Sa svojom ogorčenom reakcijom na objavu liste Svjetske banke o poslovnome kredibilitetu pojedinih država, po kojoj je Hrvatska - kao zapažena sto osamnaesta - lošije rangirana i od Srbije, i od BiH, i od Makedonije, i od Albanije, Sanader je toliko dirnuo ljude u spomenutoj banci da su mu odmah poslali korektivnu sažalnicu. Smirite se, gospodine premijeru, vrag nije tako crn; može biti da je i crnji, ali listu smo zapravo sastavili prije dvije godine i kod nje nisu do kraja uzeti u obzir nespecificirani - iako nesumnjivo fantastični - uspjesi koje je Hrvatska postigla u međuvremenu.
Nakon objave naknadnog bankovnog sučutnika Sanaderu je manifestno laknulo. Pred publikom je počeo raspoloženo mahati sa svojim statističkim trijumfima u ekonomiji - navodno povećana industrijska proizvodnja, izvoz, burzovni indeksi itd. - ne spominjući da nekakvu korist od te fiktivne ili derivativne ekspanzije u prvome redu vuku osobe koje raspolažu kapitalom za financijske i imovinske manipulacije, maznutim među ostalim i u pretvorbi. Za građane bez kapitala - one koji žive od plaća, mirovina, koji nemaju sredstva za mešetarenje a nemaju ni trenutno kurentne kvalifikacije koje bi im olakšale snalaženje na ograničenome tržištu rada - ekonomska situacija u državi na rubu je tragedije. Cijene divljaju, prihodi stagniraju ili ih nema, i to je stvarna supstanca hrvatskoga ekonomskoga čuda.
Ako je riječ o uvjetima poslovanja - na čemu Svjetska banka zasniva svoje ocjene - u Hrvatskoj je i dalje na snazi degenerativna varijanta državnoga kapitalizma inauguriranog pod Tuđmanom, po kojoj se niti jedna značajnija investicija u zemlji, niti jedan spektakularniji kupoprodajni aranžman, ne može realizirati bez izravne nagodbe s Vladom, tj. s uredom premijera. Štite li se time nacionalni interesi? Štite šipak. Za razliku, na primjer, od Slovenije u kojoj se pretvorba vlasništva godinama provodi tako da većina najvažnijih nacionalnih efektiva ostaje pod slovenskim državnim ili paradržavnim nadzorom, u Hrvatskoj se sve što vrijedi hladno prepušta inozemnome kapitalu, pod uvjetom da su njegovi nosioci dovoljno spretni da s Vladom pronađu zajednički jezik.
Rasprodaju nacionalnih vrijednosti Sanader, međutim, nepokolebljivo namjerava nastaviti, po mogućnosti do faze kad će pod hrvatskom upravom ostati jedino “epikontinentalni pojas”. -to je alternativa pretvorbi? - čudi se on kritičarima, i odmah s gnušanjem odgovara: alternativa je povratak na društveno vlasništvo, kakvo je bilo na snazi prije preporoda devedesetih. Gospodin Sanader predstavio se ovdje kao doktrinarni kapitalist bez spoznajnoga pokrića. On smatra da bi se na spomen društvenoga vlasništva svi trebali s jezom uhvatiti za križ i povikati: bolje rob nego grob, bolje i divlja pretvorba nego titoistički eksperimenti. No, stvari stoje tako da je titoistički eksperiment o kojem je riječ funkcionirao svojedobno kao jedina formalna brana besprimjernoj pljački nacionalne imovine koja je uslijedila nakon prve hadezeovske revolucije.
Rijetki dalekovidniji promatrači upozoravali su što će uslijediti nakon tog njegovog poteza, ali Tuđman je ipak društveno vlasništvo zakonskom odlukom neometano proglasio za državno, a potom sebe i svoju kamarilu - kao reprezentante države - ovlastio da s tom imovinom rade što im padne na pamet. Bio je to formalni početak hrvatske pretvorbene tragedije, koji Sanader i danas slavi kao trijumf moderne ekonomije. Sanader, međutim, pripada društvenoj kasti koja je na toj tragediji izravno profitirala, i on je psihološki nesposoban da fenomenu hrvatske pretvorbe pristupi na način koji će zaštititi nacionalne interese od privatne pohlepe, monopola i eksploatacijskoga instinkta.
Ako je Sanader pun ograničenja, dogmi, utilitarnih poriva i povijesnih hendikepa, je li Račan bolji od njega? Među njima se zadnjih dana razvila nekakva svađa, međusobno optuživanje koje na prvi pogled sugerira da će “pakt o stabilnosti” između HDZ-a i SDP-a prerasti u bespoštednu borbu za vlast. Račan je izjavio kako “Vlada treba pasti”, Sanader uzvratio kako je “Račan nesposoban, traže mu i nasljednika”. Sve je to, međutim, opsjena. Ni Račan kao takav nema nikakvih ekonomskih vizija, a da je htio poništiti Tuđmanovu pretvorbu, mogao je to učiniti odavno. Njegova je ideja da sa svojim politbiroom odlazi na izlete u prirodu i u medijima izigrava protivnika aktualne vlasti, puštajući Sanadera da polako sagorijeva u ljepoti svojih ispraznih fraza i skandala.
S njihovim sukobom nacija ne dobiva uglavnom ništa, među ostalim i zato jer je on u velikoj mjeri hinjen. Kad su Račana nedavno upitali misli li doista rušiti Sanaderovu Vladu, odgovorio je: što bi vi htjeli, da rušim Sanadera u korist Pašalića? Time je zapravo rečeno sve o realnim odnosima mastodonata na hrvatskoj političkoj sceni. Pametni su to ljudi i znaju kako sačuvati bivalentnost, pa makar i besplodnu.

STUPAC TJEDNA: NAPAD NA BRITANSKU AMBASADU

Svega dan nakon mudre izjave Berislava Rončevića, ministra obrane, kako “nema velike mogućnosti da Hrvatska postane meta terorista”, u britansku ambasadu u Zagrebu stiglo je pismo-bomba. Napad je, dakako, za osudu, iako to ne znači ništa. Je li diverzija povezana s britanskom ulogom u slučaju Gotovina? Možda. Povezana je možda i s Al-Qaidom, tko će to znati. Jasno je jedino da Hrvatska itekako može postati teroristička meta, i za političare bi u tom kontekstu bilo zdravije da se ne razmeću usiljenim optimizmom. U današnjem svijetu, obilježenom specijalnim ratom, taj se optimizam svakome može brzo obiti o glavu.
Osim toga, bez obzira na diverziju u ambasadi, ako gospodinu Rončeviću ni surovo ubojstvo Dušana Vidića u Karinu, ni hladnokrvno umorstvo Ljubomira Atlije u Županji (koje je počinio specijalac u državnoj službi), ni bestijalan napad na Finu u Zagrebu, nisu predstavljali dovoljnu indikaciju da je hrvatski prostor podložan raznim vrstama terorističkoga djelovanja, onda to samo govori da kod Sanaderovih dužnosnika ideološki pozitivizam čvrsto dominira nad zdravim razumom.