Zoran FerićU socijalističkoj Jugoslaviji avangardom je smatrana radnička klasa. Danas je to podzemlje. Podzemlje je prvo, još debelo za vrijeme rata, prostor zaraćenih država prihvaćalo kao zajedničko tržište. Ispada da su šverceri oružjem, benzinom, cigaretama i ljudima utirali put normalizaciji odnosa i postavili se kao avangarda u razvoju trgovinskih odnosa. Sarkastično, ali čini se da u tome ima puno istine. Hrvatska i Srbija i Crna Gora kao da su se u ratu i poslije rata razvijale u nekom ironičnom povijesnom ogledalu. Postoji, naime, konstantan niz paralela koje se mogu naći u obje države. Te se paralele najčešće tiču devijacija, lopovluka, privatizacije i klasičnoga kriminala. Jedna od njih svakako je i skrivanje ratnih zločinaca i odnos politike, crkve, ali i građana prema njima. U Srbiji Kapetan Dragan danas se sastaje s političkom elitom i posjećuje medvjede u zoološkom vrtu. Dragan je tamo heroj, knindža s velikim K. Hrvatska je u shizofrenoj pat poziciji jer većina njenih građana generala Gotovinu smatra herojem. Slično se ponašaju, kako izgleda, i Srpska pravoslavna crkva i Katolička crkva u Hrvatskoj. I jednoj i drugoj Carla Del Ponte uputila je zahtjev da prestanu štititi svoje ratne zločince.

S tom razlikom što se haaška tužiteljica obratila za pomoć i Vatikanu. To je u Hrvatskoj izazvalo niz negativnih reakcija, a crkveni velikodostojnici izjasnili su se da Gotovinu smatraju Herojem, a ne zločincem. Ta rečenica s transparenata pojavljuje se opet kao credo velikog dijela građana, ali i crkvenih pastira. Tako je gospićko-senjski biskup Mile Bogović odlučio oštro odgovoriti Carli Del Ponte i u novinama je ponovio da Haaški sud smatra političkim i da nas sam Sud može uvjeriti samo drukčijim načinom rada. Svaki pripadnik zajednice vjernika, pa i biskup, može imati svoje mišljenje i javno ga iznositi. Druga je stvar što time itekako može štetiti i šteti instituciji u kojoj radi. Nakon posljednje akcije Carla Del Ponte ponovo je vidljivo kako se unutar Crkve javno iznose tvrdi nacionalistički stavovi koji su u proteklih 15 godina tako negativno utjecali na međunarodni ugled Republike Hrvatske u Europi i svijetu.
Očito je da se svećenici i crkveni velikodostojnici u Hrvatskoj, uključujući i neke biskupe, neusporedivo više bave nacionalnim, nego socijalnim i vjerskim pitanjima. Zašto? Nacionalno je uvijek najlakši način za homogenizaciju socijalno prilično šarenih hrvatskih "stališa" što ih je proizvela desetogodišnja hadezeovska vladavina i privatizacijska pljačka, s tom razlikom što je hrvatstvo i katoličanstvo jednima zanimanje i alibi za drpačinu i sinekure, a drugima utjeha. Utješno je biti dio mase, utješno je čuti svoj glas ojačan tisućama drugih glasova koji viču isto, utješno je svoje egzistencijalne probleme svoditi na jednostavan šahovski problem usred crveno-bijele šahovnice.

Čini se da su nacionalnu pomamu proizvela ova dva povezana i podjednako tragična fenomena: s jedne strane frapantni nedostatak sluha za druge ljude i zajednicu, vulgarni egoizam koji je kadar i nacionalno i katoličko upotrijebiti kao vrstu lopovske maske, i s druge ojađenost osiromašenih masa koje svoju utjehu traže na najlakši mogući način: po onome što jesu rođenjem. Ili onime što im se dogodilo odmah nakon rođenja: krštenjem. Naime, najlakše je busati se u prsa nacionalnom pripadnošću jer za to čovjek ne mora učiniti ništa, ne mora ni prstom maknuti jer misli da to naprosto jest. Takav čovjek ne traži svoj identitet u onome što je učinio, proizveo, stvorio, nego po svojoj pasivnosti. I kao što većina ljudi ide linijom manjega otpora, to čine i oni koji ljude politički ili duhovno predstavljaju. I oni idu linijom manjega otpora povlađujući svojoj masi vjernika u njihovim najnižim strastima, umjesto da ih poput učitelja svijesti i moralnosti (a u prilici su da to mogu) pokušaju privoditi i nekim drugim vrijednostima izvan ili iznad vulgarnoga nacionalizma koji evropski duh svaki put iznova prepoznaje kao agresivan i primitivan.
Pri tome se slažem s don Ivanom Grubišićem koji kaže da i sama procjena Carle Del Ponte kako se Gotovina skriva u nekom od franjevačkih samostana može ozbiljno naškoditi Crkvi u Hrvatskoj. Ne čini mi se logičnom teza o tome kako je spomenuta gospođa frustrirana i potpuno neinformirana pa kljuca kao ćorava koka zrno. Od tužiteljstva međunarodnoga suda svakako možemo očekivati nekakvu temeljnu informiranost i ne čini se logičnim da bi tek tako, iz štosa, molila za pomoć Vatikan. To više što se vjeruje da u hrvatskoj Katoličkoj crkvi postoji tradicija skrivanja optuženih za ratne zločine iz II. svjetskog rata pa se takva pomoć možda može očekivati i sada. Tragično je što su reakcije crkvenih velikodostojnika poslije optužbe Carle Del Ponte bile više nego jasne i što ljudi iz vrha Crkve uporno negiraju da je general Gotovina optužen za ratne zločine. To je možda doista nepravedno i neutemeljeno, ali tako možda misle i oni tamo, u nekom od manastira koji eventualno skrivaju Radovana Karadžića.

I na ovome primjeru ostaje dojam da Crkva vrlo polako i oprezno pokušava raskrstiti s radikalno nacionalističkim stavovima svojih vjernika i čitavu zajednicu učiniti i civiliziranijom i evropskijom. To je, međutim, za Evropu presporo. I tako se ljudi iz vrha Katoličke crkve u Hrvatskoj posljednjih godina suprotstavljaju civilizacijskim dostignućima koja se pokazuju kao normalna, ili čak nužna za život danas. Proziva se internet, u javnosti se stvara dojam da jedan suludi rocker može ugroziti moral zajednice, Crkvu vrijeđa svaki javni kritički nastup. A zašto? Zato jer je rigidna, nesuvremena i želi se ponašati autokratski u društvenom kontekstu koji autokraciju više ne trpi.