Jedan od najboljih igrača na svijetu početkom 80-tih, Hajdukov veznjak Ivan Gudelj je briljantno odigrao na Svjetskom prvenstvu 1982. u Španjolskoj i osigurao mjesto u Real MadriduNakon što Miroslav Ćiro Blažević nikako nije mogao s Hajdukom postići uspjeh, Uprava je za trenera postavila veliko nogometno ime, Ivana Gudelja. Za mnoge je to bilo iznenađenje, ali za one koji znaju da je ostvario i trenersku karijeru, to je bio pravi potez. Navijači Hajduka se nadaju da će Gudelj, koji je igračku i reprezentativnu karijeru zbog bolesti morao prekinuti u 26. godini, moći vratiti Hajduk u utrku za prvaka.
Jedan od najboljih igrača na svijetu početkom 80-tih, Hajdukov veznjak Gudelj je briljantno odigrao na Svjetskom prvenstvu 1982. u Španjolskoj i osigurao mjesto u Real Madridu. Hepatitis B je spriječio njegovu daljnju igračku karijeru, postao je trener, završio Kineziološki fakultet u Zagrebu i postao profesor. Za Nacional otkriva da je kao dječak razmišljao o svećeničkom zvanju, ali da nikada u zreloj dobi nije htio napustiti suprugu i kćeri i zarediti se.

NACIONAL: Jeste li bili iznenađeni odlukom? Jesu li vam više čestitali ili vas žalili?

- Bilo je onih koji su izrazili strah pred velikom zadaćom zbog trenutačno lošeg stanja u Hajduku, ali više je bilo onih koji su mi čestitali i koji vjeruju da mogu doprinijeti da se Hajduk izvuče iz krize. Od nedjelje navečer, otkako mi je predsjednik Branko Grgić telefonom javio odluku Uprave, život mi se potpuno promijenio. Bio sam iznenađen. Očekivao sam da će Miroslav Ćiro Blažević ostati do kraja, želio sam da mu napokon krene, da rezultati Hajduka budu bolji, ali godio mi je poziv predsjednika Grgića. Znam da preuzimam veliku odgovornost ali je zadovoljstvo jače. Takva se ponuda ne odbija. Znao sam da sam izabran među više kandidata, te da je Uprava pratila moj dosadašnji rad i odlučila se za čovjeka koji je Hajdukovo dijete i bivši igrač. Pokazalo se da samo oni koji dobro znaju ovdašnju nogometnu situaciju i mentalitet igrača i kluba, mogu biti uspješni treneri.

NACIONAL: Neke je ta odluka iznenadila, neke teško pogodila. Kakvo je vaše trenersko iskustvo?

- Kao dječak strašno sam želio igrati u Hajduku. Nakon igračke karijere, svi žele postati trenerom Hajduka. Trener seniorskih i prvoligaških momčadi postao sam 1990. Moj prvi veliki trenerski uspjeh je bilo dovođenje Primorca iz Stobreča, malog mjesta pokraj Splita, u Prvu hrvatsku ligu. Od 1990. do 1995. postigao sam dobre rezultate trenirajući Zadar, Dubrovnik i austrijski Vorwarts. Vidio sam gdje sam kao mladi trener pogriješio, više izvan terena u odnosima s upravama, manje s igračima i rezultatima. Tada sam počeo raditi s mlađim uzrastima jer sam shvatio da svaki dobar trener mora proći mlađe uzraste. Zadnjih osam godina sam proveo u HNS-u kao instruktor i kao izbornik U-17. Završio sam Višu trenersku školu, a u 36. godini sam upisao i uspješno završio Kineziološki fakultet i stekao diplomu i zvanje profesora. To je za mene velika osobna satisfakcija. Znao sam da ne trebam žuriti i da ću ponovno raditi sa seniorskim momčadima. Prošle godine sam bio u konkurenciji za izbornika U-21, mlade hrvatske reprezentacije koju vodi Slaven Bilić.

NACIONAL: Koji je vaš najbolji rezultat s hrvatskom kadetskom reprezentacijom?
- Najveći uspjeh ostvario sam 2001. na prvenstvu Europe u Engleskoj, gdje smo osvojili brončanu medalju. Bila je to Kranjčareva generacija. Niko Kranjčar je bio kapetan i najbolji igrač na tom prvenstvu. Trenutačno je on najbolji hrvatski nogometaš i izuzetan mladić. Imao sam sreću što sam njega i ostale sjajne igrače te generacije, koji danas nastupaju u hrvatskim prvoligašima, trenirao u kadetskoj reprezentaciji. Prije nekoliko mjeseci na prvenstvu Europe u Italiji bili smo četvrti. Nakon sjajnih igara u grupi sa Švicarcima, Nizozemcima i Izraelcima, izgubili smo od Turske i igrali s Italijom za treće mjesto, a izgubili smo dvojbenim sudačkim odlukama. Talijanima je treće mjesto poklonjeno. Tako nismo otputovali na Svjetsko prvenstvo u Peru, koje se upravo održava. Da smo uspjeli osvojiti treće mjesto, sada bih bio u Peruu s našim najboljim kadetima. S amaterskom reprezentacijom Dalmacije osvojio sam 6. mjesto na prvenstvu Europe, a na Olimpijadi mladih 2003. godine bili smo treći.

NACIONAL: Što vas čeka u Hajduku?

- Ne očekuje se čudo, nema imperativa osvajanja naslova prvaka. Treba se konsolidirati momčad i pronaći igra, napraviti analiza, selekcija igrača, te koga od mlađih treba priključiti prvoj momčadi. Treba biti strpljiv kako bi se stvorila nova Hajdukova generacija, koja opet može biti najbolja.

NACIONAL: Zašto to Blaževiću nije pošlo za rukom?

- Ćiro nije imao sreće. Koliko god je Ćiro trener svjetskog formata ipak u trenerskom poslu se mora imati sreće. I Ćiru je ta sreću u njegovoj dugoj trenerskoj karijeri pratila. Sad ga je napustila. To je životna ravnoteža, jer sreća uvijek vrati dug. Da je Kranjačreva stativa protiv Dinama bila gol, da Rijeka nije otela tri boda u Splitu, Ćiro, a ne Ivan Gudelj, još bi bio trener Hajduka.

NACIONAL: Bili ste izbornik svećeničke reprezentacije Hrvatske?

- Bio sam i trener i izbornik svećeničke nogometne reprezentacije Hrvatske. Bila je to sjajna ideja pokojnog Branka Kanižaja, glasnogovornika, i Vilima Koretića, svećenika koji je radio u Njemačkoj i koordinirao sve poslove oko osnivanja svećeničke nogometne reprezentacije. Trebali smo dobiti dopuštenje od pokojnog kardinala Franje Kuharića. I kardinal se suglasio. Nalazili smo se na pripremama u Topolovcu kod Siska, i tu smo stvarali reprezentaciju. Prvu utakmicu smo odigrali u Sisku, protiv reprezentacije svećenika Austrije pred 10 tisuća ljudi. Sjećam se, svećenici su se trebali skinuti u sportsku odjeću. Nekima je to bilo neugodno pred fotoreporterima. Reprezentacija svećenika često je nastupala protiv reprezentacije Humanih zvijezda. U mojim rodnim Zmijavcima se ovog ljeta odigrala takva utakmica. Sa svećenicima sam i dalje u prijateljskim odnosima.

NACIONAL: Je li točno da ste imali želju i sami se zarediti. I to ste čak najavili?

- Ne. Nikada to nisam izjavio ozbiljno i želio se zarediti, napustiti obitelj. Prilikom jednog intervjua Gloriji, u kojem sam govorio o mojoj igračkoj karijeri, sudbini i bolesti, na kraju smo se fotografirali. Slikao sam se u društvu svećenika iz Žrnovnice fra Luke Jozića. I fotoreporter me nagovorio da i ja obučem franjevački habit. Bio sam dobre volje, i bez primisli, obukao sam habit i u njemu pozirao. Nisam mislio da će itko te fotografije objaviti, pogotovo ne uz takav intervju. Kada je razgovor objavljen, odmah u prvoj rečenici je bilo objavljeno da sam se odlučio zarediti, ostaviti ženu i dijete, otići u svećenike. Bio sam zatečen, šokiran. Počeo sam dobivati pisma i upite gdje sam završio teologiju, pozive da dođem u neke župe. Tako je jedna mala nepromišljenost, postala bombastična vijest. Dio je komentirao pozitivno i oduševljeno, drugi su govorili kako nisam normalan. Reagirao je Živko Kustić, ja sam se ispričavao mojim prijateljima svećenicima. Otišao sam i kod pokojnog kardinala Kuharića.

NACIONAL: Kako je sve to primila vaša supruga?

- Supruga Mirjana je shvatila o čemu se radi. Htio sam se snimiti u habitu, ali tu fotografiju sačuvati za sebe. Imamo dvije kćeri, stariju Ivanu, kojoj je petnaest godina, i mlađu Đanu, kojoj su četiri i pol godine.

NACIONAL: Kada biste se ponovno vratili u mladost biste li možda odabrali svećeničko zvanje?

- Kao dječak želio sam postati svećenikom. Moja kuća u Zmijavcima je trideset metara od crkve. Bio sam ministrant u crkvi u Runovićima, gdje je sjedište župe. Sadašnji svećenik u toj crkvi je Vinko Gudelj, moj prijatelj iz djetinjstva i u isto doba smo bili ministranti i dogovarali se kako ćemo postati svećenici. Ali, ja sam dobro igrao nogomet, i sa 15 godina napustio sam Zmijavce, otišao u Split i u Hajduk, napravio nogometnu karijeru. I nisam postao svećenik. Kada sad sretnem Vinka, sjetim se toga i kažem: "Mogao sam i ja umjesto tebe služiti misu".

NACIONAL: Ima li još koji nepoznati detalj iz vašeg djetinjstva?

- Ima. Kao dječak bio sam i glumac. Glumio sam u Vrdoljakovoj i Raosovoj kultnoj seriji "Prosjaci i sinovi". Dio serije se snimao u Zmijavcima. Odabrali su me s još nekoliko dječaka da statiramo u petoj epizodi te serije. Pjevali smo, nezadovoljnici su nas gađali kamenjem a mi smo morali bježati. Gledajući nedavno tu seriju, vidio sam kako od sve djece najbrže trčim. Za tu ulogu dobio sam toliko novca da sam mogao kupiti pet cockti, dvadeset karamela i sladoled. I počastiti svoje prijatelje.

NACIONAL: Je li točno da ste u prijateljskim i kumskim vezama s Ivicom Todorićem, vlasnikom Agrokora? Neki čak tvrde da je kod Uprave upravo on lobirao za vaš izbor na mjestu trenera?

- Točno je da smo odlični prijatelji i kumovi. Ivica je moj vjenčani kum. Znamo se cijeli niz godina, upoznali smo se u Rogaškoj Slatini, kada sam bio na oporavku od hepatitisa B. Ivica je pravi prijatelj, bio je uz mene i pomogao mi u teškim trenucima. Netočno je da je lobirao za mene. No ne vidim ništa loše u tome, zašto Hajdukov glavni sponzor ne bi smio preporučiti trenera.

NACIONAL: Koji je posljednji dan vaše nogometne igračke karijere?

- Moja utakmica za Hajduk protiv Crvene zvezde u rujnu 1986., u Splitu. Stadion je bio pun, igrala se velika utakmica. Zanimljivo, trener Hajduka postao sam 21. rujna ove godine, a tu zadnju utakmicu sam odigrao 23. rujna 1986. Veliki spektakl na Poljudu dočekao sam umoran, iscrpljen. Bio sam odlično fizički pripremljen, pa se to hrvanje s bolešću nije odmah vidjelo. U 60. minuti mi je pukao mišić. Puno vremena nakon toga shvatio sam da je bolest učinila svoje i da su mišići naprosto propadali. Otišao sam tada s terena i nikada se više nisam uspio vratiti. Nakon brojnih liječničkih pretraga, postavljena je dijagnoza - hepatitis B, žutica. Ni danas ne znam gdje sam to uspio "zaraditi". Nakon niza odličnih nastupa za Hajduk, za reprezentaciju ex Jugoslavije, nakon brojnih priznanja i uvrštenja u igrače svjetske klase, to nije bilo lako podnijeti.

NACIONAL: Bolest je došla na vrhuncu vaše karijere. Ali, zašto je oporavak bio tako dug i jeste li se ipak mogli vratiti na teren?

- Imao sam poziciju da sam mogao iz Hajduka otići u bilo koji svjetski klub. Postizao sam vrhunsku cijenu na nogometnom tržištu. Igrati nogomet i prestati u 26. godini, izgubiti desetak godina igračke karijere, to je strašno. Srušio mi se cijeli svijet. Zahvaljujući fizičkoj snazi uspio sam izdržati dugotrajno liječenje. Bila je to borba za život. U početku sam i vjerovao da ću se vratiti na teren, ali zbog loših liječničkih procjena, u dva navrata imao sam recidiv, bolest se vraćala. Nisam uspio. Razmišljao sam da o tome napišem knjigu.

NACIONAL: Jeste li se priklonili i nekim alternativnim metodama liječenja?

- Pokušao sam sve, od klasične medicine do bioenergetičara, travara na području cijele Europe. U Njemačkoj sam na alternativnom liječenju proveo osam mjeseci. Razmišljao sam da odem u Tibet. Samo vjera u ozdravljenje mi je pomogla. Stekao sam duhovnu snagu. Naučio sam kako se dobiva i kako se gubi, kako je život prolazan, kako se sve može okrenuti na zlo ili na dobro. Kada sam se izliječio i shvatio da ne mogu nastaviti igračku karijeru, 1988. postao sam trener olimpijske reprezentacije Jugoslavije. I to je trajalo do raspada Jugoslavije. Našao sam svoj duhovni mir. Pokušao sam prodavati i sportsku opremu, ali, iako sam Imoćanin, trgovina mi nije išla. Okrenuo sam se trenerskom poslu, uspio sam diplomirati i to mi je velika satisfakcija.

NACIONAL: Spominjali ste da ste imali ponude za transfer u velike svjetske klubove. Čije su to ponude bile?

- Real Madrid i Barcelona bili su za mene jako zainteresirani, potom veliki talijanski klubovi. Želio sam otići u Španjolsku. To je velika zemlja, igra se odličan nogomet, ali nije mi bilo suđeno zaigrati u Realu. Igrao sam veznog igrača. Veliki trener Biće Mladinić je govorio da je europski kriterij u tijeku sezone dati 8-12 golova. Ja sam to uspijevao. U europskim kupovima sam tri gola dao Valenciji, Dnjepru, mnogim drugima. Bio sam kapetan jugoslavenske reprezentacije s nepunu 21 godinu, a 1982 izabran sam za najboljeg sportaša Dalmacije, a po francuskom L' Equipeu bio sam među 11 najboljih igrača svijeta na Svjetskom prvenstvu 1982. Imao sam puno dobrih ponuda, ali se prije 28. godine nije smjelo ići igrati u inozemstvo. Zato je jugoslavenska liga bila jaka.

NACIONAL: Kada ste iz Zmijavaca došli u Split?

- U Split sam došao 1975., sa 15 godina. Igrao sam tada u Mračaju iz Runovića. U njemu su počeli igrati i Ivan Buljan, Zvone Boban, Tucak. Trener mi je bio Marinko Boban. Debitirao sam u Hajduku 1976. s nepunih 17 godina. Prvi put u bijelom dresu zaigrao sam na utakmici u Slavonskoj Požegi. Ali, praktički sam debitirao kod Vlatka Markovića, u Splitu, na "Trofeju Marjana", u veljači 1977. i to protiv švicarske Lausanne koje je tada vodio Blažević.

NACIONAL: Sjećate li se prvog gola za Hajduk?

- U svibnju 1977. igrala se utakmica Hajduk-Budućnost. Marković me uveo u igru. Moj dječački idol i najbolji naš nogometaš je bio Jurica Jerković. Kod rezultata 4:2 za nas, sudac je dosudio penal za Hajduk. Jure je uzeo loptu i pozvao mene da ja pucam penal i tako zabijem svoj prvi gol. Tu Juričinu gestu povjerenja nikad nisam zaboravio.

NACIONAL: Koja je vaša najbolja igra u bijelom dresu?

- U Splitu na utakmici Hajduk- Rijeka. Rezultat je bio 1:0. Ja sam dao taj gol. Uzreo sam loptu na centru, prošao 4-5 igrača i vratara Ravlića i dao sam gol. Za Hajduk sam odigrao oko 400 utakmica i dao stotinjak golova.

NACIONAL: Kada ste nastupili za jugoslavensku reprezentaciju? Jeste li bili miljenik Miljana Miljanića?

- Mene su voljeli svi treneri, kao što i ja kao trener volim igrače koji su marljivi, pošteni, disciplinirani i uporno rade. Sigurno da je Miljanić u meni prepoznao kvalitetu i uvrstio me 1978. u reprezentaciju. Imao sam tada 18 godina. Bio sam i kapetan juniorske reprezentacije. Godinu kasnije debitirao sam u Luxemburgu i postao stalni član. Za A reprezentaciju odigrao sam 33 utakmice.

NACIONAL: Kakvu ćete igru tražiti kao trener u Hajduku?
- Ja volim i razvijam brzu, napadačku i agresivnu igru. I discipliniranu. To zahtijeva fizičku i taktičku spremu igrača. Za to treba vremena i strpljenja.