Damir RadićTriler je već desetljećima jedan od najpopularnijih filmskih (i književnih) žanrova, no njegov glavni "provider" Hollywood više jednostavno ne zna što bi s njim. Nižu se iz godine u godine shematični i banalni izdanci žanra, najčešće u varijanti tzv. akcijskog trilera, i sugeriraju njegovu potpunu kreativnu iscrpljenost. Kad ne bi bilo genijalnosti Davida Lyncha i ambicioznosti Davida Finchera, koji s vremena na vrijeme daju dragocjene (Lynch), odnosno vrijedne (Fincher) priloge žanru (u Lynchovu slučaju i obilato iskoračujući iz žanrovskih zabrana), moglo bi se pomisliti da je iscrpljenje trilera ontološkog karaktera, tj. da je taj žanr potrošio sve svoje mogućnosti te da mu je jedino preostalo rutinski ponavljati zadane obrasce, eksploatirajući vječnu gledateljsku želju za trilernim podražajima. Međutim, pojava iznimnog južnokorejskog filma "Sjećanja na ubojstvo" Joon-ho Bonga, koji je sa zagrebačke Revije azijskog filma nedavno sišao na redovni kinorepertoar, pokazuje da žanr trilera krije velike potencijale, samo što su oni nevidljivi konjunktivitisnom oku suvremenog Hollywooda. Nikad prije viđen spoj klasičnih trilerskih motiva i postupaka s čistom komedijom (situacije i karaktera), pri čemu dominantni udio trilera ne biva narušen ili dezavuiran nego krajnje intrigantno i osvježavajuće začinjen ekstenzivnim (ali i intenzivnim) komedijskim iskoracima, uz dodatak nenametljive filozofičnosti koja kulminira u samom finalu filma, čine "Sjećanja na ubojstvo" ostvarenjem koje posramljuje korporacijski mentalitet i marketinšku dominaciju u tvorbi filmske umjetnine. Vjeru u dignitet individualnog umjetničkog napora u okvirima samog Hollywooda, makar samo za trenutak, vraća pak najnoviji film Wesa Cravena "Noćni let".
U širem krugu recipijenata poznat primarno kao majstor horora, Wes Craven zapravo je jedan od najznačajnijih američkih autora zadnjih 30-ak godina. Diplomirani anglist i magistar filozofije, Craven je još 1972., u prvom samostalnom redateljskom uratku "Zadnja kuća nalijevo", demonstrirao postmodernističku samosvijest parafrazirajući Bergmanov "Djevičanski izvor" te stapajući osebujan humor s dokumentaristički intoniranim prizorima brutalnog nasilja, da bi rano stečeni kultni status (osnažen narednim hororom "Brda imaju oči") 1984. proširio znamenitom "Stravom u Ulici brijestova". Inaugurirajući grotesknog onostranog zlikovca Freddyja Kruegera, Craven je postao ikonskim autorom horora, no značaj tog filma znatno je veći. "Strava u Ulici brijestova", među inim intertekstualnim vezama, zapravo je elaboracija De Palminih oniričkih sekvenci iz niza filmova: De Palmino uznemirujuće suprotstavljanje sna i jave u pojedinačnim prizorima, Craven je proveo cijelim svojim filmom dovodeći do njihova nerazabirljivog prepletanja, potpuno izmičući i likovima i gledateljima (gotovo) svaki oslonac. Uz to, afirmirao je (mladu) protagonisticu koja je ujedno privlačna, pametna i nadasve aktivna, dokidajući tradicionalan žanrovski status (atraktivne) žene kao pasivne žrtve i prevladavajući Carpenterovu međufazu protagonistice koja se aktivira u nužnoj samoobrani ("Noć vještica"); Cravenova junakinja svojom je senzualnošću bila jasno spolno određena, ali svojim (aktivnim) postupcima rodno ambivalentna (gledajući iz perspektive tradicionalnih rodnih uloga), što je feministička kritika itekako znala cijeniti. U ostvarenjima "Shocker" (1989) i "Ljudi ispod stuba" (1991) Craven je bogato razradio postmodernističke impulse svojih ranih filmova, da bi ih do vrhunca doveo 1994. u maestralnoj "Novoj noćnoj mori Wesa Cravena", metatekstualnoj i autoreferencijalnoj rapsodiji koja je jedan od ključnih postmodernističkih uradaka uopće. Oduševljen Cravenovom igralačkom lucidnošću, mladi Kevin Williamson scenaristički je osmislio intertekstualno-autoreferencijalni metažanrovski vatromet "Vrisak" koji je pod Cravenovim redateljskim vodstvom prerastao u trilogiju i fenomen što je eksplicitnu i nesputanu primjenu postmodernističke igralačke poetike na kreativno potentnom nivou (što se za većinu ranije nastalih citatnih parodija Mela Brooksa i trija Zucker-Abrahams-Zucker ne bi moglo reći) prvi put učinio silno popularnom i komercijalno visokoisplativom.
Nakon petogodišnje stanke Wes Craven ove se godine predstavio s dva filma. Prvi, vukodlački horor s akcijskim i humornim elementima "Prokleti", označio je nastavak suradnje s Williamsonom i, mada ga je kritika dočekala na nož, riječ je o korektnom uratku intrigantnih motiva kojima producentske intervencije nisu dale prodisati punim plućima. Kudikamo je, međutim, značajniji "Noćni let", nakon dugog vremena kreativno ambiciozan triler iz jednog hollywoodskog studija. Priča filma vrti se oko mladog i privlačnog organizatora atentata (Cillian Murphy) koji tijekom noćnog avionskog leta pokuša primorati mladu i privlačnu hotelsku upraviteljicu (Rachel McAdams), ucjenjujući je životom njena oca (Brian Cox), da telefonski dogovori premještaj uglednog političara u hotelsku sobu u kojoj će postati lakom metom atentatora. Znajući da su najbolji trileri implicitno ljubavni filmovi, odnosno da govore o prirodi ljubavi (jer trilerno treperenje jednako je svojstveno ljubavi i prijetećoj opasnosti, strujanja ranih trenutaka ljubavi mogu jednako sadržavati tjeskobnu neizvjesnost kao i životna opasnost), Craven je, oslanjajući se na scenaristički prvijenac Carla Ellswortha, dvije trećine filma posvetio intenzivnoj, u osnovi bitno erotskoj interakciji dvoje mladih, lijepih i lucidnih ljudi koje razdvaja njihova ćud: ona je blaga i mila, nevina i iskrena, on je manipulativan i proračunat, ciničan i nemilosrdan. On zna kakva je ona i prikrivajući se uvodi je u igru mačke i miša, za koju ona u početku misli da je igra razotkrivanja nevine međusobne naklonosti rane ljubavi, sve dok ne shvati da je uhvaćena u sadomazohističku interakciju koju nije izabrala, koja joj je nametnuta. Njemu je simpatična njezina "ženska emocionalna dilema", ali traži da se ravna po "muškoj činjeničnoj logici". Ona je, misli on, tek djevojčica koja se mora pokoriti. Tjelesna akcija koju poduzima spram nje nije čin ljubavlju i/ili strašću motiviranog seksualnog pristupa, nego je akt nasilja kao demonstracije moći samosvjesnog i samouvjerenog muškarca koji nimalo ne sumnja u konačnu predaju nježne žene. Međutim, nije svjestan da se nalazi u filmu Wesa Cravena, ljubitelja ne samo lijepih nego i hrabrih djevojaka spremnih na otpor i borbu, stoga će ga podcjenjivanje dobroćudne slatkice skupo koštati.
Značenje junakinjina oca koji u završnom obračunu s teroristom stavlja točku na i možda će usmjeriti feministice k zaključku da film u konačnici promovira nužnost prožimanja ženske afirmacije i solidarnosti s (nježnim) patrijarhatom, dok će psihoanalitički usmjereni interpretatori zacijelo istaknuti tematizaciju (ne)mogućnosti izlaska kćeri iz očeve (erotske) sjene, no sve su to laka i predvidljiva čitanja. Zapravo, "Noćni let" je alegorija o mogućoj prirodi ljubavi i (muško-ženskog) ljubavnog odnosa. Od najranijih trenutaka prve naklonosti i slutnje potencijalne ljubavi, preko ljubavnog odnosa koji se iznenada umjesto u raj pretvara u pakao, do bolnog ali nadasve potrebnog razrješenja u razlazu dvoje ljudi koji nisu bili jedno za drugo. Prve dvije ljubavne faze, osobito onu slutnje rane ljubavi, Craven sjajno obrađuje opskrbljen odličnim Ellsworthovim dijalozima i oslonjen na briljantnu glumačku izvedbu preslatke, mednim madežima posute Rachel McAdams i u cjelini nešto ipak slabijeg, ali još uvijek solidnog Cilliana Murphyja čije osebujne plave oči zrače kobnom prijetnjom. Faza raspleta donosi određen pad – riješena je u strogo zadanim žanrovskim okvirima, iako kompetentno i uglavnom uvjerljivo, međutim, kako film traje samo 85 minuta, šteta je što Craven nije dodao još 20-ak kako bi još slojevitije i intrigantnije postavio odnos glavnih likova. No i ovako "Noćni let" dostojno korača tragom najvećeg hollywoodskog autora psihološko-erotskih interesa, Alfreda Hitchcocka.

Red Eye, am. triler, 2005. R: Wes Craven GL: Rachel McAdams, Cillian Murphy, Brian Cox

ocjena: 4 zvjezdice