'Postoje znatne i vidljive razlike među ovom trojicom', smatra politolog Nenad Zakošek. Na prvom mjestu ističe njihove karijere: Čačić i Sanader imaju građanska zanimanja i etablirali su se u biznisu odnosno kulturi, a tek poslije ušli u politiku. Za razliku od njih, Ivica Račan je gotovo cijeli radni vijek profesionalni političarKada bi ovih dana u Hrvatskoj bili održani izbori u kojima bi se građani izjašnjavali o kandidatima za premijera, vidjelo bi se da su Ivica Račan, Ivo Sanader i Radimir Čačić gotovo izjednačeni. Rezultat je to ispitivanja javnog mnijenja koje je redakcija Nacionala provela u nedjelju, 17. rujna, na uzorku od 700 ispitanika i prema kojoj Račan dobiva 26,6 posto, Sanader 24,9, dok bi Čačića kao predsjednika Vlade u ovom trenutku podržalo 23,6 posto hrvatskih građana. Drugim riječima, Sanader, Čačić i Račan de facto su jednako jaki u političkoj potpori građana i apsolutno jedini kandidati za položaj budućeg premijera.
Nacional je testirao i rejting stranaka, a rezultati su slijedeći - pobijedio bi oporbeni SDP koji podupire 27,5 posto, a u Sabor bi ušli HDZ sa 17,5 posto, HNS 9,7 i HSP sa 7,8 posto. Premda među njihovim strankama postoje znatne razlike jer SDP i HDZ imaju veliku prednost ispred HNS-a, sve to nestaje kada se situacija personalizira. Tada do izražaja dolazi Čačić čiji je rejting gotovo tri puta veći od Hrvatske narodne stranke, dok za Račana glasuju samo esdepeovi birači, a Sanadera, čini se, respektira i dio birača koji ne podupiru HDZ. Sve u svemu, Sanadera i Račana drže njihove stranke i rejting im ovisi o trenutačnom položaju HDZ-a ili SDP-a na političkoj sceni. Čačić je drukčiji slučaj i njemu HNS nosi samo logistiku, ali i tek dio glasačke potpore na koju računa. Zato se može očekivati da će u nadolazećim mjesecima – kada se uspio etablirati kao pojedinačni kandidat – sada krenuti u pridobivanje manjih stranaka u koaliciju koja će ga poduprijeti. Tu će ipak imati problema jer su mu bliski samo LS, HNS i neke regionalne stranke, dok njegove ideje o pridobivanju HSS-a i HSU-a i dužnosnici HNS-a s kojima smo razgovarali ocjenjuju kao "političke želje koje su još uvijek na dugačkom štapu".
Kako god bilo, hrvatska politika se personalizira i to je dobro. Sanader, Račan i Čačić predstavljaju njezine tri glavne struje i omogućuju identifikaciju građana kako s projektima koje nude tako i s vlastitim ideološkim profilima. Premda se redoviti izbori trebaju održati ujesen 2007., posve je jasno kako će Hrvatskom tijekom idućih 5 ili 6 godina vladati ovaj trio. Oni su ti koji će odlučivati o smjeru razvoja, brzini promjena i vrlo vjerojatno uvesti Hrvatsku u Europsku uniju. Koliko god se zalažu za iste ciljeve kao što su gospodarski rast, socijalna osjetljivost, kvalitetnije obrazovanje ili euroatlantske integracije, među njima postoje bitne razlike. Jedna je očigledna - Račan i Sanader su već pokazali što mogu, dok je Čačić bio ministar graditeljstva, a sada je varaždinski župan. Puno više se razlikuju u radnim sposobnostima, konkretnom odnosu prema gospodarstvu, pa čak i podrijetlu.
"Postoje znatne i vidljive razlike među ovom trojicom", smatra politolog Nenad Zakošek. Na prvom mjestu ističe njihove karijere: Čačić i Sanader imaju građanska zanimanja i etablirali su se u biznisu odnosno kulturi, a tek poslije ušli u politiku. Za razliku od njih, Ivica Račan je gotovo cijeli radni vijek profesionalni političar i u životu se nije bavio ničim drugim. "On je svojevrsni fenomen u postkomunističkom dijelu Europe jer je jedini važniji političar koji traje od socijalizma do danas", pojašnjava Zakošek.
Ono što svu trojicu povezuje to je izrazito liderstvo i potreba za kontroliranjem stranaka iz kojih dolaze. Sanader je apsolutni vladar u HDZ-u, kao i Račan među socijaldemokratima, dok je Čačić iznimka – ali samo privremena – uvjeren je Zakošek. "Kada bi postao premijer, siguran sam da bi i Radimir Čačić u najkraćem roku preuzeo i vlast od Vesne Pusić u HNS-u", predviđa taj politolog. Liderske sklonosti vide se i u izboru suradnika koji su sve samo ne ravnopravni igrači. Tako Sanader računa s Rankom Vukelićem, Damirom Polančecom, Kolindom Grabar-Kitarović ili Nevenom Ljubičićem, koji imaju minimum političkog autoriteta i bez premijerove potpore nestali bi iz političkog života. Kada je riječ o Čačiću, nitko ne može navesti ime jednog njegova suradnika jer on odlučuje o svemu. Nekoliko puta spomenuti su Alenka Košiša Čičin-Šain i Stanko Kovač, ali ti stručnjaci su bili u takvom zaleđu svog šefa da nitko ne zna kako izgledaju, a kamoli čime se konkretno bave.
Nenad Zakošek nema pretjerano visoko mišljenje o bivšem ministru graditeljstva. "Za razliku od Račana, Čačić ima viziju, ali ona je tehnokratska, a ne politička. Ono što mi se kod njega ne sviđa je to što demokratsku proceduru doživljava kao smetnju. Ideje vezane uz rad parlamenta i opaske o funkcioniranju Vlade, podsjetile su me na Franju Tuđmana, a to je jako loše", upozorava Zakošek. Pritom taj politolog još manje cijeni Račana i smatra da bi njegov povratak na premijerski položaj bio loše rješenje. "Osobno sam blizak vrijednostima koje zagovara SDP, ali Račan nije kvalitetan predsjednik Vlade niti će to biti."
Velike razlike među trojicom kandidata odnose se i na to koliko vole raditi. Ono što Čačiću priznaju brojni sugovornici s kojima je razgovarao Nacional, to su njegove radne sposobnosti. "On je čovjek koji buši i buši dok ne postigne što želi", kratko ga je opisao visoki dužnosnik Hrvatske narodne stranke. Sugovornici tvrde da je riječ o političaru s nevjerojatnim radnim sposobnostima, koji obično istodobno rješava dva ili tri problema. Neprestano je usredotočen na posao i to je njegova strast. Kako kažu, može se primijetiti samo jedna negativna posljedica takvog stila života, a to je sklonost debljanju. "Ratko je neprestano pod stresom i zato voli neumjereno jesti. Rekao bih da ga napetost neprekidno čini gladnim i zato čim ugleda hranu, odmah navali na nju kao da danima nije ništa stavio u usta", opisuje Nacionalov sugovornik.
Razumljivo da je permanentno angažiranog Čačića prilično nervirala Račanova sporost dok su bili u zajedničkoj vladi. Makar o tome ne govori javno, on predsjednika SDP-a doživljava kao lijenu osobu koja nije sposobna obavljati izvršne funkcije. Unatoč izraženim karakternim razlikama, dobro su surađivali i nikada nije došlo do težeg konflikta.
Za to je zaslužan i Ivica Račan koji izbjegava sukobe kada je to moguće. Iako ga mnogi doživljavaju kao lijenoga, njegovi najbliži suradnici iz Vlade pričaju kako je kao premijer cijele dane provodio u Banskim dvorima. Na posao je dolazio oko devet, a rijetko kada bi odlazio prije 20 sati navečer. Jedina zabava koju je imao bilo bi povremeno noćno igranje tenisa i takav stil života definitivno ga je iscrpio. Ono što je Račanov problem to je sporost u rješavanju problema. Najkraći sastanak s njim traje jedan sat, a kako se smatra intelektualcem, svaki problem dugotrajno promišlja. Takva strategija možda bi imala uspjeha u stabilnim državama poput Finske ili Švicarske, ali u Hrvatskoj je izazivala brojne probleme. S druge strane, koncilijantnost je Račanova prednost u odnosu na Sanadera i Čačića. Suradnici govore kako izbjegava svađe, a to je često pokazivao kao premijer. Katkada se morao ponašati poput suca kao kada je u zgradi Vlade Slavko Linić izvrijeđao Matu Crkvenca. Crkvenac se strahovito uvrijedio i krenuo prema izlazu, a Račan koji je bio u drugoj prostoriji, čim je doznao za svađu svojih najbližih suradnika, uspio ga je zaustaviti, a potom Linića natjerati da se ispriča. Uostalom, treba biti račanovski smiren i prešutjeti uvredu Jacka Strawa, britanskog šefa diplomacije na sastanku u Portsmouthu 2003., o čemu je za Nacional ispričao član hrvatske delegacije. Britancima se nije sviđalo to što Račanova vlada ne uspijeva locirati Antu Gotovinu i njihov ministar vanjskih poslova prišao je hrvatskom premijeru na nediplomatski način, pružio ruku pri predstavljanju i rekao: "Ja sam Jack Straw, a vi?" Račan je pretrpio omalovažavajuću gestu i nastavio sastanak. Pitanje je kako bi reagirao temperamentni Čačić ili Sanader.
Kada je riječ o Ivi Sanaderu, ni on ne slovi kao radoholičar. Kada je bio šef kabineta Franje Tuđmana, tadašnjeg predsjednika užasno je ljutila njegova inertnost. Tuđman je na poslu bio od 8 do 20, a Sanader bi dolazio u devet, a odlazio malo poslije 16 sati tako da su njegove poslove tada preuzimale dežurne tajnice. "Ivo Sanader nema prevelike radne kapacitete, voli izlaziti s društvom, ima točno definirano vrijeme za obroke i prilično je površan. S druge strane, posjeduje odlučnost i sposoban je donositi i teške odluke, ali problem je što ih nitko ne može provesti jer se okružuje slabim suradnicima", opisuje svog šefa važan član sadašnje državne administracije.
Sanader je i izrazito sujetan, a često reagira bez dubljeg ulaska u problem. Kada je Račanova vlada prije prošlih izbora donijela a zatim ukinula odluku Vijeća za telekomunikacije o dodjeli treće koncesije u mobilnoj telefoniji, Sanader je istog dana izjavio da će njegov kabinet oduzeti svaku takvu koncesiju. Stvar je bila u tome da je treća koncesija dodijeljena na legalan način, a kada je jedan poznanik Sanadera upitao zašto je tako istupio, ovaj je lakonski odgovorio: "Ne znam što je istina, ali morao sam napasti Račana." Sanaderov odgovor pokazuje kako se trojica kandidata koriste svakom prilikom kako bi napali konkurente. Gospodarski stručnjaci smatraju da su stvarne razlike među njima znatno manje nego što bi to Čačić, Račan i Sanader željeli priznati.
"U pravilu se ne volim vezati za određene političare već za konkretne programe koje oni nude", kaže ekonomski analitičar Dražen Kalogjera. Pritom izdvaja tri najvažnija područja o kojima ovisi budućnost Hrvatske, a to su pristupanje Europskoj uniji, doprinos političkoj stabilnosti zemlje i poznavanje gospodarstva. U prve dvije točke najveći rejting ima aktualni premijer Ivo Sanader koji je sav osobni autoritet uložio u pristup EU, a zahvaljujući njemu Hrvatska je danas kudikamo normalnija država nego što je bila prije nekoliko godina. Europska unija je strahovito važno pitanje jer Hrvatska 70 posto razmjene ostvaruje s tih 25 država, a ulazak bi inicirao i zamah stranih investicija u domaće gospodarstvo. Kada se tome dodaju poboljšanje pravnog i obrazovnog sustava u državama koje pripadaju Uniji, za Kalogjeru premijer mora biti proeuropski političar.
"U gospodarskoj strategiji koju nude trojica kandidata situacija nije ni približno tako jasna", smatra Kalogjera. Prema njegovu mišljenju, i Sanader i Račan i Čačić zastupaju model gospodarske stabilnosti tečaja i cijena koji je prije 11 godina uveo Borislav Škegro. "Rezultat je golem budžetski deficit i velik manjak u robnoj razmjeni s inozemstvom koji od 1994. do danas iznosi 45 milijardi dolara. Priče o stabilnom tečaju su neosnovane jer su Slovenija i Mađarska cijelo desetljeće imale godišnju inflaciju od oko devet posto, a danas su normalne članice Europske unije. Hrvatskoj ne treba takva stabilnost nego razvoj, ali to nije bila strategija ni jedne Vlade pa ni sadašnje Sanaderove. Drukčije ne rezonira ni Čačić koji se verbalno zalaže za razvoj, a onda za ministra financija predlaže Škegru koji je izmislio model stabilizacije", kritičan je Kalogjera. Unatoč svemu, prilično je nedvosmislen kada ocjenjuje kvalitetu te trojice političara. "Mislim da je Račan u najlošijoj poziciji jer su Čačić i Sanader puno bolji premijerski kandidati. Sanaderovi aduti su čvrstoća stajališta koje zastupa, dobro poznavanje stranih jezika i kredibilitet na međunarodnoj sceni, dok je deficitaran u poznavanju ekonomije. Za razliku od njega, Radimir Čačić odličan je poduzetnik, ali ne i političar", smatra Dražen Kalogjera.
Dok Kalogjera pravi određene razlike, analitičar Hrvatske gospodarske komore Branimir Lokin, izraziti je skeptik. "Svi su oni isti i gotovo se ni u čemu ne razlikuju. U tom pogledu potpuno je svejedno hoće li se hrvatski premijer prezivati Čačić, Račan ili Sanader jer sva trojica nude isto, a to je stabilizacija, dok o razvoju ni ne razmišljaju. Nitko od njih nema ni program ni viziju, a čak i kada bi ga imali, dobre ideje ne mogu proći jer će u Vladu ući njihovi kamaradi kojima interes nije progres ove zemlje nego stjecanje novca i moći", pesimističan je Branimir Lokin. Tvrdi da obećanja o gospodarskom rastu od šest i više posto predstavljaju floskule jer nitko ne zagovara investiranje u proizvodnju bez čega je takav progres neizvediv.
Lokin je odbio pojedinačno ocijeniti kandidate i pritom je konkretno kritizirao samo politiku Račanova kabineta: "To je bila jedinstvena Vlada u svijetu jer su u prvoj godini mandata zagovarali politiku stečajeva kao bazu svog rada. Takvo što je nevjerojatno i neviđeno u međunarodnim razmjerima."
Na ponovljeni konkretni upit može li ipak nekoga izdvojiti, Branimir Lokin odgovara niječno. "Ovo u Nacionalu je treći put da ponavljam tezu koju sam izrekao 1998. i 2002. a ona glasi: Hrvatska treba ekspertnu Vladu, a ne kabinet sastavljen od političara. Jer koji god političar postao predsjednik Vlade, nastavit će stabilizacijski program koji je u stvarnosti antistabilizacijski."

SANDI BLAGONIĆ, etnoantropolog:
RIJEČI KAO STIL ŽIVOTA

"Nakon Tuđmana koji je bitno mitologiziran slikom oca domovine koji je poslan od Boga i Hrvate odvodi do novog Zlatnog doba, najveću moć zaposjeo je kao predsjednik Vlade Ivica Račan. Bilo je to vrijeme kada je postalo jasno da umjesto bitno mitologiziranog vođe Hrvatskoj treba demokratskiji model – model premijera-menadžera koji će pokrenuti Hrvatsku. Račanov govornički stil postao je metafora njegova učinka na premijerskoj poziciji – poput vlastitoga govorenja, Račan je bio oprezan, suzdržan, spor – sve pod maskom proklamirane ozbiljnosti", opisuje etnoantropolog Sandi Blagonić.
"Račan je imao moć i autoritet unutar vlastite stranke, ali ne i u premijerskom stolcu. Od trenutka kad je postao premijer, ubrzao je govor pokušavajući i tom marginalijom pokazati vlastitu energiju i entuzijazam koji se tada od premijera posustale Hrvatske tražio. Međutim, na sadržajnoj se razini to tek djelomično dogodilo. Zato je Sanader dijelom upravo na tome došao do mjesta premijera kada je energičnim, na trenutke i euforičnim govorničkim stilom u predizbornom razdoblju želio pokazati da upravo on može ono što je proklamirao sloganom 'Pokrenuti Hrvatsku'. Otuda i njegov 'radnički' nastup u vjetrovci zajedno sa svojim stranačkim kolegama koji je toliko različit od onoga što je nudio Tuđman", misli Blagonić.
"Pokretanje Hrvatske početnih su mu mjeseci, nasuprot kolebljivu Račanu, priznavali i dotada žestoki kritičari. Uz to, verbalno isticanje njegove verziranosti na više jezika, što Račan nema, trebalo je pokazati snagu i orijentaciju ove vlade personificirane u Sanaderu.
Od ove dvojice Čačić je verbalno i neverbalno najmanje cenzuriran, verbalno izravan. Metafora te necunzuriranosti je možda i njegovo svojedobno nestajanje policijskoj patroli na znak stop u Vukovaru. Njegov imidž premijera-poduzetnika koji bi trebao odraditi četverogodišnji projekt na koji su pretendirali kako Račan i Sanader, pogotovo u kontekstu njegova izvanpolitičkog backgrounda, ali i govorničkog stila i nastupa uopće, možda se stoga čini najvjerodostojnijim. Ako bi se na taj segment usmjerila borba za vlast, Čačić bi, pretpostavljam, djelovao najuvjerljivije. Dodatno, možda i stoga što dosad nije bio polovično uspješan premijer poput svojih prethodnika", zaključuje Blagonić.

VJERA U PAMET I ORUŽJE
Čini se da Hrvati najviše vjeruju intelektualcima, vojsci, policiji i Crkvi, pokazalo je Nacionalovo istraživanje. Ove četiri raznorodne skupine imaju najveći broj zagovornika (između 53 i 72 posto) usprkos tomu što je teško povezati slobodnomisleće ljude i dijelove represivnog režima poput MUP-a ili oružanih snaga.
Na drugom polu – onom negativnom – najgore prolaze mediji kojima vjeruje 11 posto i političari sa 15 posto, a tek malo bolje prolaze poduzetnici (27 posto) i pravosuđe (30 posto)

OSTALI KANDIDATI
Premda se uz Čačića, Račana i Sanadera teško može očekivati pojava drugih ozbiljnih premijerskih kandidata, postoje još neki političari koji se nisu odrekli ambicija za preuzimanje Vlade. Sasvim sigurno najjači je Anto Đapić, koji vodi HSP i odnedavno je gradonačelnik Osijeka. Đapić službeno tvrdi da želi postati predsjednik Hrvatskog sabora, no oni koji ga dobro poznaju kažu da ima neograničene ambicije.
Ljubo Jurčić i Zvonimir Mršić potencijalni su SDP-ovi kandidati. Pritom među njima postoji znatna razlika jer Jurčića, iako formalno nije član stranke, Ivica Račan iznimno respektira, dok se Mršić manje-više samoreklamira, a za sada vlada samo nad svojim Podravcima.
Andrija Hebrang vjeruje u misiju vođenja zemlje i rado bi preuzeo HDZ, ali i Vladu. Dok je Ivo Sanader politički jak to nije vjerojatni rasplet, isto kao ni dolazak Nadana Vidoševića, predstavnika tehnokratske elite, u HDZ-u.