Objavljeno u Nacionalu br. 514, 2005-09-19

Autor: Zoran Ferić

OTPUSNO PISMO

Robinja iz mog djetinjstva

Djeca koja prose po ulicama u ropskom su odnosu, prostitutke koje plešu po barovima i nude se na ulici također su u ropskom odnosu, kao i strani neprijavljeni radnici koji rade u pekarama, radionicama i na plantažama

Zoran FerićZoran FerićPrije dvanaest godina psihijatrica me na seansi upitala što mi je najgore i prema čemu osjećam najveću odbojnost. Ropstvo, odgovorio sam bez razmišljanja. Odmah potom postavila je drugo strašno inventivno pitanje:
- Osjećate li se vi sami dovoljno slobodnim?
Čudno pitanje za oženjenog i zaposlenog čovjeka koji živi u tranzicijskoj zemlji i prisiljen je raditi i honorarno. Tome treba dodati da je još trajao rat, da sam svakodnevno strepio od mobilizacije, da je na vlasti bio Tuđman, a Tuta je živio u Intercontinentalu. Naravno, odmah sam prekinuo druženje s tom gospođom psihijatricom shvativši da me ona ni od čega ne može osloboditi. Pa čak ni pretjeranog straha od bolesti. A što je najgore, ne može osloboditi ni sebe od posla koji očito radi preko one stvari i iz puke nužde jer postavlja tako glupa pitanja da to može samo onaj tko svoj posao odrađuje bez imalo invencije i strasti. I ona je rob, sjećam se da sam pomislio onda, izlazeći iz njene ordinacije. No, mislim da osjećaj neslobode koji nužno povremeno osjeća svaki čovjek, čak bez obzira u kojoj je zemlji rođen, nije bitno utjecao na moj trajni animozitet prema robovlasničkim sustavima i robovlasnicima. Naime, na spomen ropstva mene hvata nekontrolirani bijes i odjednom imam potrebu krvlju isprati poniženje svih robova povijesti. To je nešto prilično iracionalno, jer me, recimo, ilegalna trgovina organima ili masovne egzekucije ne pogađaju toliko. Upravo zato sam se, kad smo kao djeca u školi učili o starim civilizacijama i velikim carstvima u kojima je robovlasnički odnos bio ozakonjen, a ropstvo svakodnevnica, pitao jednu jednostavnu stvar: kako su vlasnici robova podnosili svoj status? Činilo mi se, naime, da je biti vlasnik nekog ljudskog bića tako strašan moralni prijestup da je čudno kako se sami robovlasnici nisu pobunili protiv neljudskih uvjeta u kojima žive njihovi ukućani. Jer, robovi su, dakako, bili u vlasništvu obitelji, na njenom imanja živjeli i radili. Ako nisu bili i gore sudbine, da ih dopadne kakav kamenolom, rudnik ili gladijatorska škola. Iz vlastite perspektive djeteta kojem su ucijepili ideju da se svako ljudsko biće rađa slobodno i da na slobodu ima pravo, posjedovanje robova činilo mi se gadljivim do te mjere da sam smatrao kako su se slično morali osjećati i Grci i Rimljani.
Već jako dugo, naravno, znam da se oni tako nisu mogli osjećati jer robove nisu smatrali ljudima. Bili su nešto kao domaće životinje i tako su se prema njima i odnosili. Kao što je danas svakome dopušteno zaklati svinju, pa i nogometnim navijačima, tako je bilo dopušteno, štoviše nužno tući roba i učiniti ga poslušnim kao dresiranu životinju.
Danas je situacija, što se ropstva tiče, paradoksalna. S jedne strane, robovi su posvuda oko nas i gotovo ih ne primjećujemo. Među nama su poput jadnih izvanzemaljaca koje uopće ne primjećujemo kao izvanzemaljce. Djeca koja prose po ulicama u ropskom su odnosu, prostitutke koje plešu po barovima i nude se na ulici također su vrlo vjerojatno u ropskom odnosu, strani neprijavljeni radnici koji rade u pekarama, radionicama ili čak na plantažama voća također su u odnosu koji je blizak ropskome. Oni koji su se nepromišljeno zadužili i žive da bi otplaćivali dugove kamatarima, također su u ropskom odnosu. Voze automobile, nose uobičajenu odjeću, nemaju tetovaže i lance na rukama, a ipak su robovi. Upravo to pokazuje perfidnost sistema koji je skovao nevidljive rešetke i proizveo fiktivne lance. Međutim bit stvari se nije promijenila. Robovi su u ropskome odnosu zbog najnormalnijeg i najopravdanijeg straha: onog za vlastiti život ili život svojih bližnjih. Strašno je kako nas ljubav prema drugima može učiniti robovima.
S druge strane, upravo je uspostava ropstva, poput, recimo pedofilije, velika tema za medije i nešto nad čim će se ljudi neprestano zgražati. Tako u zemlji punoj robova bez lica, šok izaziva upravo priča o robu s licem i identitetom. Vlasnik praonice automobila Davor Keča držao je na svom tavanu roba, Sinišu K. Odnosio se prema njemu kao da živi u starom Rimu, tukao ga, strašio i tretirao kao pravog kućnog roba. Priča je izazvala veliko zanimanje javnosti upravo zato što smo osjetljivi na riječi rob i ropstvo, jer nam prizivaju scene iz povijesnih čitanki i gladijatorskih filmova. Međutim, sama priča interesantna je upravo zbog mehanizama pomoću kojih je Keča učinio Sinišu robom. Njemu nije bila na raspolaganju komplicirana aparatura, činio je to, vjerojatno, posve intuitivno: zastrašivanjem i nasiljem. Starim i prokušanim metodama. Pitam se zašto se Siniša nije pobunio, ubojstvo u samoobrani ili u pokušaju da spasi svoj život i slobodu bilo bi posve opravdano. Međutim, ropstvo i jest moguće zato što postoje oni koji nisu spremni ni na ubojstvo ni na samoubojstvo. Robovi se boje za život i vjerojatno cijene život ma kakav on bio. Oni nisu junaci koji će ubijati. Niti za slobodu. Posve je vjerojatno da je Siniša K. mogao pribjeći nasilju, ali nije. Mogao je ubiti Keču, mogao mu je otrovati psa, nauditi njegovoj obitelji i zaposlenicima, onima koji su gledali njegovu agoniju i nisu ništa prijavili. Mogao je, ali, hvala bogu, nije.
Ne znam kako bih se sam ponašao u takvoj situaciji, ali bio bih vjerojatno spreman na ubojstvo. I to govorim mirne savjesti. Međutim, savjest mi u tom pogledu nije mirna. I to ne zbog toga što bih bio spreman učiniti sada, nego zbog nečega što nisam učinio prije 35 godina. Ljetovali smo u kući moje tete u Dramlju. Imao sam desetak godina i susjednu vikendicu iznajmila je obitelj iz Karlovca. U prvo vrijeme mislio sam da imaju sina i kćer približno mojih godina i da ćemo se zajedno igrati. Ubrzo sam primijetio da van izlazi samo sin. Poslije sam shvatio da mu djevojčica uopće nije sestra, nego neka vrsta kućne pomoćnice i da radi sve kućanske poslove. Ona je išla u dućan i na plac. Ona je kuhala i prala podove. Djevojčica od deset godina. Vidio sam i kako je majka dečka s kojim sam se igrao šamara. Djevojčica je bila u potpuno ropskom statusu. Živjeli smo u socijalizmu, govorilo se o samoupravljanju i socijalnoj jednakosti, a u najbližem susjedstvu živjela je robinja. I dan-danas žao mi je što tome klincu ili kučki od njegove mame nisam kamenom razbio glavu. To je jedino nasilje zbog kojega žalim što ga nisam počinio.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika