Austrijska ministrica vanjskih poslova Ursula PlassnikBila je to velika trgovina u kojoj je Hrvatska dobro prošla. Od te trgovine ne bi bilo ništa da se u teškim pregovorima o početku pregovora Europske unije s Hrvatskom tako čvrsto nije držala austrijska ministrica vanjskih poslova Ursula Plassnik. Iako se činilo da je cijeli sastanak ministara vanjskih poslova EU, koji je počeo u nedjelju popodne, bio usredotočen isključivo na Tursku, stvar je bila mnogo kompleksnija, a – izvan vidokruga javnosti – Hrvatska je bila u središtu pozornosti, iako – naravno – ne kao i Turska.
Sastanak ministara vanjskih poslova pripremila je predsjedavajuća Britanija, a cilj joj je bio da na tom sastanku počne ono za što se Britanija, zajedno sa svojim saveznikom SAD-om, zdušno zalagala, a to je da počnu pregovori EU s Turskom o stalnom članstvu. Sve je bilo već pripremljeno za to. Odluka da će 3. listopada početi ti pregovori s Turskom donesena je još u prosincu prošle godine, te potvrđena ovog proljeća, a sve je bilo tempirano da pregovori počnu upravo u vrijeme britanskog predsjedanja Europskom unijom, kako bi britanska diplomacija mogla kontrolirati početak pregovora i spriječiti neugodna iznenađenja. Naime - unatoč toj odluci - u EU je i dalje bilo mnogo otpora turskom primitku, manje među političarima, a više u javnosti zemalja članica EU.
Britanija je jako zainteresirana za ulazak Turske u EU jer želi da se Turska nagradi za dugogodišnje savezništva s SAD-om i Britanijom, najprije tijekom nekadašnje konfrontacije sa Sovjetskim Savezom, a sada u operacijama na Bliskom istoku. SAD i Britanija Tursku promatraju u strateškom kontekstu kao veliku muslimansku zemlju koja se priklanja Zapadu te svojim primjerom sekularne, moderne, demokratske države može biti poticaj i drugim islamskim zemljama da krenu tim putem. Uz to, europski poslovni krugovi, pa tako i britanski, upozoravaju da stanovništvo Unije stari, da je prirast stanovništva malen te da će uskoro ponestati radne snage u nekim sektorima privrede, a Turska ima vrlo mlado i dobro obrazovano stanovništvo, koje će popuniti tu prazninu. Iako je to još jako zaostala zemlja, vrlo se brzo razvija, pa se tu otvaraju i velike perspektive za europske investitore.
Ali postoje i argumenti protivnika primitka Turske u EU. Oni tvrde da će jeftina turska radna snaga ugroziti radna mjesta građanima dosadašnjih članica EU, da će 90 milijuna turskih muslimana promijeniti civilizacijsku, duhovnu i kulturnu prirodu Unije. Ekonomisti upozoravaju i da će primitak Turske biti jako skup, jer će u Tursku iz zajedničkih fondova EU trebati investirati golem novac kako bi postigla razvoj potreban za uključenje u EU, a EU se još nije oporavila od troškova posljednjeg proširenja.
Iako je još u prosincu prošle godine za 3. listopada bio određen datum početka pregovora o primitku Turske, nastavile su se rasprave o tome je li to pametan potez, ali izvan institucija Unije, gdje se činilo kao da je stvar za njih zaključena. Diskutiralo se u medijima, sumnjičave izjave davali su i pojedini vodeći europski političari, potaknuti i negativnim stavovima javnosti u većini europskih zemalja. Činilo se ipak kao da sve ide svojim tijekom. Dok su se tako otvarala vrata Europske unije Turskoj, što je bilo u interesu Britanije i njenih europskih saveznica, u ožujku su zbog navodne nesuradnje s Haaškim sudom ta vrata zatvorena Hrvatskoj, koja pak također ima svoje zagovornike i prijatelje u Europskoj uniji.
U europskim medijima uglavnom se to zaustavljanje Hrvatske na putu u Europsku uniju posljednjih mjeseci tumačilo pojednostavljeno, kao da je ta blokada poduzeta iz načelnih razloga, samo zato što Hrvatska ne surađuje s Haaškim sudom te tako ne ispunjava svoje međunarodne obveze. Poznavatelji prilika u Europskoj uniji tvrdili su da je pravi razlog drukčiji, da je ulaskom deset zemalja u EU prošle godine stvorena ravnoteža u odnosu snaga raznih interesnih grupa u EU, koju bi ulazak Hrvatske, ma koliko ona bila mala, mogao narušiti. U Europskoj uniji Hrvatska se percipira u prvom redu kao država bliska Njemačkoj, Austriji i zemljama koje im gravitiraju, te kao konzervativna desno orijentirana katolička zemlja. Zato su unutar EU ulasku Hrvatske najveći otpor pružale zemlje koje se protive njemačkoj dominaciji, njemačko-francuskoj osovini, a to su Britanija i njoj bliske zemlje, u prvom redu one iz Skandinavije. U Europskom parlamentu hrvatski primitak podržala je konzervativna Europska pučka stranka, ali su – što se vidjelo i na prošlotjednoj sjednici tog parlamenta – upravo zato što se Hrvatska percipira kao konzervativna zemlja, protiv njenog ulaska u EU bili socijalisti i Zeleni. U tom odmjeravanju snaga pitanje suradnje s Haaškim sudom iskorišteno je kao formalni razlog za zaustavljanje Hrvatske u pristupanju Europskoj uniji.
Iako se činilo kao da slučaj Turske i slučaj Hrvatske nemaju nikakve veze, stvari su ipak – upravo zbog odnosa snaga u Europskoj uniji – bile povezane, jer i početak pregovora s Turskom mijenja unutarnju političku ravnotežu Unije. Iako su mediji prije početka ovog sastanka ministara vanjskih poslova EU govorili samo o problemu početka pregovora s Turskom, u raspravu je zbog te povezanosti odmah uključena i Hrvatska, i to na inicijativu Austrije, ali uz podršku još nekih zemalja, koje sebe nazivaju "prijatelji Hrvatske", među koje spadaju Slovenija, Slovačka, Mađarska, Luksemburg.
Austrija je na početku konferencije u nedjelju sve iznenadila usprotivivši se jedina dogovorenom ulasku Turske u EU prema već dogovorenim uvjetima. Ona je tražila da se ostavi mogućnost da se Turskoj na kraju pregovora ponudi samo privilegirano partnerstvo, a ne i punopravno članstvo, a tražila je i da se EU mora pripremiti za primitak Turske, što je također moglo blokirati turski ulazak. Čim je objavljeno s čime je Austrija došla na ministarsku konferenciju, britanski ministar vanjskih poslova Jack Straw počeo je pritisak na austrijsku ministricu vanjskih poslova Ursulu Plassnik da ublaži austrijske stavove, ali je ona to odbijala. Oni su se u nedjelju, kad je trebalo naći rješenje, tri puta sastali u četiri oka, zbog čega su prekidani plenarni ministarski sastanci, ali napretka nije bilo, pa je umorni Straw u 23 sata morao prekinuti razgovore i njihov nastavak zakazati za sutradan. On je tada donio još jednu simptomatičnu odluku.
Za ponedjeljak u 9.30 bio je zakazan i sastanak radne skupine za Hrvatsku, na kojoj su trebali izvještaje dati glavna haaška tužiteljica Carla Del Ponte i premijer Ivo Sanader, nakon čega bi se ministri ponovno izjašnjavali hoće li s Hrvatskom početi pregovore, ili će, ako izvještaj Carle Del Ponte bude negativan, to ponovno blokirati. Straw je taj sastanak odgodio. Bilo je očito da ne želi da se o Hrvatskoj raspravlja prije nego što se riješi slučaj Turske, dok je – čini se – Austrija htjela upravo to. Iz diplomatskih krugova čulo se da je pitanje Hrvatske bilo neformalno otvoreno u nedjelju popodne, i to neovisno o izvještaju Carle Del Ponte, kojeg uopće još nije bilo, pa su neki novinari iz diplomatskih krugova počeli dobivati indicije da bi Austrija mogla popustiti na pitanju Turske ako se prije toga riješi slučaj Hrvatske, odnosno, ako se i Hrvatskoj otvore vrata za početak pregovora.
Pregovori o Turskoj su se nastavili i u ponedjeljak ujutro istim intenzitetom i s istom neizvjesnošću, jer Austrija nije popuštala, iako je britanski pritisak na nju rastao, u što se uključio i britanski tisak napavši "konzervativnu i katoličku" Austriju da ona sprječava ulazak Turske iz rasističkih i vjerskih razloga, čak i da to čini zbog toga što je Turska opsjedala Beč prije tri stoljeća. Ali Ursula Plassnik bila je uporna i Straw je na kraju morao popustiti, te je u dokument o pregovaračkom okviru za Tursku unio neke promjene, koje su ublažile obvezu Europske unije da na kraju pregovora mora primiti Tursku u punopravno članstvo, ostavivši mogućnost da pregovori ne uspiju. Uz to, Straw je na kraju ipak sazvao sastanak radne skupine za Hrvatsku, iako pregovori o Turskoj nisu bili završeni. Moglo bi se zaključiti da je na sastanku Strawa i Ursule Plassnik dogovoreno i što će ta radna skupina o Hrvatskoj odlučiti.
Kao što je poznato, radna skupina dosad se uvijek ponašala prema izvještaju glavne haaške tužiteljice Carle Del Ponte. Njezin odnos prema Hrvatskoj nije se mijenjao mjesecima, stalno je tvrdila da Hrvatska nedovoljno surađuje s Haaškim sudom, pri čemu je stalno optuživala Hrvatsku da nije locirala i izručila Antu Gotovinu, te odbacivala hrvatske tvrdnje kako Gotovina nije u Hrvatskoj. Nedavno je čak optužila i Katoličku crkvu u Hrvatskoj da ga skriva u nekom franjevačkom samostanu. Carla Del Ponte prošlog je petka u Zagrebu govorila u istom tonu, "strašno razočarana što Ante Gotovina nije u Haagu". Ponašala se u Zagrebu toliko hladno da je poprilično zabrinula predsjednika Stipu Mesića i premijera Ivu Sanadera, što se vidjelo i na njihovim kiselim licima na zajedničkoj tiskovnoj konferenciji. Rekla je novinarima da je ne pitaju kakav će izvještaj u Luksemburgu podnijeti, jer im neće ništa reći, dodavši da "još ima dva dana za odluku".
Ali u ponedjeljak se u Luksemburgu ponašala sasvim drukčije. U ta dva dana očito se mnogo toga dogodilo, jer je na sasvim drugoj razini odlučeno da se Hrvatskoj ipak otvore vrata Europske unije. U Luksemburgu je Carla Del Ponte potpuno promijenila svoj odnos, bila izričito srdačna prema Sanaderu i prije i nakon sastanka radne skupine, a na samoj sjednici radne skupine izrekla ono što je malo tko od nje ovaj put očekivao, da "Hrvatska posljednjih tjedana potpuno surađuje s Haaškim sudom". Bio je to velik zaokret haaške tužiteljice, do kojeg je došlo u samo dva dana.
Istodobno dok je sastanak radne skupine za Hrvatsku protjecao ovako pozitivno za nju, odjednom se počela mijenjati situacija i oko Turske, jer je dotad uporna Ursula Plassnik ipak počela popuštati. Na kraju je dogovoren ponešto izmijenjeni pregovarački okvir za Tursku, koji je zadovoljavao britansku stranu jer je Ursula Plassnik odustala od zahtjeva da se u njemu spomene i mogućnost da Turska na kraju pregovora ne dobije ponudu za stalno članstvo, nego samo za privilegirano partnerstvo. Taj pregovarački okvir poslan je u Ankaru da ga pregledaju i u turskoj vladi, kako bi – ako je on za Tursku prihvatljiv – turski ministar vanjskih poslova Abdullah Gül smjesta doletio u Luksemburg kako bi u ponedjeljak navečer ipak prisustvovao otvaranju pregovora s Turskom.
U ponedjeljak predvečer iz Turske je stigla obavijest da je dokument za tursku vladu prihvatljiv te je cijela ova burna operacija ipak uspješno završena i za Tursku i za Hrvatsku, kojima se sudbina igrom diplomatskog slučaja ovako ispreplela. Tako su se Hrvatskoj ponovno otvorila vrata Europske unije nakon šest mjeseci sasvim nepotrebne blokade u kojoj su svi glumili da su strašno principijelni, a sada je prekinuta zahvaljujući odlučnom austrijskom nastupu na konferenciji.

OKVIR
Ursula Plassnik nastupila je kao glasnogovornica većine građana EU

  Austrijska ministrica Ursula Plassnik bila je ključna osoba konferencije ministara vanjskih poslova Europske unije u nedjelju i ponedjeljak, gdje je suprotstavila britanskom ministru vanjskih poslova Jacku Strawu. Ona se usprotivila britanskoj želji da pod prije utvrđenim uvjetima počnu pregovori o primitku Turske u stalno članstvo Europske unije, uz puna jamstva Turskoj da će konačan ishod tih pregovora biti upravo punopravno članstvo, na čemu inzistira Briranija. Ursula Plassnik založila se da se ostavi mogućnost da se Turskoj na kraju pregovora ponudi možda i drukčiji status, na primjer status privilegiranog partnerstva. Ona pritom nije iznosila samo svoj stav, nego i stav drugih vlada i snažnih europskih političkih stranaka, koje su suzdržane prema primitku Turske, ali se nisu mogle niti htjele odviše eksponirati. Čuju se mišljenja da je ona zauzela tako snažan stav jer ima podršku Angele Merkel, koja će možda biti sljedeća njemačka kancelarka i koja se protivi primitku Turske, ali još nije preuzela vlast pa ne može sama to službeno iznijeti. To je stav i najpopularnijeg francuskog političara, moćnog ministra unutarnjih poslova Nicolasa Sarkozyja, koji će možda za dvije godine postati francuskim predsjednikom.
  Ursula Plassnik tako je zapravo nastupila kao neformalna glasnogovornica snažnog političkog bloka u Europskoj uniji, koji se u nekim sferama tek stvara, ali – na neki način – nastupila je kao i glasnogovornica većine građana Europske unije jer ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da ta većina ima znatne rezerve prema ulasku Turske, a u nekim zemljama takav je stav velike većine. U Austriji takvih je čak 90 posto i ni jedna jedina austrijska politička stranka ne zalaže se za primitak Turske. Ali nije bitno drukčije ni u Britaniji, čija je vlada najveći zagovornik turskog ulaska u EU, jer su i Britanci mahom protiv toga, pa je anketa Sky Newsa u nedjelju pokazala da mu se protivi 73 posto gledatelja te televizije.
  Doduše, kad je u nedjelju počeo ministarski sastanak, činilo se da je situacija 24:1 u korist turskoj primitka, a protiv Austrije, te da će Ursula Plassnik na kraju popustiti pri takvom odnosu snaga. No ona u dugim pregovorima nije popuštala, tražeći da se u pregovarački okvir za Tursku unesu određene promjene, koje će izražavati spomenute bojazni. To je činila očito znajući da ne govori samo u ime Austrije. Uz to, ta 190 cm visoka plavuša velikog diplomatskog iskustva i radnog elana, koja je na čelu austrijske diplomacije tek godinu dana, poznata je kao vrlo čvrsta osoba, koja zna braniti svoje stavove i nije ju lako ni na što prisiliti. Bila je već i prije u sličnim situacijama.
  Koliko je ona stroga, pokazuje i podatak da gotovo nikad ne daje intervjue, posebno ne one koji se ne tiču diplomacije, te prijeti novinarima da će s njima prekinuti svaki razgovor me budu li se držali tog pravila. Kad je prošle jeseni preuzimala položaj ministrice vanjskih poslova, ORF-u je dala kraći ležerni intervju. Ali kad ju je novinar pokušao nešto pitati o njezinu prvom braku, koji je trajao samo osam mjeseci, zaprijetila je da će napustiti studio. I stoga se o njezinu privatnom životu zna vrlo malo, samo da je dva puta razvedena, da je prvi put bila u kratkom braku s austrijskim socijaldemokratskim političarom Georgom Poschom, a potom sa švicarskim diplomatom Gerardom Stoudmanom, od kojeg se razvela prije dvije godine.
  Ursula Plassnik rodila se 23. svibnja 1956. u Klagenfurtu u Koruškoj u profesorskoj obitelji socijaldemokratske političke orijentacije. Bila je u školi vrlo ambiciozna, pa je već kao gimnazijalka 1971. i 1972. boravila u Foxcroftu u američkoj saveznoj državi Virginiji u sklopu učeničke razmjene. Diplomirala je pravo na bečkom sveučilištu sa samo 21 godinom te magistrirala na College d'Europe u belgijskom Brugesu.
  Profesionalnu karijeru počela je kao pravnica, radila je kao znanstveni asistent na katedri za rimsko pravo bečkog pravnog fakulteta, a provela je godinu dana kao volonterka na sudu te u pravnom odjelu banke Creditanstalt - Bankverein. Zaposlila se 1981. u austrijskom ministarstvu vanjskih poslova i postala profesionalni diplomat. Radila je u odjelu za međunarodno pravo, zatim u odjelu za sigurnost i u odjelu za odnose s Komisijom za europsku sigurnost i suradnju. Bila je i na poslovima u inozemstvu, u austrijskom veleposlanstvu u Bernu, austrijskoj delegaciji na zasjedanju Konferencije za europsku sigurnost i suradnju početkom 80-ih u Madridu, te u austrijskoj delegaciji u Vijeću Europe. Radila je početkom 90-ih i u sekretarijatu EFTA, da bi se 1994. vratila u austrijsko ministarstvo vanjskih poslova, gdje je bila na čelu odjela za odnose s Vijećem Europe.
  Postala je 1. srpnja 1997. šeficom kabineta novoimenovanog zamjenika kancelara Wolfganga Schüssela, ali je na neki način nastavila diplomatsku karijeru jer je Schüssel postao ujedno i ministar vanjskih poslova. Iako je odgojena u socijaldemokratskom okruženju, te su joj politički stavovi vrlo umjereni, a Schüssel je bio na čelu desnih narodnjaka, oni su tada razvili blisku suradnju pa je dotad politički neutralna Ursula Plassnik počela sa Schusselom surađivati i u političkoj sferi. On je bio vrlo zadovoljan s njenom efikasnošću i savjesnošću, pa ju je zadržao na mjestu šefice svog kabineta i nakon što je 2000. postao austrijskim kancelarom. Bila mu je šefica kabineta, što kao ministra vanjskih poslova, što kao kancelara, više od sedam godina, sve do siječnja 2004. kad ju je imenovao ambasadoricom u Španjolskoj. Ondje je ostala samo do listopada 2004. jer ju je Schüssel tada imenovao ministricom vanjskih poslova, nakon što je Benita Ferrero-Waldner s tog položaja otišla u Europsku komisiju u Bruxelles.
  Ursula Plassnik vrlo je energično preuzela taj posao, dajući do znanja da će čvršće braniti austrijske stavove u Uniji, odlučnije iznositi stavove austrijske javnosti te se jače boriti za austrijske interese. To se vidjelo i po tome što je nakon njenog dolaska na čelo austrijskog ministarstva vanjskih poslova Austrija postala mnogo energičniji zagovornik hrvatskog članstva u Europskoj uniji i predvodnik grupe zemalja koje su se za to zalagale. Uz to, ona je mnogo rječitije i iskrenije iskazivala rezerve austrijske javnosti u vezi s Turskom, iako je zbog toga mogla očekivati napade zagovornika primitka Turske. Austriju su čak napadali za rasizam i vjersku nesnošljivost, što se čak u nekim europskim medijima povezivalo čak i s Austriji svojstvenom katoličkom konzervativnošću. Ona nije protiv primitka Turske, ali je protiv toga da se Turskoj unaprijed jamči punopravno članstvo, iako o turskom primitku tek treba pregovarati. Prošlog lipnja ona je na političkom forumu u Austriji o turskom primitku u EU u prisutnosti turskog ministra vanjskih poslova Abdullaha Güla rekla:
  "Turska ima posebno važnu ulogu u našim odnosima s bližim i daljim susjedstvom Europske unije. Ona je značajan faktor stabilnosti na Kavkazu, u srednjoj Aziji i na cijelom Bliskom istoku. Predstoje pregovori s Turskom, ali mi prije toga moramo unutar Europske unije postići sporazum o pregovaračkom okviru. Svi znaju da se Austrija zalaže da se pregovarački cilj ostavi otvorenim. Mi se zalažemo da se radi postupno, korak po korak, poglavlje po poglavlje, profesionalno i savjesno. Ja sam upozorila ministra Güla da reforme koje Turskoj predstoje moraju biti dalekosežne, duboke, te da će za to Turska dobiti i našu podršku, makar će za sve to trebati mnogo vremena, a pregovori neće biti laki."
  Nova samosvijest koju Austrija iskazuje na primjeru Turske u oštrom je kontrastu prema njenom suzdržanom diplomatskom ponašanju unutar EU posljednjih godina, dugoročnoj posljedici velikih afera koje su uzdrmale Austriju u tom razdoblju, najprije skandala u drugoj polovici 80-ih oko nacističke prošlosti austrijskog predsjednika Kurta Waldheima, a potom izolacije Austrije unutar EU kad je 2000. u austrijsku vlada ušla Slobodarska stranka desničara Jörga Haidera, koja je trajala godinu dana.
  Ta nova samosvijest posljedica je i toga što je Austrija zauzela snažnije mjesto i u borbi raznih političkih blokova u Europskoj uniji, borbi o kojoj ovise mnoga politička rješenja, što utječe i na primitak novih članica, pa i Hrvatske. Upravo to odmjeravanje snaga, te nedoumica kako bi se Hrvatska svrstala u tom odmjeravanju snaga kad bi napokon ušla u EU, već godinu dana glavni je razlog što je blokiran hrvatski ulazak, za koji se Ursula Plassnik tako snažno zalaže.