'Poznajem generala Gotovinu, više puta smo se susreli na terenu. Posebno se sjećam i susreta sa srpskim generalom Miletom Novakovićem. Uspio sam generala Gotovinu i njega dovesti za pregovarački stol, no isprva nije bilo lako'Prošli tjedan domaća naftna tvrtka Ina održala je u Zadru trodnevni znanstveni skup "Suvremene tehnologije osiguravaju energetsku dominaciju ugljikovodika i u 21. stoljeću", na kojem je sudjelovalo više od 300 naftaša i znanstvenika iz cijelog svijeta. Jedan od posebnih Ininih uzvanika bio je i Jordanac Ghazi Al Tayyeb, umirovljeni general jordanske vojske, kojem prošlotjedni boravak u Hrvatskoj nije bio prvi: Al Tayyeb je u Hrvatskoj boravio 1994. i 1995. kao specijalni vojni izaslanik Ujedinjenih naroda te je u tom radoblju bio šef tadašnjeg Unprofora za Hrvatsku.
Tijekom svog mandata u tada ratnoj Hrvatskoj, Al Tayyeb je bio zapovjednik svih bataljuna s međunarodnim vojnim snagama, stacioniranima u Hrvatskoj, a kruna njegova mandata bila je Unproforova akcija s početka 1995. kada su dva bataljuna pod njegovim zapovjedništvom uspješno provela akciju oslobađanja naftnog crpilišta Đeletovaca koje su čuvali arkanovci i vraćanja tog teritorija u posjed hrvatskih vlasti.
Al Tayyeb je prošli tjedan od Ine dobio i posebnu zahvalnicu za svoj doprinos oslobađanju Đeletovaca, a njegova vojna karijera u Hrvatskoj sredinom 90-ih zanimljiva je i zbog čestih kontakata i suradnje s generalom Antom Gotovinom. Al Tayyeb bio je iznenađen kad je čuo da je Haaški sud protiv Ante Gotovine podigao optužnicu za ratne zločine. Odlučio je ponuditi mjerodavnim tijelima svjedočiti o Gotovini, o čemu govori u ekskluzivnom intervjuu što ga je prošli tjedan u Zagrebu dao Nacionalovu novinaru.

NACIONAL: Od vašeg boravka u Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata proteklo je deset godina. Čega se sjećate iz tog razdoblja?
- Za to ratno razdoblje u Hrvatskoj vezuje me više tužnih nego vedrih situacija. Početkom 1994. Ujedinjeni narodi prihvatili su Rezoluciju 871, kojom su tadašnje UN-ove vojne snage razdvojene na tri dijela: Hrvatsku, BiH i Makedoniju. Ja sam tada imenovan glavnim zapovjednikom Unprofora za Hrvatsku jer je u Unproforovu sastavu u Hrvatskoj bilo najviše jordanskih vojnika. Tijekom mandata mnogo sam razgovarao s izbjeglicama i imao puno razumijevanja za njih, ali im na žalost nisam mogao puno pomoći, što mi je i danas žao. Sjećam se da sam tada razmišljao: ova zemlja je jako lijepa i narod bi trebao ljepše i mirnije živjeti. Ta sjećanja uvijek me ispune tugom. Danas je ta slika drukčija: vidim sretna i zadovoljna lica.

NACIONAL: U kojem ste razdoblju bili u Hrvatskoj?

- Od 1994. do 1995. Imali smo četiri sektora, područja: južni, zapadni, istočni i sjeverni sektor. Najviše naših snaga bilo je stacionirano u Kninu, Novskoj, Glini i Gračacu. Imali smo 14 bataljuna, u čijem su sastavu bili ruski, jordanski, argentinski, belgijski, indijski, pakistanski i slovački vojnici. Ja sam bio zapovjednik svih bataljuna, pa i mojih triju jordanskih.

NACIONAL: Vaš najzahtjevniji zadatak bilo je oslobađanje okupiranog slavonskog naftnog crpilišta Đeletovaca, s kojeg je srpska strana godinama crpila naftu i zemni plin i odvozila je u Srbiju. Kako je protekla ta akcija?

- Za razliku od Yasushija Akashija, koji je bio UN-ov izaslanik za civilna pitanja, ja sam bio zadužen za vojna. U svim sektorima pod mojim zapovjedništvom bilo je ograničeno kretanje, a naš je zadatak bio održavati mirno stanje, da ne dođe ni do kakvih neželjenih situacija. Đeletovci su bili okupirano područje u kojem je bila nafta. Srpska strana je u to vrijeme okružila ta naftna polja, a mi kao članovi UN-a stavili smo svoje ljude kao vanjski krug da ne bi došlo do krize. Nismo mogli koristiti silu jer nismo imali mandat za to, no nakon nekog vremena prihvaćena je UN-ova rezolucija da se okupirani teritoriji vrate u sastav Republike Hrvatske pa smo od tog trenutka imali mandat i za to. Stoga sam ubrzo odlučio da to područje vratim u hrvatske ruke, ako ne milom, onda silom. Tu smo morali biti jako pažljivi da ne dođe do pucnjave jer je to zbog nafte bilo veoma osjetljivo područje.
Zapovjednik ondašnjeg bataljuna također je bio Jordanac. Jednog jutra vrlo rano uspio je iznenaditi arkanovce: praktički ih je uhvatio na spavanju – morali su se predati. Neki ljudi se nisu predali odmah pa je bilo malo puškaranja, ali je zapravo u 24 sata sve bilo predano Ujedinjenim narodima, i to je prvo područje koje je vraćeno u sastav RH bez prisustva ijednog srpskog vojnika. Ondje je bilo stotinjak arkanovaca, škorpiona, ali imali su i potporu negdje u blizini. S naše je strane bio cijeli bataljun sa 900 vojnika, ali su u toj akciji sudjelovale samo dvije satnije, nekih dvjestotinjak vojnika, no imali su potporu iz bataljuna koji je bio blizu. Akcija je bila brza i iznenadna, 200 vojnika krenulo je ujutro vrlo rano, ali smo se dugo pripremali, tako da je logistika bila savršena.

NACIONAL: Je li tijekom vašeg boravka u Hrvatskoj bilo žrtava s jordanske strane?

- Imali smo ranjenike, ali hvala bogu nije bilo žrtava. Jednom se dogodilo da je bio pogođen jedan kontejner s našim ljudima, i tada su trojica ranjeni. No ubrzo su bili prebačeni u bolnicu i sve je dobro prošlo.

NACIONAL: Tijekom svog mandata u Hrvatskoj upoznali ste i generala Antu Gotovinu.

- Naravno, poznajem generala Gotovinu, više puta smo se susreli na terenu. Posebno se sjećam i susreta sa srpskim generalom Miletom Novakovićem. Uspio sam generala Gotovinu i njega dovesti za pregovarački stol, no isprva nije bilo lako: na početku sastanka čak se nisu htjeli ni rukovati, no na kraju pregovora uspio sam ih "natjerati" da si pruže ruke i obećaju da će štititi civile s obiju zaraćenih strana. Na tim sastancima i pregovorima razgovaralo se o sljedećim temama: kako očuvati mir, kako da ne dođe do ubojstava, kako da omogućimo slobodno kretanje ljudi, da što manje ljudi na tim područjima nosi oružje, odnosno da što manje ljudi ima oružje… trudili smo se imati kontrolu. Osobno mogu reći da sam kod generala Gotovine osjetio da je on želio da se ljudi slobodno kreću, pogotovo civili koji nemaju veze s ratom. Kao vojnik podupirao sam te njegove stavove. Zato sam mu i danas zahvalan jer je radio, uz nas, na stvaranju mira. Znam pouzdano da je on profesionalac, što je bilo jako bitno u tom vremenu, htio je nešto napraviti za svoju domovinu. Bio sam strašno iznenađen kad sam čuo da se za njim traga kao za ratnim zločincem, zato što on naprosto nije bio takva osoba. Sjećam se da je znao dati zapovijed da ljudi moraju pomoći civilima, što znači da je u njemu postojala ljudska osobina. U tom kontekstu spreman sam svjedočiti da je Gotovina bio za mirno rješavanje sukoba, pogotovo kad su u pitanju bili civili. Kako znam generala Gotovinu na terenu i znam da se časno borio za svoju domovinu, čudim se zašto ga sad nema i zašto ne brani svoju domovinu u mirno doba. Siguran sam da je na terenu radio sve po pravilima da spasi civile kao žrtve, tako da se nema razloga skrivati jer nije kriv. Ako bude potrebno, spreman sam o njemu svjedočiti i na Haaškom sudu.
Puno je pomagao civilima, bez obzira na nacionalnost, bez obzira na to jesu li Srbi ili Hrvati. Dok sam bio Unproforov zapovjednik, nikad nisam čuo ili dobio neku informaciju da je general Gotovina napravio nešto nečasno, tako da sam iznenađen da postoji ta optužnica.

NACIONAL: Osim svojeg iskaza, imate li kakve dokumente ili bilješke iz tog vremena? Jeste li ih spremni ustupiti sudu i odvjetnicima?

- Da. Imam svoje bilješke sa sastanaka kojima smo zajedno nazočili. Iz njih bi se vidjelo da je on uvijek bio za mir. Iz tih mojih bilježaka koje čuvam u Jordanu mogu se vidjeti svi datumi sastanaka i pregovora, osobe koje su bile na njima, tako da se i njih može pozvati da svjedoče.

NACIONAL: Zašto već niste prije javno rekli da biste svjedočili u Gotovininu korist?

- Iskreno, nisam znao da je takva situacija. Otkako sam u jordanskoj vojsci umirovljen, bavim se poduzetništvom i nisam posve pozorno pratio zbivanja u Hrvatskoj. Sad sam svjestan situacije u kojoj se general Gotovina našao.

NACIONAL: General Gotovina je već četvrtu godinu u bijegu. Što biste mu ipak poručili?

- Bez obzira gdje je, volio bih mu uputiti poziv da sam se spreman naći bilo gdje s njim, spreman sam svjedočiti u njegovu korist. Za interes svoje domovine trebao bi se pojaviti i časno je braniti i pred sudom u Haagu, da bi cijelom svijetu dokazao da je časnik i pošten vojnik. Pozivam da se što prije pojavi.

NACIONAL: Jeste li bili u Hrvatskoj tijekom vojno-redarstvenih operacija "Bljesak" i "Oluja"?

- Nisam jer sam se već potkraj veljače 1995. vratio u Jordan, a na moje mjesto stigao je drugi kolega iz Jordana. A u jordanskoj vojsci bio sam zamjenik zapovjednika glavnog stožera pa sam pratio sve što se događalo u Hrvatskoj, pogotovo zbog naših triju jordanskih bataljuna koji su bili u Hrvatskoj tijekom tih akcija. Jordanski bataljuni bili su raspoređeni u trima sektorima, a mi smo morali pratiti situaciju na terenu gdje su bili naši vojnici. Kad već pričamo o toj akciji, sjećam se i jednog od mojih posjeta pokojnom predsjedniku Franji Tuđmanu nekoliko mjeseci prije "Bljeska" i "Oluje".
S obzirom na to da je tada postojala UN-ova rezolucija koja naglašava da Hrvatska treba ostati u granicama te vraćanje tih okupiranih teritorija, dao sam mu svoje mišljenje da Hrvatska, uz te rezolucije, mora dobiti i zeleno svjetlo od svjetskih velesila da političkim putem dobije potporu. Ako dobijete političku potporu, lakše će biti i na terenu, govorio sam Tuđmanu.

NACIONAL: Što je razlog za vaš boravak u Hrvatskoj proteklih dana?

- Odazvao sam se pozivu vaše naftne tvrtke Ine da sudjelujem na kongresu naftaša u Zadru. Ondje su mi predali javnu zahvalnicu za ono što sam učinio u Đeletovcima – vratio sam Hrvatskoj okupirana naftna polja. Budući da se nakon vojnog umirovljenja bavim privatnim poduzetništvom, htio sam iskoristiti svoj boravak ovdje i za razgovor s mjerodavnima iz vaših ministarstava kako bi olakšali dolazak i odlazak turista i poslovnih ljudi iz Jordana. Barem da za turiste i poslovne ljude riješimo problem viza, da ih ukinemo za te skupine. To bi olakšalo sve.

NACIONAL: Imate li planove za suradnju s Hrvatskom?

- Suradnja je u razvoju, no mogla bi biti još i na boljoj razini. Imali smo pedeset tisuća vojnika koji su prošli kroz Hrvatsku. Ako tek svaki peti želi posjetiti Hrvatsku danas, to je već velik brojk. Također, Njegovo Veličanstvo, naš kralj, već je nekoliko puta posjetio Hrvatsku i voli imati dobre odnose s vašom zemljom. I vaš predsjednik posjetio je našu zemlju, tako da ima mnogo mogućnosti suradnje. Bio sam u Hrvatskoj za rata i volim hrvatski narod. Čestitam Hrvatskoj i na ulasku u EU.