11.10.2005. / 00:00

Autor: Ivanka Rade

RAZGOVOR: 'ŽENA BOMBA' i 'RIO BAR' IVANE SAJKO

Eksplozija dramskog teksta

Pročitajte razgovor s Ivanom Sajko i ulomak njezina romana "Rio bar" koji će uskoro izdati Meandar

Ivana Sajko i Vedran Peternel izveli su u Ljubljani na Festivalu Mesto Žensk – City of Women autoreferencijalno čitanje Žene bombe. “Moja izvedba je predavanje kojim želim provocirati granicu između mene i mojeg lika; umnožiti svoj glas kako na idejnoj, tako i na glazbenoj razini. Strategije koje sam koristila prilikom pisanja teksta nanovo koristim prilikom stvaranje izvedbe. Razlog što dekonstruiram vlastiti tekst i proces njegova nastanka jest što želim javno postaviti svoje tijelo naspram tijela teksta koje sam stvorila služeći se dokumentima, intervjuima, anketama, novinskim člancima i vlastitim ludilom. Pri tome se koristim i metodama kojima se definira i teroristička metodologija, poput korištenja medija za simboličku razinu napada. Želim razgraditi ono što sam jednom izgradila jer vjerujem da u tome postoji novi izvedbeni potencijal teksta van tipične kazalisne prezentacije. Raz/govor o umjetnosti je takođjer umjetnost. Ja nudim jednu takvu metodu,” kaže Ivana Sajko o svojem ljubljanskom nastupu. 

 

Simbolička razina napada

Provokativna drama "Žena - bomba" dramske spisateljice Ivane Sajko krajem lipnja s velikim je uspjehom praizvedena u australskom kazalištu Malthouse Theatre u Melbourneu. "Višestruko nagrađivana dramaturginja, umjetnica, pripadnica smjera 'radikalne umjetnosti', teoretičarka kazališta, urednica književnog časopisa i izvođačica kazališnih djela", kako su je predstavili u Australianu, uskoro će izdati prvi roman "Rio bar" koji govori o akciji "Oluja", kao i utjecaju rata na generaciju koja je u njemu provela svoje tinejdžerske godine.

Žena-bomba uskoro u ZKM-u

Kompleksnim monologom u drami "Žena – bomba" upozorili ste na podatak da su žene trećina svih bombaša samoubojica. Što ste željeli postići tom dramom govoreći o terorizmu?
  - Mislim da terorizam najbolje pokazuje globalne sukobe u kojima živimo mnogo intenzivnije nego što bismo htjeli povjerovati, a na koje ne možemo djelovati. Naša su mišljenja o terorizmu manipulirana medijima, a razlozi tog fenomena kudikamo su kompleksniji od onoga što kažu CNN, BBC ili prenese HTV, uvijek postoje razlozi za mržnju.

  Kako i kada su vas otkrili u Australiji? Vaša je predstava u Melbourneu bila rasprodana, i bila popraćena s mnogo medijske pažnje.
  - Dramatičar i tzv. kazališni guru Australije, John Romeril, moj je dobar prijatelj s kojim godinama izmjenjujem tekstove. On je bio jedan od inicijatora projekta. Uvelike je odluci pripomogao i renome moje izdavačke kuće Verlag der Autoren. Glavna se glumica Pamela Rabe zatim zaljubila u ideju da igra taj tekst i predstava je bila neizbježna. Kao i uspjeh.

  Kako objašnjavate puno manji interes hrvatske publike u usporedbi s iskustvom iz Australije?
  - Mislim da se moja situacija u Hrvatskoj mijenja jer ono što radim, od pisanja do dramaturgije i režije, upućeno je urbanoj publici koja je neko vrijeme bila izgurana iz kazališta. Za ovu sezonu ZeKaeM će postaviti sva tri teksta iz moje knjige "Žena bomba" u inscenaciji tri različita redatelja. To je jako zanimljiv projekt. Također, Saša Božić će u HNK u Osijeku režirati moju dramu "Uličari".

  Zašto ste odabrali "Oluju" kao temu svog prvog romana?
  - Mislim da govorim kroz prizmu kroz koju se još nije pisalo o ratu. Taj roman obuhvaća razdoblje od "Oluje" do danas kroz tri paralelne priče: monolog žene koja osvećuje muža u "Oluji", alkoholizirane spisateljice koja taj monolog pokušava napisati i skrasiti se u provincijskom gradiću gdje se pojavljuju novi sukobi zbog novčanih interesa, moj vlastiti dnevnik pisanja. Proučila sam bezbroj dokumenata vezanih za rat u Hrvatskoj, neki od njih vratili su mi i vlastite traume – da, pripreme za ovaj roman poprilično su mučne.

  Kad možemo očekivati objavljivanje romana?
  "Rio bar" trebao bi izići u jesen, prije Frankfurtskog sajma, u izdanju Meandra, moje stalne izdavačke kuće koja je već objavila "Smaknuta lica" i spomenutu knjigu proza "Žena-bomba".

Više mozete doznati http://www.cityofwomen.org/2005/program/mesto-zensk/sajko  



A ovdje možete pročitati ulomak romana
Ivane Sajko "Rio bar" koji će uskoro izdati Meandar


Zdravo Marijo, dugo se nismo vidjele jer ne ulazim u ovu crkvu od kad joj je tenkovska raketa opalila ravno sred tvoga trbuha. Boli me ta rupčaga kao da su je meni proboli, to okno iza kojeg leži pustinja, ta apotekarska pustoš kakva zjapi iza pupaka udovica i djevica, taj propuh u tijelu što cvili i nariče. Boli me i zato mi te je teško gledati kako se i dalje smješkaš; sisu si izvukla iz haljine, dojiš dijete, blaženo trepćeš i glumiš da se ništa nije dogodilo i da se ništa ne događa. Ma nemoj! Loše si informirana prijateljice jer se upravo steže obruč oko neprijateljskog vrata, a ja sam na prvoj liniji te vatrene omče, pritežem je svom snagom i ne tražim tvoj blagoslov, već te zovem da mi pomogneš.
Ili barem jauči - ako ne zbog sebe, onda radi mene, jauči i radi neprijatelja u bijegu... ako se usuđuješ.

Po kacigama je uljeza palo već oko tri tisuće granata, razorili smo mu bunkere i moral, vatra je spalila ono što su usitnili minobacači, ostao je goli kamen obasjan ljetom i našim dalekozorima - sad se jasno vidi situacija i svi znaju kamo krenuti. U napad, Marijo, zakopčaj sisu, prihvati štake pa u napad! Idemo, i ja, i ti, i taj debeljuco što ti visi na bradavici! Neka vidi neprijatelj kako puše oluja iz naših pustih rupetina! U napad, jer ako ne kreneš sada pitat će te poslije: GDJE SI BILA?
Gdje si bila Marijo kad je održan sastanak visokih vojno-administrativnih dužnosnika i kad se tražila politička izlika za ovu povijesnu ofenzivu, pa je zapovjednik specijalnih policijskih jedinica predložio da bi mogli optužiti neprijatelja za mučki diverzantski prepad tijekom mirovnih pregovora što je pak blagoslovio i načelnik glavnog stožera, a sam predsjednik zaključio da će otputovati na pregovore kako bi prikrio cijeli plan, tako da, nadodao je: suzbijemo bilo kakav argument u tom i takvom svijetu da mi nismo željeli razgovarati.

Gdje si bila Marijo kad je postalo jasno da će taj i takav svijet prihvatiti oslobodilački protuudar samo u slučaju da traje maksimalno osam dana, jer nakon toga počinje svjetski rat, a mi upadamo u diplomatska govna pa stoga bolje budimo kratki, jasni i ubitačni, na što je zapovjednik logistike napomenuo da se takav plan poklapa i s činjenicom da moramo štedjeti municiju koje nemamo za više od pet dana borbi, budući da smo se bili razbacivali dragocjenim tenkovskim streljivom dok su kalibri promjera 130 i 122 milimetara dobroćudno čučali u skladištima. Trošimo streljiva poput Rusa i Amerikanaca, uzdahnuo je tada predsjednik već načet brigama za lokalnu pobjedu i svjetski mir.
Nisi to čula?

Pa gdje si bila Marijo kad smo u detaljnom planiranju operacije shvatili da neprijatelja ne smijemo pobiti već trebamo ostaviti koridore kojima će bježati, jer kad pođu civili poći će i vojska i bit će manje posla za naše junake i našu municiju. Mi ćemo ih, štoviše, lukavo pozvati da se ne ne ne ne moraju povlačiti i da se ne ne ne nikako ne trebaju bojati tako što ćemo im repove posoliti lecima s potpisom predsjednika gdje ovaj poručuje: Popušili ste gadovi mrcine i jebivjetri, no mi vas ipak dobrosusjedski pozivamo na predaju oružja uz jamstvo da će vam biti udijeljena amnestija prema važećim zakonima. Pozivamo vas da se predate bez bojazni za svoje živote i imovinu te da prihvatite naš oprost i pravično suđenje za svoje prijestupe. Predsjednik će im, dakle, mudro i neizravno ponuditi izbor između građanskih prava ili pak otvorenih koridora za prebjeg izdajničkih guzica.
Pogodi što će oni izabrati?

Gdje si bila Marijo kad je kroz trideset taktičkih pravaca organiziran proboj na neprijatelja i kad je karizmatični general s najviše pobjedničkih recki na dršci svoga kolta ohrabrio krizni stožer odvažnom izjavom: Ako je zapovijed gospodina predsjednika udar na neprijatelja - mi ćemo ga rušiti u nekoliko sati. Napast ćemo uvježbanim snagama koje odlično poznaju to kamenito područje i koje je u ovom trenutku teško - užasno teško držati na uzdi jer imaju razloga da se bore. General miljenik time je podignuo moral okupljenima i samo nakrivio beretku kako bi zasjenio iskru u oku.
Jebo te, Marijo, gdje živiš? Transkripti će tog sastanka biti objavljeni čak i u novinama!

Pitam te još jednom: gdje si bila kad je počelo i gdje si sad kad je svatko pozvan i svatko dobrodošao priključiti se općoj mobilizaciji? Propali su, dakle, svi dosadašnji pokušaji za mirnom reintegracijom okupiranih područja te su poduzeti odlučni vojno-redarstveni koraci radi ponovnog uključivanja tih teritorija u ustavno-pravni poredak. Što Čekaš, prijateljice? Nemoj mi reći da te se to ne tiče jer nakon vojnika s oružjem dolaze žene sa svojom mržnjom, svojim nerasplesanim cipelama, svojim trbušnim šupljinama i svojim batrljcima.

Za mnom Marijo, i gospodin s tobom, vodim te ravno u srce borbe, ravno u vatru i gromove, da vidiš kako se ruše odašiljači, pakiraju mrtvaci i mijenjaju zastave, da vidiš kako se iskreno može radovati smrti protivnika. Ostani sa mnom prijateljice, pomogni mi da oslobodimo prugu pa da se ukrcam u vlak što me vodi k njemu. Duž tračnica se vuku, zvekeću i krepavaju tisuće vojnika pokidanih živaca. I on je negdje među njima - ne znam u koliko komada, ali tamo je, tamo je, mora biti, stoga ostani jer četiri oka bolje vide nego li moja dva - nestrpljiva i crna od čađe.

Zaista mi te je teško gledati, draga moja sakata majčice, ovako rasparanu po sredini. Ni ti nisi imala sreće, pa me bijesni tvoj pasivni stav prema ovom povijesnom trenutku kad se ostvaruju naše stoljetne težnje za suverenitetom, kad se borimo za teritorijalni integritet, kad pobjeđujemo, kad, dakle, napokon dostižemo sve strateške ciljeve i nanosimo neprijatelju fatalne ratne gubitke jer želimo da ga zaboli do krvi da ga boli do kostiju boli do suza boli do mrtve djedovine boli do nerođenih potomaka boli strašno i dugo kao što i tebe boli draga moja Marijo bez trbuha, Marijo bez koljena, Marijo bez stopala, Marijo bez zvonika, baš kao što bi tebe trebale boljeti, ponavljam, trebale boljeti sve te odurne rane, ali ti, jebena glupačo, opraštaš.
Pa crkni onda na tom razrokanom zidu, samo mi nemoj poslije cviliti da ti smeta hladnoća što pišti kroz sito od gelera!
Nemam ti više što za reći osim: zdravo!

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika