Počet ću i temeljiti većinu svojevrsnog svjedočenja i impresija na osobitosti francuskog glazbenog filozofa Oliviera Messiaena. Odrastanje u umjetnosti podređenoj obitelji (otac književnik i majka pjesnikinja) nije ometalo razvoj suptilnog svijeta mladog Oliviera koji sklada svoja prva djela već u sedmoj godini, a pohađa Pariški konzervatorij već sa 11! Nakon temeljitog učenja i upoznavanja svih segmenata glazbene teorije i prakse (vrstan orguljaš!), Messiaen istražuje i rabi nove ljestvice, moduse i ritmove čije korijene nalazi u starogrčkoj metrici i hindu tradiciji. Ne ostaje samo na glazbi, već usvaja i likovnu umjetnost, a naposljetku čak i kulinarsku kulturu Istočnih zemalja (Indija i Java).

Religiozni naboj

Interesira se za pjev ptica, bira vrstu, sluša stotine sličnih zvukova kojima se glasaju i komuniciraju i uočava ¨idealan¨ pjev za svaku vrstu. Takvim disciplinama izoštrava tonalno savršenstvo u zvukovnim složenicama – svojevrsnim bojama (napisi navode fascinaciju 11-godišnjeg Messiaena živo oslikanim prozorima crkve Saint Chapelle).
Bujan glazbeno emocionalni moment uvelike podržava i prati snažan religiozan (katolički) naboj prisutan u mnogim njegovim djelima. Upravo takvo je i večeras izvedeno pred zagrebačkom publikom. Besprijekorno izvedena, s promijenjenim rasporedom gudača (iznimno ugodan zvuk i boja orkestra), četiri stavka Uzašašća zaustavila su dah prisutnim konzumentima glazbene umjetnosti. Violončela na mjestu viola i obratno, violine na uobičajenoj lijevoj strani svirale su ispred snažnog zadnjeg reda (ili dva?) kontrabasa. Svileno, ¨okruglo¨, oštro i točno. Najrazličitije udaraljke (istočni elementi) i puhači (posebno limeni!) bili su i tonalno i dinamički profinjeni i precizno uklopljeni u osobite i bogate ritamsko-harmonijske strukture. Sveukupan dojam činio se gotovo nestvarnim.

Gromoglasni Prokofjev

Uslijedio je Ravel. Benedetto Lupo, talijanski pijanist i profesor glasovira na Konzervatoriju u Monopoliju (Italija) i česti suradnik maestra Jurowskog ukusno je izveo zanimljiv Koncert za glasovir i orkerstar u G-duru. Koncert francuskog skladatelja više je podsjećao na iznimno atraktivnu kompoziciju Gershwinovog jazzerskog pristupa ozbiljnoj glazbi (većinom tonalno, izvanredni akordi i klavira i orkestra), već gotovo stilskog španjolskog pečata Ravelovih djela (majka Baskijka) i tipičnih boja francuskog impresionizma. Uistinu lijepo djelo koje zahtjeva možda malo više osobne afirmacije pijanista u tehnički izvanredno izvedenoj interpretaciji, iako je klavirska dionica moderno uklopljena u cjelokupnu partituru koncerta.

Nakon kratke pauze pretežno za mozak (koncentracija) i manje za tijelo (pohvala tvrđim i iznimno ugodnim sjedalima), ovoga puta nužne između ovako složenih djela, ¨napao¨ nas je Prokofiev svojom Petom simfonijom. Nalet gromoglasnih zvukova orkestra i očit utjecaj ratnog kaosa (1944.) na skladateljev umjetnički svijet i rukopis preplavio je dvoranu. Dok su u ranoj glazbi, baroku, klasici i romantizmu teme imale središnju važnost i nosile temeljni ukras djela, u modernoj glazbi stoje kao detalji, iskrice koje daju završnu ljepotu masnim premazima orkestralnih boja. Ritam se cijepa, unapređuje i razvija, kode su iznenadne i ¨nevidljive¨, iako logične.

Sve navedeno bogatstvo uočava se u Prokofjevovim recima ispisanim na stranicama partiture, koja se neperiodički listala ispred temperamentnog ruskog maestra pred kojim sigurno stoji bogata i vrijedna budućnost sve većih glazbenih izazova. Uz stalno gostovanje u Londonskoj filharmoniji, Jurkowski je počasni član dirigentskog kolegija Ruskoga nacionalnog orkestra i glazbeni ravnatelj Opernog festivala u Glyndebourneu.

Besprijekorna i udobna sjedala

Londonsku filharmoniju utemeljio je Sir Thomas Beecham godine 1932., kao odgovor na istovrsne orkestre u Beču i Berlinu. Iznimno visoku kvalitetu zajedničkog muziciranja orkestar je ostvario pod vodstvom uglednih dirigenata - A. Boulta, J. Pritcharda, B. Haitinka, G. Soltija, R. Norringtona i mnogih drugih, što su dokazali i večeras. Nakon neprestanog pljeska izvođači su publiku počastili laganim i pitkim valcerom koji su odsvirali tako nježno i toplo, gotovo sa ¨lijevom rukom¨, tako da se dobio dojam kao da dirigent samo teatralno gestikulira pred svima nama.

Večerašnji koncert u potpunosti je ispunio visoka očekivanja onog uvodnog; i u novu glazbenu sezonu i u novu dvoranu. Dvojica skladatelja sa mozartovskim odrastanjem (Prokofjev je skladao svoja prva klavirska djela već sa 5 godina, a prvu operu napisao sa 11) i jedan s osobitim kulturološko-nacionalnim backgroundom (naravno – Ravel). Temeljito obnovljena zagrebačka koncertna dvorana Vatroslav Lisinski zasjala je u punom sjaju primjerenim koncertnim događajem i gostovanjem jedne od najboljih svjetskih filharmonija. Umjetnički se ne osvrćući na ¨benigne¨ pojedinosti oko konkurentnosti i povoljnosti izvođača radova (podovi i sjedala), što je bila iscrpna tema mnogih hrvatskih tiskovina, moram pohvaliti besprijekoran izgled i udobnost (funkcionalnost) dijelova dvoranskog interijera.

Program? Veličanstven, za glazbene sladokusce i pametno odabran!
Djeluje zastrašujuće, ali i primjereno navedenoj svečanosti i virtuoznosti Londonskih filharmoničara predvođenim briljantnim dirigentom Vladimirom Jurowskim. Apsolutno suvremeno ozračje!