili u popravljanje američkih načetih brana, na jednom od zidova pojavila se pukotina tanka poput vlasi jednog od petorice ili šestorice bijelih razbojnika, krenula je prljava voda... I promijenila svijet. Nekako sam radosna. Debeli, crni leš... Ta jedna od tisuću smrti samo je koračić u propast Amerike. Moj je sin dobar dio života proveo tamo. I on je sretan. Yeeee! Stara, raduje me ovo, najzad svijet vidi, Amerika, to je samo smoke and mirrors. Smoke and mirrors? Dim i ogledala. Ne postoji ona Amerika kakvu nam prodaju. Sve su kuće tamo od kartona, svi su ljudi tamo robovi. Bojala sam se Amerike. Provalila je u Irak, umarširat će u Iran, Švedsku, Njemačku, Švicarsku, Nizozemsku... A onda se u brani... A Amer nije došao i nije spasio svijet. Priča o New Orleansu nije holivudski film. Aleluja! Život može biti lijep biću poput mene koje na ekranima gleda kako prljava voda Americi čini ono što sam joj ja željela... A željela sam joj smrt, smrt, smrt! Smrt? Što je smrt?

A onda je smrt ušla u moj život. Smrt obična, smrt banalna, smrt svakodnevna, smrt moja, smrt vaša, smrt koja će doći i vašima. Najavljena, ali... Gospođo, pred vama je još šest mjeseci... Ni gospođi kojoj su to rekli ni nama oko nje ta rečenica baš ništa nije značila. Možda samo srh straha u grudima koji se gubio kako su dani tekli. A dani su tekli. U ispijanju lijekova, uzimanju kemoterapije, surfanju po Internetu, nazivanju onkologa, tuzi zbog izgubljenih trepavica i obrva koje će sigurno opet narasti, ali bi bilo dobro da nisu ispale, odabiranju perike, gledanju televizije, radosti što diljem svijeta umiru ljudi kojima nitko nije rekao, pred vama je još šest mjeseci... I osmrtnice mogu biti nada. Vidi, vidi, ovaj je još jučer mene žalio?! Ima li pravila? Može li se išta predvidjeti? Amerika?! Tko je očekivao morske pse i aligatore na ulici američkog grada? Gospođo, pred vama je još šest mjeseci?! Koliko u toj rečenici može biti p r a v e istine? U Kanadi su pronašli lijek protiv raka pluća. Ulazi samo u bolesne stanice, ubija samo rak.

To je bila udarna vijest na televiziji, odmah uz vijesti o aligatorima i morskim psima i mrtvim, debelim crncima. To je Vijest! A opet... Kašalj nikako da prestane, dah je kraći, na noćnom ormariću sve je više bočica, čarobnih tekućina... I to povraćanje koje nikako da prestane iako ništa ne jedeš? Zovu te iz bolnice, još jedna kemoterapija... Neeeeeeeeeeee! Ne!! Ne?! Nikad više! Bolje smrt nego kemoterapija! Smrt? Što je smrt? Tko zna što je smrt? Kako možemo željeti ono o čemu ništa ne znamo? Što je s m r t ? Teško bolestan čovjek odlazi iz svoje kuće u bolnicu samo kad je borba za dah veća od tuge zbog odlaska iz doma u kojem imaš najdraže mačke, najdraže torbice, novu garderobu za jesen odabranu preko kataloga jer ne možeš hodati, ali ćeš moći kad ti krene nabolje... Bolnica. Doktori se smiješe. I tebi i tvojoj sestri. Treba napraviti nekoliko pregleda, da vidimo pravo stanje.

Gospođa odlazi na preglede. Nalazi su dobri. Nema metastaza, dat ćemo nekoliko infuzija, da, sve će biti super, legnite, namjestite se kako vama odgovara, da, dat ćemo vam nešto za spavanje, teško je dva tjedna samo kašljati, povraćati, bojati se i ni trenutka spavati... Idućeg jutra u Gospođi su igle, cjevčica u nosu, kisik se pjeni u prozirnoj posudi i šišti, šišti... Onako kako šište bolesna pluća. Ne, ne stavljaj mi sok na rub prozora, neću moći do njega, to mi je predaleko. A rub prozora je udaljen od kreveta možda metar, možda dva, zdrav čovjek ne zna koliko metar može biti dugačak. Isključivanje mobitela. Borba za zrak. Gospođa ne može ležati, hodati, stajati, sjediti, govoriti, jesti... Molim vas, ne dolazite. A ipak dolaziš, tiho otvaraš vrata i gledaš ljudsko biće kako skvrčeno, u poluležećem ili polusjedećem položaju pokušava doći do zraka.

Doktore, govoriš doktoru na hodniku, čini mi se da joj nije bolje, dajte joj neki lijek da joj bar malo rastegne pluća. Gospođo, ona više nema pluća. Pa izađeš iz bolnice, gdje su papirnate maramice, nema ih, a nema ih zato jer ti rečenica, gospođo, pred vama je još šest mjeseci, baš ništa nije značila. A onda stavljaš mokar nos u maramicu i brišeš oči i ne vraćaš u sjećanje slike iz djetinjstva, ta ti je gospođa sestra, ali nije to više ni ona djevojčica bujne kose, ni ona djevojka u crvenoj vjenčanici, ni ona žena koja ti na fotografiji maše iz Rima, ni ona mama koja drži malu kćer za ruku. To je samo ljudsko biće na samrti. Samo? Samrti? Zašto nam nitko ne govori o smrti i samrti?! Zašto je mene, zrelu ženu, tako pogodila samrt i smrt?! Zašto me tako razveselila smrt? Što ima u smrti lijepo? Da bi se moglo govoriti o ljepoti smrti, treba gledati čovjeka na samrti. Eto. Ovo sam zaboravila. Više me ne raduje gledanje Amerike na samrti. Borba za dah je borba koju je teško gledati. Naučila sam nešto. Treba vjerovati doktorima. Kad budem čula, gospođo, pred vama je... Kupit ću tablete, nabaviti pištolj. Ako ne zaboravim. Danas sam hodala ulicom, bila sam kod frizera, na tržnici sam kupila ljubičastu gladiolu. Mnogi su se ljudi smijali pa sam se i ja smijala. Ima li ičeg ljepšeg od babljeg ljeta?