'Do 1. lipnja 1993. nisam bio u krugu ljudi koji su bili mjerodavni za susjednu državu. Onoga dana kad sam postao ministar vanjskih poslova, prva rečenica koju sam čuo od Tuđmana glasila je: 'Za BiH je zadužen Gojko Šušak.' Istu rečenicu izgovorio je i kad smo se prvi put dogovorili da preuzmem diplomaciju'"Vanjski poslovi - Iza kulisa politike" naziv je memoara Mate Granića, nekadašnjeg ministra vanjskih poslova, koje će autor ovih dana predstaviti na poznatom sajmu knjiga u Frankfurtu. Granićevi memoari u mnogočemu su specifični jer je riječ o prvoj knjizi u domaćoj publicistici koja detaljno objašnjava kako su se u 90-ima donosile najvažnije odluke u Hrvatskoj. On je iznimno pouzdan svjedok jer je sedam godina svaki dan bio s Franjom Tuđmanom.
Knjiga otkriva pozadinu donošenja odluka i govori o Graniću kao političaru. Ako bi se radile usporedbe, može se reći da su Granićevi memoari za objašnjenje hrvatske politike ono što su za američku bile autobiografije Georgea Keenana ili Charlesa Bohlena, diplomata koji su definirali politiku SAD-a u XX. stoljeću. Uz to, kao šef diplomacije susreo se i pregovarao sa svim vodećim svjetskim ličnostima od pozitivaca poput Billa Clintona, Tonyja Blairea i Ivana Pavla II. do osoba za koje se zaintrigirao i Haag, kao što su Slobodan Milošević, Radovan Karadžić i Mate Boban.
Granić je opisao i mnoge situacije koje su poznate iznimno malom broju ljudi, primjerice kako je zatvoren logor Dretelj, kako su se odvijali pregovori u Daytonu i koji su članovi Matešine vlade odbili izvršiti Tuđmanovu naredbu da angažiraju specijalce u razbijanju demonstracija zbog HDZ-ova uskraćivanja koncesije Radiju 101. Zaključni dio memoara sadržava priču iz ćelije u Remetincu, u kojoj je Granić proveo nekoliko dana pod optužbom - koju je poslije sud osporio - da je sudjelovao u sumnjivim financijskim transakcijama. Posljedica uhićenja bio je infarkt, nakon čega je u ljeto 2004. odlučio raditi na memoarima. Knjigu objavljuje Algoritam i to je prva knjiga nekog hrvatskog političara u izdanju jedne od vodećih nakladničkih kuća u državi.

NACIONAL: U čemu je taj eros diplomacije?

- U upravljanju procesima. To volim raditi, a nekoliko sam puta sudjelovao u rješavanju povijesno važnih situacija i logično je da sam iznimno zadovoljan svojom ulogom.

NACIONAL: U diplomaciju vas je pozvao Tuđman?

- Bila je to njegova ideja koju mi je izložio na Pantovčaku sredinom siječnja 1993. godine. Zanimalo ga je koje strane jezike govorim i mislio me poslati za veleposlanika u Bonn ili Vatikan. Kandidat za Njemačku bio je i Miro Tuđman, ali od toga se odustalo kada je Hrvoje Šarinić dobio informaciju iz Kohlova kabineta da takvo rješenje ne bi bilo dobro primljeno. Uskoro mi je predložio ministarski položaj, ali to nismo realizirali pa sam 1. lipnja 1993. službeno postao šef diplomacije. Bili smo u njegovu uredu i za pet minuta postigli dogovor o mojem imenovanju.

NACIONAL: Pretpostavljam da niste samo izvršavali volju predsjednika nego ste i sami željeli postati šef hrvatske diplomacije?

- To je nesporno jer je moj hobi bila moderna povijest. Kao liječnik i savjetnik Svjetske zdravstvene organizacije, boravio sam u 65 država, upoznao dvojicu američkih predsjednika, dvojicu ministara vanjskih poslova i niz poznatih osoba. Mislim
da mogu reći da mi je povijest bila hobi, a diplomacija životni izazov.

NACIONAL: Okosnica vaših memoara je vaš odnos s Franjom Tuđmanom, s kojim ste deset godina blisko surađivali. Što danas mislite o njemu?

- Slažem se s vama kada koristite riječ okosnica u opisivanju našeg odnosa, što nije čudno kada se zna da sam sedam godina bio šef diplomacije, a prije toga sam bio glavni hrvatski pregovarač s JNA. Koliko god sam imao odličan odnos s premijerima Franjom Gregurićem, Hrvojem Šarinićem, Nikicom Valentićem i Zlatkom Matešom, moj je šef i po Ustavu i u stvarnosti bio Franjo Tuđman. On je davao odobrenja za sve moje najvažnije odluke i ključne poteze, iako sam u vođenju diplomacije imao veliku slobodu. Tuđman je bio kompleksna ličnost i treba ga promatrati kao iznimno važnu osobu, ali i čovjeka koji je imao i ljudske slabosti. Bio je i povjesničar i državnik, i mogu potvrditi da je najzaslužniji za donošenje i provedbu odluke o stvaranju moderne hrvatske države. Naravno da državu ne bismo dobili da nije bilo branitelja koji su hrabro krenuli u rat, kao i cjelokupne javnosti, i taj period smatram najpozitivnijim Tuđmanovim razdobljem. Druga njegova važna osobina bila je opsesija Bosnom i Hercegovinom i o sebi je mislio kao o najvećem stručnjaku na svijetu. Do početka 1993. sanjao je obnovu Banovine Hrvatske, iako je u otporu velikosrpskoj agresiji pomagao i Hrvatima i Bošnjacima. Ovo govorim prvi put - znao mi je reći kako je više očekivao od Bošnjaka, da će se potpuno osloniti na Hrvate. To ga je jako razočaralo i podcijenio je postojanje bošnjačkog identiteta. Ali isto je tako činjenica da je prihvatio moj prijedlog da Amerika preuzme vodstvo u pregovorima i poslije je bio najčvršća karika u prekidu rata s Bošnjacima i vojnom savezu koji je doveo do završetka rata u susjednoj državi. Kao što vidite, bio je kompleksna ličnost s mnogobrojnim pozitivnim stranama, ali i određenim manama.

NACIONAL: Ali i sami ste spomenuli da je svijet mislio da Tuđman želi podijeliti Bosnu i Hercegovinu?

- Do 1. lipnja 1993. nisam bio u krugu ljudi koji su bili mjerodavni za susjednu državu. Onoga dana kad sam postao ministar vanjskih poslova, prva rečenica koju sam čuo od Tuđmana glasila je: "Za BiH je zadužen Gojko Šušak." Istu rečenicu izgovorio je i kad smo se prvi put dogovorili da preuzmem diplomaciju. Kako su pregovori odmicali, tako se i meni sve više otvarao prostor utjecaja, tako da sam bio zadužen za pregovore s Bošnjacima i međunarodnom zajednicom, dok su tamošnji Hrvati ostali pod Gojkovom ingerencijom. Na pregovorima u Washingtonu i Beču Tuđman mi je dao sve ovlasti i sporna pitanja rješavali smo samo nas dvojica. Poslije je na predsjednika jako utjecala bolest i Hebrang ima pravo kada kaže da to više nije bio isti Franjo Tuđman. Zbog bolesti, a ne zabravite da je dva puta imao metastaze u mozgu, on je postao mnogo rigidniji, više nije pazio na ravnotežu odnosa u HDZ-u. Vidio sam da se unatoč karcinomu čudesno dobro liječio. Za odlazak na liječenje najzaslužniji su Šarinić i Hebrang, imao je dobar liječnički tim i jedini problem predstavljalo je skrivanje njegove bolesti od domaće javnosti pa su povremeno više informacija o Tuđmanovu zdravlju imali ljudi u inozemstvu nego u Hrvatskoj. U tom razdoblju naši su odnosi zahladnjeli iako sam i tada uspio progurati neke važne stvari poput ulaska Hrvatske u Vijeće Europe, plan povratka izbjeglica ili potporu NATO-ovu bombardiranju Srbije za vrijeme "Kosovske krize".

NACIONAL: Malo Hrvata zna da je u vrijeme krize oko Radija 101 protiv demonstranata umalo intervenirala policija. Drugim riječima, Tuđman je bio spreman na svojevrsni državni udar?

- Ne bih to tako nazvao, ali činjenica je da su svi ministri decidirano bili protiv uporabe sile nad demonstrantima.

NACIONAL: A to je tražio Tuđman?

- Da, predsjednik je to tražio i u tome ga je podupro jedino Ivić Pašalić. Svi mi ostali, od premijera Zlatka Mateše do Ivana Jarnjaka, Jure Radića, Ivice Kostovića, Borislava Škegre i Andrije Hebranga, bili smo apsolutno jedinstveni da nikakva primjena sile ne dolazi u obzir. Za komunikaciju između nas i Tuđmana bio je zadužen Hrvoje Šarinić, koji je formalno zadržao neutralnu poziciju, ali je diskretno davao do znanja da podupire naše stajalište. Bila je to kritična situacija, ali u njoj se vidjelo jedinstvo cijelog Vladina Užeg kabineta. Blago je reći da je Tuđman bio ljut na nas, a ceh je platio Jarnjak koji je morao dati ostavku na položaj ministra unutarnjih poslova. Predsjednik se poslije malo smirio i imenovao ga predstojnikom Ureda za nacionalnu sigurnost.

NACIONAL: Tuđman je 1998. zamalo izazvao SAD na bombardiranje Hrvatske jer naše oružane snage nije htio povući iz Martin Broda i dopustiti vraćanje prognanih Bošnjaka u to mjesto.

- To je druga situacija u kojoj je bio strahovito ljut. SFOR je htio intervenirati jer naši potpuno bespotrebno nisu htjeli dopustiti povratak nekoliko bošnjačkih obitelji, a da stvar bude gora, idući dan je netko uvjerio Tuđmana da moramo pružiti otpor ako međunarodne snage pokušaju intervenirati. Ni danas ne znam tko je to bio, ali znam da je on prihvatio takvo stajalište. Navečer oko 18 sati Pavao Miljavac mi je precizno nabrojao ciljeve koje će NATO gađati ako ne popustimo. Uglavnom su to bili mostovi i položaji naših snaga uz granicu s Bosnom i Hercegovinom. Navečer sam pokušao dobiti predsjednika, ali nisam mogao stupiti s njim u kontakt. U sedam godina to se dogodilo dva puta, iako smo komunicirali svaki dan. Pretpostavljam da je te noći bio podvrgnut kemoterapiji. S Miljavcem sam se dogovorio da se HV odmakne od granice, dok su na moju sugestiju Joško Paro i Joško Morić dogovorili odstup naših policajaca iz spornog područja i da ni u kojem slučaju ne ulaze u sukob sa SFOR-om. Idući dan održana je sjednica VONS-a i ljutiti Tuđman napao je Ivana Penića. Ministar policije pošteno je priznao da je to bila inicijativa Ministarstva vanjskih poslova, na što je Tuđman napao Miljavca. Zatim se obratio meni: "Mate, i ti imaš svoje prste u tome." Odgovorio sam: "Da, predsjedniče, ja sam ih nagovorio." Bio je ljut, a onda su neki počeli zagovarati da se oružano odupremo, čemu sam se također suprotstavio. Od toga se odustalo, a poslije sam u Madridu sredio taj problem sa zamjenikom američke ministrice vanjskih poslova Strobeom Talbottom.

NACIONAL: Koja je najvažnija stvar koju ste napravili u diplomatskoj karijeri?

- Emotivno sam vezan za zbrinjavanje stotina tisuća prognanika i izbjeglica, međutim s povijesnoga gledišta to su nesumnjivo Washingtonski sporazumi koji su zaustavili rat između Hrvata i Bošnjaka. Tada smo promijenili hrvatsku politiku prema Bosni i Hercegovini, a samo nekoliko tjedana prije iz tri pouzdana izvora dobio sam informaciju da će Republici Hrvatskoj biti nametnute sankcije. Haris Silajdžić uputio je pismo Vijeću sigurnosti UN-a u kojem je pisalo da se hrvatske snage nalaze u BiH i da nismo postigli dogovor s Bošnjacima, za dva ili tri tjedna uveli bi nam sankcije. Bilo mi je jasno da hitno moramo postići sporazum i zaustaviti rat s Bošnjacima. Uspjeli smo i to je bio temelj za savez dvaju naroda koji je doveo do oslobađanja BiH i Hrvatske. To je postignuće na koje sam najviše ponosan.

NACIONAL: Koliko je naporan život ministra vanjskih poslova države koja je bila u ratu?

- Najgora je ipak bila 1991. kada sam spavao tri do četiri sata na dan. Poslije se to malo sredilo i kao ministar radio sam 16 sati, ali dobro sam to izdržavao. Koliko je to ponekad bilo naporno mogu pokazati dva slučaja. Dan prije "Bljeska" navečer sam iz službenog posjeta Indiji došao u Frankfurt i zatim malim avionom doletio u Zagreb. U Ministarstvu sam se presvukao, dočekao japanskog šefa diplomacije Yoheija Kona i čim smo završili razgovor otišao na sjednicu VONS-a na kojoj smo odlučili krenuti u oslobađanje zapadne Slavonije. Još je dramatičnija bila situacija kada sam prije potpisivanja Washingtonskih sporazuma u dogovoru s Tuđmanom u jednom danu posjetio Bonn, Rim, Vatikan i Ženevu. Drugi dan otišao sam u London, gdje me dočekala vijest da moram otići na pregovore u Washington. Nisam to želio napraviti bez još jednog razgovora s predsjednikom i u ponoć sam se vratio u Zagreb. Otišao sam direktno na Pantovčak, gdje sam do 2.30 ujutro razgovarao s Tuđmanom a u 7 sam već bio u malom zrakoplovu na letu za Ameriku. Ne žalim zbog takvog tempa jer su to bili najvažniji pregovori u mojem životu.

NACIONAL: Kada smo razgovarali prije nekoliko mjeseci, rekli ste mi da iskrenost nije osobina dobrih diplomata?

- Iskreni možete biti s diplomatima koji su vam prijatelji, i to onda kada dobro procijenite da možete biti takvi. Franjo Tuđman imao je problem jer je bio otvoren i iskren sa svakim, a ne samo s prijateljima. Pokazivao je i emocije, a to nije dobro. Ja sam također bio iskren, ali ne uvijek i otvoren, barem ne s ljudima kao što je Boutros Boutros Ghali.

NACIONAL: U jednom dijelu knjige opisujete kako ste udaljavali Tuđmana od Miloševića jer ga je ovaj zamalo napio?!

- Franjo Tuđman je u jelu i piću bio vrlo umjeren i samo bi za ručkom popio čašu vina, a povremeno aperitiv bermet. Za razliku od njega, Milošević je bio kavanski tip i u Daytonu bi do 11.00 sati ujutro popio dva dupla viskija. Barem jedan dupli viski ponudio bi i Tuđmanu, a to je bila količina od koje se on već zacrvenio. Milošević ga je nasmijavao jer je bio majstor za stvaranje neformalne kavanske atmosfere. Nisam volio takve pokušaje manipulacije i zato sam uvijek sprečavao njihove kontakte, a pomagali su mi najčešće Miomir Žužul i Gojko Šušak. Bili smo njegova barijera pred Miloševićem. Jednom ga je Milošević umalo uspio nagovoriti da Hrvatska prizna SRJ kao nasljednicu nekadašnje SFRJ. Jednostavno nije znao kakve bi to loše posljedice izazvalo i odustao je od toga tek kad smo mu objasnili o čemu je riječ. Ali u toj kavanskoj neformalnoj atmosferi Milošević je bio kao riba u vodi.

NACIONAL: Kakvi su u privatnim kontaktima poznati svjetski diplomati?

- S mnogima od njih i dalje održavam kontakte, a mnogi su mi vjerovali i to međusobno povjerenje predstavljalo je ključ rješavanja teških pitanja. Posebno sam bio dobar s Jean-Louisom Touranom, šefom vatikanske diplomacije, Warrenom Christopherom, Madelaine Albright, Hans-Dietrichom Genscherom, Klausom Kinkelom, Wolfgangom Schüsselom, Aloisom Mockom, Hikmetom Çetinom te nekolicinom mađarskih ministara vanjskih poslova. Bio sam u dobrim odnosima s Britancima Malcolmom Rifkindom i Peterom Cookom, međutim, kao intelektualac najviše me se dojmio Alain Juppé. Bio je briljantan ministar vanjskih poslova koji je znao misliti korak unaprijed. Dobar sam i s Javierom Solanom, kojeg sam upoznao još 1993. i godinama smo odlično surađivali. Dat ću vam jedan primjer mojih odnosa s vodećim šefovima diplomacija. S Kinkelom bih se telefonski čuo barem jedanput tjedno, a s Madelaine Albright najmanje dvaput mjesečno. S njom sam u roku od 24 sata mogao dogovoriti sastanak, kao što smo to napravili kad je NATO pripremao napad na Srbiju.

NACIONAL: Koji su svjetski državnici na vas ostavili najjači dojam?

- Svakako je to Bill Clinton. On je impresivan državnik, iznimno bistar, odlično poznaje probleme i znao je kako treba razgovarati. Tijekom zasjedanja Generalne skupštine UN-a 1998. Amerikanci su u newyorškom arheološkom muzeju napravili primanje za strane državnike i diplomate. Iako su vodeći svjetski političari čekali u redu da ga pozdrave, Clinton me odveo na stranu i desetak minuta mi pričao o svojoj kćeri Chelsea čiji je odličan prijatelj jedan Hrvat iz Dalmacije, koji je bio i njihov gost. Clintonov najveći uspjeh je mir u BiH i to je mogao postići samo impresivan državnik. Iznimno sam poštivao Margaret Thatcher i Tonyja Blaira, koliko god su oni potpuno različiti državnici. Jako sam cijenio Ivana Pavla II., s kojim sam 1994. u Vatikanu održao jedan od najvažnijih sastanaka u životu. Sveti Otac tom je prigodom zahtijevao prekid rata Hrvata i Bošnjaka i rekao da on predstavlja svjetsku opasnost jer može izazvati široke sukobe muslimana i katolika. Dok smo razgovarali, vani je pola sata čekao Jacques Chirac, tadašnji gradonačelnik Pariza. Papa je rekao da je prekid rata s islamom povijesna zadaća predsjednika Tuđmana i mene, a potom sam bio ovlašten poslati njegovu tajnu privatnu poruku hrvatskom predsjedniku.

NACIONAL: Možete li sada otkriti što je Papa poručio Tuđmanu?

- Postoje stvari s kojima čovjek treba i umrijeti. Mogu reći samo da Ivan Pavao II. nije spominjao nikakva imena. To su učinili ostali vodeći dužnosnici Vatikana koji su izravno zatražili odlazak Mate Bobana.

NACIONAL: Jedini ste hrvatski političar koji je ušao u logor Dretelj, odakle ste spasili zatočene Bošnjake.

- Prvi sam put za taj logor čuo od Vanje Morić, koja je o tome pročitala u New York Timesu. Jadranko Prlić priznao je postojanje logora, ali tvrdeći da je osnovan zbog sigurnosti ljudi. Upozorio sam ga da mora biti svjestan da logore treba odmah zatvoriti i on je rekao da se potpuno slaže, ali da je za to ovlašten HVO. Poslije su on i Krešo Zubak pomogli u zatvaranju logora. Nazvao sam Matu Bobana koji mi je lagao da logor u Mostaru ne postoji. Strahovito sam vikao na njega i poslije su mi neki suradnici rekli da se cijeli kat Ministarstva orio. Komunicirao sam i s Tuđmanom koji je podupro moju namjeru za ukidanjem logora i slobodu konvoja. Organizirao sam i potpisivanje Makarske deklaracije, kojom su se Hrvati i Bošnjaci obvezali da će logori biti zatvoreni i humanitarni konvoji propušteni. Uskoro sam doznao da postoji i logor Dretelj i bilo mi je jasno da osobno moram vidjeti o čemu je riječ. Dogovorio sam se sa Silajdžićem da on ode u Konjic gdje su bili zatočeni Hrvati, a ja sam otputovao u Hercegovinu. Otišao sam u Dretelj i to je jedna od najstrašnijih slika u mom životu. Logor je bio ograđen žicom, čuvali su ga naoružani vojnici, a kad sam ušao u hangar, dočekale su me stotine izgladnjelih ljudi udubljenih očiju u kojima se očitovao strah. Bilo je ljeto i vani je bilo oko 35 stupnjeva, a u tom hangaru i više od 40. Pitao sam Bošnjake imaju li kakvih problema i, premda su odgovarali da s njima dobro postupaju, u tim sam očima vidio da proživljavaju strašnu dramu. Iskusan sam liječnik i mogao sam na prvi pogled procijeniti u kakvom su stanju ti ljudi. U to vrijeme uvjeti su doista bili poboljšani jer je za zapovjednika došao Tomo Šakota, koji je povećao zaštitu logoraša i podignuo životne uvjete, ali situacija je i dalje bila loša. Dok sam gledao logoraše, kroz glavu mi je prolazila slika zatočenika iz Omarske, kao i ono što se događalo u koncentracijskim logorima u Drugom svjetskom ratu. Otišao sam u Zagreb s čvrstom namjerom zatvaranja logora i kad mi je Tuđman dao potporu, uspjeli smo. Želim još jedanput spomenuti Šakotu, koji je za mene hercegovački Oscar Schindler. On je gotovo potpuno anonimna osoba koja je u svom kraju zbog pomoći zatočenim Bošnjacima gotovo ekskomunicirana. Kad je Dretelj zatvoren, Šakota u Hercegovini nije mogao dobiti posao pa sam ga doveo u Zagreb i zaposlio u Ministarstvu vanjskih poslova. Na žalost, taj dobri čovjek je umro, ali određena satisfakcija bilo je i odličje koje mu je dodijelio predsjednik Tuđman. No on je zaslužio mnogo više.

NACIONAL: Jedan ste od rijetkih šefova diplomacija kojeg su špijunirale vlastite obavještajne službe?

- Za vrijeme posljednjih godina Franje Tuđmana u HDZ-u je došlo do snažnih podjela i jedna od posljedica bilo je takvo ponašanje obavještajne zajednice. Imao sam i ja svoje ljude u tim službama i znao sam što se događa. Prisluškivali su mene, Ivu Sanadera i naše najbliže suradnike. Doskočili smo im na dva načina: u Ministarstvu smo imali jedan ured koji je bio zaštićen od prisluškivanja, a kad smo htjeli popričati o važnim unutarnjim pitanjima, Sanader i ja šetali smo se po Zrinjevcu. Uz to, imao sam tajni inozemni mobitel za koji nikada nisu doznali.

BIOGRAFIJA:
Rođen je 19. rujna 1947. u Baškoj Vodi
1966. došao u Zagreb na studij medicine
1980. obranio doktorat
1985. redoviti profesor interne medicine
1990. dekan Medicinskog fakulteta u Zagrebu
U ljeto 1991. postao je potpredsjednik Vlade i na tom je položaju ostao do 3. siječnja 2000.
1. srpnja 1993. Tuđman ga je imenovao ministrom vanjskih poslova
2000.-2003. zastupnik DC-a u Hrvatskom saboru
Sada je specijalni savjetnik predsjednika HSP-a Ante Đapića
Supruga Jadranka, djeca Ivana (31), Martina (26), Luka (14), unuci Ante i Jelena