Objavljeno u Nacionalu br. 516, 2005-10-03

Autor: Davor Pašalić

BUĐENJE IZ SNA O VELIKOJ SRBIJI

Srbija pet godina nakon Miloševića

Srbija još nije raščistila s Miloševićevim naslijeđem: njegovi suradnici danas su tajkuni, Đinđićeve su reforme usporene, a većina ljudi jedva spaja kraj s krajem

Opozicija se pita zašto se iza rešetaka nije našao nitko od ministara iz doba Miloševićeva režima. Ali dobar dio sadašnje oporbe čine ministri iz nekadašnjeg Đinđićeva kabineta, a dok su oni bili na vlasti, ni jedna osoba bliska Miloševićevu režimu nije pred sudom odgovarala za svoja zlodjelaOpozicija se pita zašto se iza rešetaka nije našao nitko od ministara iz doba Miloševićeva režima. Ali dobar dio sadašnje oporbe čine ministri iz nekadašnjeg Đinđićeva kabineta, a dok su oni bili na vlasti, ni jedna osoba bliska Miloševićevu režimu nije pred sudom odgovarala za svoja zlodjelaPetu godišnjicu svragavanja Slobodana Miloševića s vlasti službena Srbija obilježava kao da se stidi, u znaku hapšenja predsjednika Demokršćanske stranke Srbije Vladana Batića, ministra pravosuđa u vladi ubijenog premijera Zorana Đinđića, najvažnije osobe u promjeni režima u Beogradu.
Batić je uhićen zbog navodne zloupotrebe ministarskog položaja prije dvije i pol godine. Opozicija pak tvrdi da je razlog to što je Batić iznosio dokaze o korumpiranosti sadašnje vlade Vojislava Koštunice i pita zašto se iza rešetaka nije našao nitko od ministara iz doba Miloševićeva režima. Ali dobar dio sadašnje oporbe čine ministri iz nekadašnjeg Đinđićeva kabineta, a dok su oni bili na vlasti, ni jedna osoba bliska Miloševićevu režimu nije pred sudom odgovarala za svoja zlodjela.
Kontroverzno hapšenje Batića vjerno oslikava sve nedoumice vezane za 5. listopada 2000. kad je, nakon 13 godina vladavine, svrgnut "balkanski mesar" Milošević. Tog se dana u središtu Beograda okupilo pola milijuna ljudi, odlučnih da spriječe krađu izborne pobjede koju je kandidat Demokratske opozicije Srbije (DOS) Vojislav Koštunica izvojevao nad Miloševićem na izborima za predsjednika SRJ.
Masa je zauzela, a zatim zapalila Saveznu skupštinu. Isto se dogodilo i sa zgradom Radiotelevizije Srbije (RTS), osnovne poluge Miloševićeva režima. Policajci su pucali, ali nitko nije poginuo, a nije bilo ni vješanja Miloševićevih pristaša po rasvjetnim stupovima, iako se i to najavljivalo.
Milošević je sljedećeg dana priznao izborni poraz i najavio da će se moći više igrati s unukom Markom. Pobjednik Koštunica, mada je bio dio DOS-a, prihvatio je u svoje blisko okruženje Miloševićeve suradnike – šefa službe državne sigurnosti (SDB) Radu Markovića i načelnika generalštaba Nebojšu Pavkovića.
Đinđić je postao premijer Srbije tek tri mjeseca poslije i uhapsio šefa SDB-a Markovića, ali je Pavkovića, i dalje načelnika generalštaba, upotrebljavao protiv svog glavnog suparnika Koštunice. Nije odbijao ni pomoć ljudi iz kriminalnog polusvijeta, policije i krupnog kapitala koji su svoje položaje stekli tijekom Miloševićeve vladavine. Ipak, osvojio je simpatije Zapada, pribavio financijsku pomoć i kredite, Srbija je počela živjeti bolje, ali Đinđić je i dalje bio nepopularan. Izručio je Miloševića Haaškom sudu, ali je omiljen postao tek nakon što je ubijen u ožujku 2003. Njegovi nasljednici izgubili su izbore u studenome te godine i premijer je postao Koštunica.
Prosječna plaća u Srbiji 5. listopada 2000. bila je manja od 50 eura, a danas je oko 210 eura. Bruto društveni proizvod je povećan s 8 na 12 milijardi dolara. Devizne rezerve Narodne banke Srbije su s 524 milijuna dolara porasle na 5,2 milijarde. Narod u Srbiji, međutim, loše živi, najveći dio prihoda troši se na hranu i komunalne troškove. U privatizaciji nekoć uspješnih privrednih divova glavnu riječ imaju ljudi iz Miloševićeva režima, koji su se obogatili u ratovima i pod sankcijama UN-a, kad je narod masovno osiromašio.
SONJA BISERKO, predsjednica Helsinškog odbora za izbjeglice u Beogradu, godinama izložena napadima da je antiratni profiter koji iskorištava tuđu nesreću: "Hapšenje Batića svojevrsno je upozorenje da bi ova vlada vrlo lako posegnula za diktaturom da nema pritisaka izvana. Ovim uhićenjem pokazuje se da Srbija nema demokratski potencijal niti ga želi. Europska unija odlučila je Srbiju zakvačiti za proces pridruživanja, jer želi cijeli Balkan uključiti u europske integracije, ali Srbija za to nije spremna. Glavni su problem Srbije mlade generacije koje rastu u izolaciji kao nacionalisti i fundamentalisti. Obrazovanost ovog naroda je užasna, stručni kadrovi odlaze u inozemstvo. Intelektualna osnova je premala za ono što se od Srbije očekuje u EU. Ne postoji politika koja bi mijenjala obrazovni sustav. Sveučilište je glavno žarište nacionalizma jer generira fundamentalistički model poguban za Srbiju.
Europska vizija kakvu smo očekivali i kako ju je Đinđić artikulirao i dvije godine vodio, nestala je. Koštunica je s velikom mukom rekao da je Đinđić bio reformator i da to trebamo nastaviti. Ali ova vlada je reformska koliko je na to prisiljava svjetska zajednica, prije svega Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka i Haaški sud. Na unutarnjem planu sustavno se demoniziraju i kriminaliziraju osobe bliske Đinđiću i nevladine organizacije za zaštitu ljudskih prava.
Od 5. listopada svi su mnogo očekivali, i na unutarnjem i na vanjskom planu, jer je međunarodna zajednica bila frustrirana time što ju je Milošević gotovo 15 godina zavlačio kad god je stigao. Međunarodna zajednica željela je Srbiju vidjeti u boljem svjetlu, koje nije odgovaralo realnosti – da bude lider u regiji, da ima najveći demokratski potencijal.
Imali smo DOS-ovu vladu koja nije uspela nametnuti uvid u Miloševićevo naslijeđe. Unutar te koalicije odmah je nastala podjela oko onoga što Srbija treba činiti. Postojala je Đinđićeva strana, a drugi blok simbolizirao je Koštunica, koji se s vremenom nametnuo kao netko tko održava kontinuitet sa svim što je bilo i on danas simbolizira destiliranu sliku onoga što je Milošević htio, sada uz desni predznak, a ne lijevi.
Đinđić je uspio formirati vladu koja se pokazala kompetentnom u ekonomiji i obrazovanju. Od njegova iskoraka profitira i sadašnja vlada. Pokazalo se, međutim, da je ono što je bitno napravio – uhapsio Miloševića, demontirao Jugoslaviju – bilo razlog zbog kojeg je uklonjen.
Nakon Đinđićeve smrti i izbora u studenome 2003. Srbija je pokazala svoje pravo lice. Vladajućoj koaliciji svojstveni su nesposobnost i nedostatak volje da uspostavi kritički odnos prema prošlosti. Oni inzistiraju na održavanju iluzije da je Miloševićev projekt moguć ako se pričeka promjena međunarodne konstelacije, što užasno utječe na atmosferu u društvu. I dalje se promovira ideja o raspadu SFRJ kao teoriji urote međunarodnih krugova i dviju secesionističkih republika.
Srbija je svjesna svojih slabosti, ali i svog ključnog geografskog položaja u regiji. Ona svojom slabošću i nemoći ucjenjuje cijelu regiju i EU i one koji hoće okončati balkansku krizu. Svi joj titraju, hoće joj pomoći. Srbija je još opsjednuta pitanjem državnih granica i pokazuje stalnu nesposobnost da se bavi unutarnjim pitanjima – položajem manjina, hoće li se decentralizirana država, monarhija ili republika.
U doba vladavine Miloševića moja je organizacija bila na tapetu jer smo radili na povratku izbjeglica, što nije bila poželjna tema, osim kao politička ucjena Hrvatske i međunarodne zajednice. Režim je, u biti, htio zadržati izbjeglice, koje je i doveo u Srbiju. Ni Đinđić nam nije bio naklonjen. Dio vladina sektora identificirao se s pobjedom DOS-a, mi smo zadržali distancu prema vladajućoj garnituri. Sadašnja vlast nas vidi, kao i u Miloševićevo doba, kao produženu ruku američkog imperijalizma i smatra da smo instrument globalizacije koja želi ubiti identitet pravoslavne civilizacije i srpstva. Zbog koncepta ljudskih prava na neki smo način glavni neprijatelji režima. A tajkuni iz Miloševićeva doba vlasnici su Srbije, oni diktiraju tempo demokratizacije. Kad se budu osjećali raspoloženi, uvest će pravni okvir. Dotad će se bogatiti u pljačkaškoj privatizaciji i tranziciji."

LJUBISAV ĐOKIĆ ("DŽO BAGERISTA"), koji je svojim bagerom 5. listopada 2000. provalio u Saveznu skupštine, a zatim i u RTS: "Tito nas je naučio da ne radimo, Milošević da se ubijamo, a DOS da se svađamo. Ja Koštunicu najviše krivim što se 5. listopada nije pojavio na televiziji i izjavio: 'Revolucija je završena.' Kad je revolucija završena, mijenjaju se ustav, vrh vojske i policije i kompletno sudstvo. Tada bi se svim zločincima sudilo ovdje i Zapad bi vidio da smo postali demokrati. Da se netko obratio 5. listopada i rekao 'zemlja je u kaosu, nitko ne može primati plaću dvije godine', narod bi to prihvatio. Ali to se nije dogodilo. Nisam se ja borio da Miloševićevi tajkuni postanu još bogatiji – 90 posto kapitala je u njihovim rukama, a narod je sve siromašniji.
Ja znam da je na izborima 24. rujna 2000. Milošević dobio 37 posto glasova, a Koštunica 48 posto, ali je DOS sebe proglasio pobjednikom. Onda ih je Zapad pritisnuo da pravdaju novac koje su dobili za rušenje Miloševića, pa su zakazali demonstracije 5. listopada, s planom da uđu u Saveznu skupštinu i zapale papire o rezultatima glasovanja, da ne ispadnu lažljivci pred narodom i da sebe proglase pobjednicima izbora. Ja za taj plan nisam znao. Razbio sam dva prozora na skupštini i bagerom podigao ljude da uđu unutra. Drukčije nisu mogli ući. Kad sam vidio da su zapalili skupštinu, uplašio sam se, pomislio da će me Milošević doživotno zatvoriti pa sam krenuo sam na RTS. Policajci su pucali na mene kao blesavi, našao sam 75 metaka samo u gumama bagera. Narod je došao tek kasnije. Kad sam roknuo u zgradu televizije, policija je počela bježati.
Đinđića narod nije volio jer je pobjegao iz Srbije kad je NATO 1999. bombardirao. Da je ljudima dao plaću od 5000 njemačkih maraka, ni tada ga ne bi voljeli. Ja volim marljive i sposobne ljude kakav je bio Đinđić, ali on je radio za sebe i DOS, ne za narod. Đinđić je kriv za svoje ubojstvo. To je mafija koja radi s velikim novcem, nema to veze s Haagom. Nakon 5. listopada nije obavljena lustracija. Kao što je Tito sve neistomišljenike poslao na Goli otok, tako je i DOS trebao učiniti, ali su izjavili da to nije revolucija, nego puč, da zaštite partijske drugove.
U proteklih 200 godina u Srbiji svaki Srbin koji je vladao bio je smaknut, a kad je na vlast došao tuđinac, bio je mir. Treba nam strani protektorat ili monarhija, trećeg nema.
Nikad nisam lošije živio nego nakon 5. listopada. Imam 62 godine i uvijek sam bio gazda. Bolje sam živio za vrijeme Miloševića, ali se nisam pobunio zbog sebe, nego zbog naroda, da ne dolaze k meni da im dam kilu kruha. Ništa od DOS-a nisam očekivao, jer nisam radio za sebe, nego za narod. DOS nije smio doći na vlast, ali ne kajem se zbog onoga što sam učinio, jer Milošević je morao otići. Da budem iskren, nisam glasovao za DOS, nego za Srpski pokret obnove Vuka Draškovića. Ali ja sam ušao u povijest po dobrome, a oni neka čekaju da vide što će povijest reći o njima.
Sadašnja vlast srami se 5. listopada, htjela bi ga uništiti, kao da ga nikad nije bilo. Mislim da se Koštunica zarekao Miloševiću da će provoditi njegovu politiku. Nemojte se iznenadite ako se sporazumi s Haaškim sudom da izruči Karadžića i Mladića u zamjenu za povratak Miloševića u Srbiju. Tada ću uzeti crveni tepih, sjesti u bager i poći na aerodrom da dočekam Miloševića, ispričam mu se i učlanim u Jugoslavensku ljevicu njegove supruge Mirjane Marković."

MARKO VIDOJKOVIĆ, autor bestselera "Kandže" i, s 30 godina, veteran svih uličnih demonstracija protiv Miloševića, uspješan u srpskim okvirima, ali tipičan predstavnik generacije izolirane od svijeta ("putovao sam u Mađarsku, Maltu i Dubai; u studenom putujem u London i vjerujem da ću doživjeti civilizacijski šok"): "Meni je 5. listopada 2000. prekretnica u životu, dan o kojem smo svi sanjali. Odjednom, dok si trepnuo, više nema Miloševića. Ali ekipa koja je sada na vlasti iskoristila je Miloševićev odlazak da se prišljamči uz pobjednički dio.
Tako je 5. listopada mrtvorođenče, jer smo se svi obradovali, a onda nam je vrlo brzo ostao gorak okus u ustima, jer je pregovaranje s Miloševićem poništilo činjenicu da ga je sila primorala da siđe s vlasti. Dok je jedan dio gledao kako da osvoji institucije vlasti – skupštinu i TV, Koštunica je pregovarao i očito bio sklon tomu da Miloševićevi ljudi, ako su dovoljno slatkorječivi, ostanu izvan zatvora izvjesno vrijeme, a neki i dandanas.
Mislim da je 5. listopada najljepši datum u novijoj povijesti Srbije, ali nije odrađen kako treba, kao revolucija - sa žrtvama, stihijom. Ono što se iz tog datuma trebalo roditi, rodilo se kilavo i prekasno. Đinđićeva vlada došla je tek nakon tri mjeseca, a Milošević je uhapšen punih šest mjeseci poslije. Možda ljudi koji su krenuli u tu srpsku revoluciju nisu bili spremni na sve što revolucija donosi. Ne možeš u revoluciji biti legalist. Fašistički i kriminalni režim si abolirao tako što si pristao da igraš njegovim kartama. Milošević je, s crkvom, vojskom, vrhom policije, upropastio cijelu regiju i cijeli svoj narod, i prema njemu se nije trebalo odnositi legalistički. Ali pravi poraz 5. listopada je ubojstvo Đinđića. Lom nakon toga pokazao je koliko je jedan čovjek sve držao u šaci, bez obzira na to koliko je bio sposoban.
Jedini nosilac ideje 5. listopada je na groblju, a ostali se osjećaju kao bez glave. Cijela priča se izjalovila kompromisima s ljudima iz Miloševićeva doba – generalima, političarima, crkvom, tajkunima, liječnicima.
Ne znam postoji li ijedna žrtva 5. listopada osim Đinđića. Milošević je nagrađen što iz Haaga može voditi nekakvu bitku, pet godina poslije, kao da je na privremenom radu u inozemstvu. Njegova žena i sin, ti izopačeni ljudi, vladali su ovom zemljom i uništavali ljude, ali nitko od njih nije zbog toga zakonski kažnjen. To je nedostatak revolucije.
Činjenica da je Đinđić nakon smrti popularniji nego za života kukavički je sindrom ovog naroda, koji ne želi preuzeti odgovornost. Svakoga tko preuzme odgovornost ovdje lijena i uplašena većina obilježi kao luđaka, mafijaša ili narkomana. Đinđićeva osnovna poruka ljudima je bila: "Preuzmite odgovornost, ako ne za cijelu zemlju, barem za svoj život." Ali ljudi koji nisu spremni preuzeti odgovornost za svoj život odlučili su a priori pljuvati po Đinđiću, u stilu, 'isti je kao i oni drugi'. Kad je Đinđić ubijen, ljudi su shvatili kakva su đubrad bili prema njemu i sebi, jer su iz svog kukavičluka pljuvali nekoga tko je jedini pokušao u ovoj zemlji nešto promijeniti.
Ljudi danas žive kvalitetnije – veće su plaće, imaju više posla nego za vrijeme Miloševića i Đinđića, ima struje, grijanja, ali nema sigurnosti kakvu je država pružala za vrijeme samoupravljanja. Odjednom moraš raditi, ali ne ono što hoćeš, nego što ti se kaže. Ali osjećaj da su oko tebe ljudi koji su ubili nekoga ili platili da netko bude ubijen, utječe na to da u ovoj zemlji vlada negativna energija, da su ljudi nadrkani.

Vezane vijesti

Tuđman mi je rekao - 'Kad podijelimo Bosnu, ja i Sloba bit ćemo saveznici'

Tuđman mi je rekao - 'Kad podijelimo Bosnu, ja i Sloba bit ćemo saveznici'

Akademik Dušan Bilandžić u intervjuu Nacionalu prvi put otvoreno govori o ulozi prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana u pokušaju podjele Bosne… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika