Srećko Jurdana Otvoreno rečeno, Carla Del Ponte odavno već nije neka specijalno atraktivna medijska tema, bez obzira na to što je naglo postala naklonjena Hrvatskoj. Sličnome dramaturškome statusu približila se i Europska unija. Pedeset sedam posto građana smatra da Hrvatska u nju ne bi trebala ni ulaziti. Da vlast, međutim, Europu nije istaknula kao svoj opsesivni cilj – a C. D. P. je s tim ciljem u bliskoj vezi – ona nikakvoga cilja ne bi imala, a svakoj vlasti potreban je nekakav visoki cilj oko kojeg može mobilizirati naciju i stjecati ideološke bodove. Drug Tito, na primjer, davio je ljude bratstvom i jedinstvom. Sanader i Mesić razgaljuju im dušu EU-om, i u tom kontekstu možemo se danas svi zajedno poradovati podatku da pregovori s tim EU-om napokon počinju, iako Gotovina nije u Haagu.
Stvari su se odigrale na višoj razini. Engleska je u EU-u željela vidjeti Tursku a nije željela vidjeti Hrvatsku, Austrija i neki drugi željeli su vidjeti Hrvatsku a nisu Tursku, i tu se mukotrpno pronalazio zajednički jezik. Promatrač se u tom povodu može poigrati geostrategijom. Engleska se zauzima za primanje Turske zbog njezinoga utjecaja na Bliskom istoku. Turska ima presudnu logističku ulogu u invaziji koalicije na Irak, i tu su joj ulogu London i Washington odlučili honorirati europskim statusom, koji će Tursku definitivno vezati uz zapadnu alijansu. Time će se, po riječima (britanskoga ministra vanjskih poslova) Jacka Strawa, srušiti i teza o sukobu civilizacija. Situaciju je nedavno skladno formulirao Javier Solana: "Zamislimo da danas kažemo 'ne' Turskoj, i da za dvadeset pet godina u muslimanskim državama dobijemo novu veliku krizu oko nafte. Osjetili bismo tada sve posljedice naše današnje odluke." Nesumnjivo, stav ima logiku, ali logična je i nelagoda koju Austrija, Francuska, Njemačka osjećaju prema brzoj političkoj inkorporaciji milijuna turskih građana koji rade u tim zemljama.
Na drugoj strani, Turska kao velika država nije htjela pristati na ponižavajući kompromisni status "privilegiranoga partnera". Tisuće građana demonstrirale su protiv takvoga tretmana noseći transparente "Naš je glavni grad Ankara a ne Bruxelles", i dovodeći u neugodan položaj svoga inteligentnoga predsjednika Erdogana, koji je sudionicima skupa u Luxembourgu poručio kako je "vrijeme da odluče hoće li Europa postati globalna sila, ili će ostati kršćanski klub". Alternativa je formulirana direktno, ali prilično precizno.
Je li netko u Hrvatskoj jasno rekao kako je naš glavni grad Zagreb a ne Bruxelles? Ivo Sanader svakako nije: bez servilnosti prema Bruxellesu kojem teži, usput i Londonu koji ga u Bruxelles može uvesti, politički jedva da bi imao motiv za postojanje. Hrvatskome promatraču ponašanje Turske može samo imponirati, u svjetlu spoznaje da se turski političari – za razliku od hrvatskih – nisu jalovo motali po europskim koridorima, trošeći dnevnice, nudeći "akcijske planove" i moleći za prijem. Zauzeli su stav, pustili druge da polemiziraju i dočekali da stigne odluka kakva im po njihovome sudu pripada.
Gospodin Sanader nesumnjivo će od svoga zadnjega lobističkoga tripa* po Europi napraviti događaj stoljeća, iako bi njegovi sto puta ponovljeni argumenti odigrali beznačajnu ulogu da nije bilo Austrije koja je čvrsto inzistirala na pregovorima s Hrvatskom kao uvjetu za pregovore s Turskom. Wolfgangu Schuesselu Sanader može podići spomenik. Pregovaračko natezanje oko Turske i Hrvatske pokazuje, među ostalim, da je "akcijski plan" za hvatanje Gotovine čista pragmatička floskula, od razmjerno sporednoga značenja za europsku konstelaciju kakva se upravo određuje. Hrvatska vlast naciji prodaje ideju kako primanje u Europu zavisi od uvjerljivosti kojom će se toj Europi predočiti napori uloženi u potragu za Gotovinom. U stvarnosti, ta uvjerljivost nije tako presudna; presudan je strateški dogovor o Turskoj. Konkretno: Hrvatska može ući u Europu prije svega – ili isključivo – u formi engleskoga ustupka hrvatskim zemljama-saveznicama, pod uvjetom da te zemlje prihvate bezuvjetan ulazak Turske. Da su propali pregovori o Turskoj, Sanader bi sa svojim "akcijskim planom" u Luxembourgu mogao mahati do sudnjega dana.
U tom kontekstu treba promatrati i ulogu Carle Del Ponte. Gospođa nije samo tužiteljica nego i oprezna analitičarka odnosa snaga u Europskoj uniji. Ona je upravo pomilovala Hrvatsku.- izjavom kako Hrvatska u potpunosti surađuje s Haagom - a nedavno je blago pomilovala i Srbiju, da se Hrvatska ne bi osjetila usamljenom. To je svakako u vezi sa zaključkom da su strateški europski partneri postigli interni dogovor o uzajamnim strateškim ustupcima. Kako to da je "akcijski plan" odjednom počeo funkcionirati, a jučer još nije ? Vjerojatno zbog Londona, koji je dobio Tursku pod uvjetom da preko gospođe Del Ponte pripusti i Hrvatsku. Radilo se o dugoročne strateškome nadmetanju, a sve drugo, "akcijski plan" itd., bilo je – lenjinovski rečeno – čisti opijum za mase.

STUPAC TJEDNA: BANDIĆ I PODZEMNA; HEBRANG I GALIĆ; UBOJSTVA U POŽEGI

Milan Bandić najavljuje izgradnju podzemne željeznice u Zagrebu, i za nju se navodno već priprema projekt. Koliko u tome ima političkoga blefa, a koliko je namjera ozbiljna, pokazat će budućnost. U svakom slučaju, Zagrebu je podzemna željeznica egzistencijalno potrebna: bez nje, grad će se za koju godinu ugušiti u prometnome kolapsu. Osim toga, izgradnja podzemne željeznice na dulje vrijeme osigurava zaposlenje za tisuće ljudi i ekonomski je zamašnjak bez premca. Nedostatak vizije i strašljive ekonomske kalkulacije dosad su, međutim, sprečavali realizaciju te velike ideje. Prevlada li Bandić te birokratske barijere i uspije li doista započeti izgradnju podzemne, ući će u zagrebačku legendu.
* * *
Andrija Hebrang neprestano napada direktora HRT-a Mirka Galića, nezadovoljan što televizija više ne glorificira tuđmanizam i renesansu. Pokušao je čak Galiću nametnuti jednoga provjerenoga hadezeovskoga poltrona za šefa političkoga programa. Sve je to nečuven režimski ispad. Galićeva televizija svakako nije lišena slabosti. Njezine tzv. zabavne emisije često su dojmljivo imbecilne, dnevnik je dosadan do smrti, mnogi novinari nemaju škole i pogrešno izgovaraju strana imena itd. Ipak, hrvatska televizija je pod Mirkom Galićem prvi put u povijesti počela funkcionirati kao razmjerno nezavisna informativna institucija, kojoj aktualna vlast ne može propisivati pravila ponašanja. HDZ-u evidentno smeta što su na HTV-u prestali dominirati njegovi papagaji i pokušava Galića prisiliti na ustupke, ali taj bi teror mogao vrlo loše odjeknuti u Europi.
* * *
U Požegi su luđaci hladnim oružjem ubili dva mlada čovjeka, trećega teško ranili. Slične situacije ponavljaju se svakodnevno. Postavlja se, u konkretnome povodu, pitanje što petnaestogodišnjak – jedna od žrtava – ima tražiti u tri ujutro u opskurnome noćnom lokalu, ali i pitanje gdje je bila policija koje u pravilu nikada nema tamo gdje se mogu očekivati izgredi, ali uvijek je u blizini kad treba naplatiti nekakav prometni harač. Život u Hrvatskoj postaje bezvrijedan, zahvaljujući policijskoj indolenciji i činjenici da je pravosuđe lišeno mogućnosti izricanja najtežih kazni. Ipak, šef MUP-a Ivan Kirin nedavno je kod predsjednika Mesića slavodobitno ponovio poznatu Sanaderovu tezu kako je "Hrvatska sigurna zemlja". Za koga ? Za bandite i ubojice ?