'Erotika je za mene pokretač svijeta. Iz nje sa sve rađa, pa i sam život. Fenomen erotike me kao slikara oduvijek zaokupljao i dopuštao sam si da se njome bavim zgražali se neki nad time ili ne'"Ovo je najveća izložba koju sam do sada imao i, bez obzira na to što sam u inozemstvu izlagao od Beča i Milana do New Yorka i Pariza, puno mi znači kao prilika da na jednom mjestu izložim tako velik dio svog opusa. Moram priznati da sam vidjevši sve te slike na okupu za neke na koje sam potpuno zaboravio bio ugodno iznenađen, ali za neke i razočaran pomislivši jesam li to doista ja napravio." Tako govori Munir Vejzović, poznati zagrebački slikar čija se retrospektivna izložba pod nazivom "Ars amandi" otvara u utorak 11. listopada u zagrebačkoj Galeriji Klovićevi dvori. Na dva kata galerije bit će izloženo 360 njegovih djela nastalih od 1963. do danas što, kako kaže, čini tek 20-ak posto radova. Njegova djela protkana erotikom, kojima je kroz svoje stvaralaštvo kako oduševljavao tako i šokirao, upravo je stoga autorica izložbe Biserka Rauter-Plančić objedinila pod nazivom "Ars amandi" odnosno "Umjetnost ljubavi", ističući da oni, uz ljubav prema ženskom tijelu te ljubav dvoje ljudi, obuhvaćaju i ljubav prema slikarstvu te umjetničkoj baštini i tradiciji.
S Munirom Vejzovićem razgovarali smo tijekom postavljanja izložbe. Proveo nas je kroz sobe Klovićevih dvora, kroz svoje aktove i bakanalije, erotske, mitološke i ratne motive te zagrebačke vedute, ali i kroz djetinjstvo provedeno u Doboju, mračni Pariz pun barikada i razbijenih izloga te kroz svoju obitelj čije je članove često portretirao.
Prilično samozatajan teško govori o sebi i svojoj intimi, ali ne skriva ljubav prema ženskom tijelu naglašavajući da je erotika, za njega, pokretač svijeta.

NACIONAL: Postavljanje restrospektivne izložbe važan je trenutak za svakog slikara. Što to znači za vas i kakav su dojam na vas ostavile mnoge slike koje godinama niste vidjeli?

- Prijatelj me jednom upozorio: "Čuvaj se retrospektiva, gledanje unatrag je opasna stvar." Moram priznati da mi se ta rečenica urezala u pamćenje i malo me muči jer pitanje je sada kako ću nastaviti s radom. Naravno, neće to biti problem, mogu sve prekrižiti i krenuti dalje jer je rad najvažniji. Ipak, osjećam da se dogodio preokret: završio sam s jednim velikim razdobljem i, bez obzira na to što ne vjerujem da će doći do promjene smjera kretanja jer mislim da imam još mnogo toga za reći i u slikarstvu, i u kiparstvu, i u grafici, može se dogoditi da sitna razočaranja ostave traga. Na samu retrospektivu ne gledam kao na krunu stvaralaštva svojstvenu umjetnicima koji su na zalazu kreativne snage jer sam, da budem iskren, toliko narcisoidan da bez obzira na to što imam 60 godina, ne razmišljam tako. Kako osim umjetnosti ne dolazi ništa u obzir, jednostavno moram nastaviti raditi – to je ultimatum.

NACIONAL: Na ovoj će izložbi Zagrepčani prvi put moći vidjeti i vaše skulpture koje su, na neki način, bile i vaš prvi kontakt s umjetnošću još u djetinjstvu. Jesu li one, što se tiče tematike, slične vašim slikama i crtežima?

- One su, kao i slike, rezultat trenutačnih raspoloženja tako da se među njima mogu vidjeti Judita, kentauri, aktovi i svi ostali motivi koji se provlače kroz moje slikarstvo. Skulpturom sam se počeo baviti početkom 80-ih, ali više za sebe. U svom tadašnjem ateljeu nisam ni imao mjesta za takav rad, počeo sam s malim stvarima od kojih će se neke moći vidjeti na izložbi. Što se djetinjstva tiče, skulptura je doista bila prisutna, ali kao igra. Rođen sam u Doboju kroz koji teku tri rijeke i gline nije nikada nedostajalo. Kako moji roditelji nisu bili bogati ljudi, igračke sam radio iz gline. Otac je isprva bio brijač, a poslije je otvorio ćevabdžinicu, dok je majka bila domaćica. Uz to, rođen sam zadnje godine II. svjetskog rata na dan kad su Nijemci, dok su se povlačili, srušili sve mostove na rijeci Bosni. Baka mi je pričala kako su od silnih detonacija po zraku letjeli kotači vagona jer su minirali željezničku postaju. S obzirom na poslijeratno razdoblje, bilo je to u svakom slučaju tzv. bosonogo djetinjstvo, ali iznimno povezano s prirodom, što se i odrazilo na moje radove.

NACIONAL: Roditeljski dom napustili ste rano kako biste u Sarajevu upisali Školu za likovne umjetnosti. Kada ste osvijestili slikarstvo kao poziv i je li ga roditeljima bilo teško prihvatiti?

- Već me u osnovnoj školi zamijetio moj nastavnik i slikar Ilija Skustić jer sam stalno nešto crtao. Upravo me on uveo u taj svijet umjetnosti i čak me vodio sa sobom kad je odlazio slikati u prirodu. Ondje sam mu asistirao, ali i sam slikao. Iz svega toga se, naravno, rodila ideja da idem u Školu primijenjenih umjetnosti. Roditelji nikako nisu bili za to, iz uobičajenog straha za moju budućnost. Umjetnost nikada nije bila sigurna profesija. No bio sam tvrdoglav i, uz asistenciju mog nastavnika, popustili su. Tih pet godina u Sarajevu bilo je doista prekrasno, bili su to prvi značajni trenuci u kojima sam dolazio u kontakt s umjetnošću svih smjerova. Nakon Sarajeva upisao sam Likovnu akademiju u Zagrebu jer u Sarajevu još nije postojala.

NACIONAL: Jeste li se dvoumili između zagrebačke i beogradske akademije?

- Zagreb mi je jednostavno bio draži, više mi je odgovarao njegov mentalitet. Uvijek mi je djelovao više zapadnjački i nije uopće bilo upitno gdje želim studirati. Kasnije, kada se u Sarajevu otvorila Akademija likovnih umjetnosti, zvali su me da dođem ali je Zagreb ponovno prevagnuo. Procijenio sam da bih se ondje mnogo teže borio za život. Uz to, trebalo mi je zraka, Zagreb je ipak nešto drugo. Mnogo je obećavao i pokazao se kao dobar izbor. Zapravo, u Zagreb sam se zaljubio na prvi pogled, u njemu sam se oduvijek dobro osjećao. Volio sam odlaziti na mjesta poput Zrinjevca i Cvjetnog trga i upravo su ti motivi preslikani na platno bili moji prvi registrirani radovi.

NACIONAL: Uz zagrebačke vedute, poznati ste i po erotskim motivima koji se protežu kroz cijelo vaše stvaralaštvo. Što erotika znači za vas i kakve su reakcije izazivali vaši često eksplicitni crteži?

- Erotika je za mene pokretač svijeta. Iz nje sa sve rađa, pa i sam život. Fenomen erotike me kao slikara oduvijek zaokupljao i dopuštao sam si da se njome bavim zgražali se neki nad time ili ne. Uostalom, ona je i općenito ljudska tema – pojavljuje se kroz cijelu povijest čovječanstva, od zidova Altamire. Moja najveća inspiracija je ljepota ženskog tijela. Ne govorim o aspektu erotike koji nas danas bombardira s reklama i televizije. Big Brother i kompanija me ne mogu inspirirati. Naravno da sam bio proglašavan provokatorom, lažnih moralista uvijek ima. Kažem lažnih jer je riječ o energiji svojstvenoj svakom čovjeku i njezino potiskivanje može samo odvesti u pogrešan smjer. Poznavao sam jednog starijeg gospodina koji je kod mene kupovao pejzaže. Jednom mi je prilikom došao u atelje i vidio erotske crteže. Rekao je samo: "Sram vas bilo! Zašto takve gluposti rišete kad možete ovako lijepo slikati Cvjetni trg? Više nikad neću kupovati pejzaže kod vas!" I doista više nije došao. Meni zapravo uopće nije jasno zašto je od erotike, kao potpuno prirodne stvari, stvoren tabu. To je tematika za koju ne vjerujem da ću je iscrpiti, ni da se uopće može iscrpiti.

NACIONAL: Česti motivi u vašem radu su i mitološka bića poput Minotaura i satira, koji su uglavnom prikazani uz gola ženska tijela. Koja je njihova simbolika i, s obzirom na to da radovi te tematike uglavnom slave radost življenja, možete li reći da ste i sami hedonist?

- Bacchanale je kao tema dobra prilika da prikažem golo tijelo, uz ostale rekvizite poput bubnjeva, gitara, voćnjaka koji upućuju na uživanje u životu. Koliko sam razumio tu riječ hedonizam, kao pojam koji podrazumijeva čak i pomalo razuzdane užitke u životu, moguće je da sam i sam hedonist. Takve teme slikam već više od 20 godina i jednostavno su mi draže i životnije od nekakve geometrije. Sam Minotaur simbol je mog viđenja svijeta, pa onda i slikarstva. U Doboju, gdje sam odrastao, ne samo da sam bio okružen stokom već sam je i čuvao. Kad se sve to pomiješa, dobije se polučovjek polubik: metafora svega što sam vidio dolje, nešto što sam iz djetinjstva donio u Zagreb. Uz to, Minotaur je i krao ženske – i to je bila misao. No slikarski gledano, prikaz robusne zvijeri uz bjelinu ženskog tijela vizualno stvara jak kontrast i to je osnovni cilj. Zamislite koliko bi slabiji dojam ostavljala slika da sam pokraj gole žene naslikao zgodnog dečka!

NACIONAL: Jedno ste vrijeme živjeli i u Parizu, gdje vas je dočekala situacija sasvim suprotna vašim očekivanjima. O čemu je bila riječ?

- Odlazak u Pariz san je svakog slikara, ali ja sam za to izabrao pogrešan trenutak. Stigao sam u Pariz u veljači '68. dok je još sve bilo u redu. Osjećao sam se slobodnim kao ptica: posjećivao sam muzeje, crtao pokraj Seine, čak sam uspijevao i prodati crteže i gvaševe te sam od toga živio. Planirao sam ondje ostati. Nemiri su počeli u travnju. Bila su to politička previranja protiv De Gaulleove politike, studentski nemiri, radnički štrajkovi, izgorene ulice porazbijanih izloga, spaljeni automobili, barikade, užas… Grad je bio u totalnom kolapsu. Svugdje su bile policijske patrole i za nas strance je bilo osobito opasno izići na ulicu da nas ne bi isprebijali i deportirali. Nisam više mogao prodavati slike i prehranjivali smo se često iskradajući se noću na parišku tržnicu i skupljajući ostatke hrane koje su čistači odlagali u kartonske kutije. Na kraju mi je takav život dosadio i, kako nije ništa radilo, pješice sam se zaputio na autocestu s pet franaka, jednom vrećicom i blokom punim crteža. Autostopirao sam dva dana promijenivši 15-ak vozila do Italije, gdje sam napokon sjeo u vlak. Nakon povratka u Zagrebu čuo sam da se na divlje useljava u tadašnji studentski dom "Moše Pijade" na Trgu žrtava fašizma. Pored švercera i kriminalaca jedan je kat bio samo za umjetnike. Kako je to bila mutna družina i nitko nije ništa plaćao, imali smo racije svaki mjesec i policija bi nas svako malo u tri ujutro poredala na hodniku i odvela u najbližu policijsku postaju da nas provjere.

NACIONAL: Nakon diplome vratili ste se u Doboj, gdje ste neko vrijeme predavali u osnovnoj školi. Kako je, nakon Pariza i Zagreba, došlo do tako drastične promjene u vašem životu?

- S diplomom sam ostao bez stipendije, roditelji više nisu mogli financijski pomagati i morao sam se zaposliti. Vratio sam se u Doboj gdje sam radio u školi i to je bilo jedno gotovo depresivno razdoblje mog života koje, srećom, nije dugo trajalo. Možete zamisliti kakva je to bila promjena, pogotovo nakon slobode koju sam doživio u Parizu u ta dva mjeseca i umjetnosti koje je ondje bilo na svakom koraku! Nekoliko mjeseci sam trpio, no onda sam shvatio da se zakopavam i jedne sam noći uzeo torbu, pozdravio se s roditeljima i vratio se u Zagreb. Ponovno grlom u jagode. U Zagrebu me čekalo utovarivanje ugljena, pranje stubišta i razni drugi fizički poslovi od kojih sam živio. No stvari su se pomalo mijenjale, uskoro je '76. otvorena Galerija Josip Račić u čemu sam i ja sudjelovao kao suorganizator, oko koje su se okupili umjetnici poput Vasilija Jordana, Dragice Cvek-Jordan, Josipa Biffela, Antuna Mateša. Tada sam već postupno počeo živjeti od slikanja i to se do danas nije mijenjalo. Bilo je trenutaka kad sam se želio vratiti u Pariz, ali došli su brak i djeca te nije bilo moguće otići i sve ostaviti. Uz to, kad se dođe u određene godine, teško je sve mijenjati iz temelja.

NACIONAL: Uz likovnog kritičara Josipa Depola, jedna od prvih osoba koje su javno podržale vaš rad bio je ministar kulture Božo Biškupić, s kojim ste često surađivali. Kakva je bila njegova uloga u vašem profesionalnom životu?

- Mislim da komotno mogu reći da mi je Božo Biškupić bio mecena. Ta je riječ danas praktički izumrla i upotrijebio sam je čisto metaforički, no uloga mecene iznimno je važna. Čovjeku nikada nije lako kada sve radi sam. Biškupić je jedan od najvećih likovnih izdavača na našoj likovnoj sceni i odigrao je veliku ulogu u likovnom životu Hrvatske, pa tako i u mom. U radu sa mnom, kao kad smo na njegovu inicijativu radili moju grafičku mapu "Pastorale", on je strašno mnogo toga odrađivao. Svaki je dan bio u ateljeu, nadgledao je tiskanje, donosio papir, čak i pomagao kod njegova močenja. On je doista veliki radnik.

NACIONAL: Kako se rat odrazio na vaše slikarstvo, ali i na život?

- Rat je prekinuo sve i nisam mogao slikati nekoliko mjeseci. Nakon toga se dogodila i smrt moje majke '92., iste godine kada je cijela obitelj protjerana iz Doboja. Tada sam pokušao razumjeti taj fenomen rata i počeo se njime likovno baviti. Uz to, imao sam tu privilegiju da sam se mogao zatvoriti u atelje i slikom probati pomoći, ali i olakšati sebi. Naručio sam veliko platno za Vukovarski triptih, bilo mi je logično da tako golema tragedija zahtijeva veliko platno. U tom se razdoblju u mojim radovima prvi put pojavljuju religijski motivi. Iako musliman, prije svega sam ateist. S obzirom na to da su ljudi izmislili religije, iluzorno mi je uopće iznositi svoje mišljenje o tome, ali Krista sam slikao iz sasvim drugih razloga. On je fiksiran kao točka oko koje se vrti kugla zemaljska. Tako je i mene zaintrigirao kao likovni, ali i kao filozofski motiv. Uz to, on simbolizira čvrstinu koja čovječanstvu obećava nadu.

NACIONAL: Jeste li jedini umjetnik u obitelji?

- Supruga Mizana je pravnica i, iako su to dva oprečna svijeta, dobro harmoniramo. Imao sam cura koje su bile moje profesije pa nisu izdržale sa mnom. Bio sam pretežak za njih, a čudio sam se zašto. Bivša supruga Zlata radi u zdravstvu, čini se da ipak bolje harmoniram s kontrastima. Što se djece tiče, čini mi se da su svi naslijedili nešto od mojih gena. Doduše, najmlađa kći Jasmina još je u osnovnoj školi, ali već sad odlično crta. Starija kći Zinaida završila je keramiku u Školi primijenjenih umjetnosti, ali se zatim udala, dobila djecu i nije upisala Akademiju. Danas joj je keramika hobi, kada žena postane majka mnoge stvari otpadaju. Sin Damir želi biti slikar. Također nije otišao na Akademiju, ali slika.

1945., 29. siječnja rođen u Doboju, u današnjoj Republici Srpskoj
1960. upisao Školu likovnih umjetnosti u Sarajevu
1965. upisao Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu
1968. prekinuo studij kako bi otišao živjeti u Pariz gdje nije dugo ostao
1970. diplomirao na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, u klasi profesora Antuna Mezdjića i vratio se u BiH gdje je predavao u osnovnim školama
1974. prva samostalna izložba u galeriji zagrebačke knjižnice "Medveščak"
1975. rodila mu se prva kći Zinaida
1976. sudjelovao je u utemeljenju Galerije Josip Račić u Zagrebu; dobio sina Damira
1982. boravio je u Milanu gdje se usavršio u tehnikama dubokog tiska u grafičkoj radionici talijanskog majstora Giorgija Upiglija
1983. samostalno je izlagao u New Yorku, u Galeriji Martin Molinary
1984. izlagao je u bečkoj Galeriji Prinzhorn
?? Pariz?
198?. izdao je opširnu grafičku mapu "Pastorale"
1992. rodila mu se druga kći Jasmina