Objavljeno u Nacionalu br. 518, 2005-10-17

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA

Prometni teror u Zagrebu, budaletina Tale u Haagu

Srećko JurdanaSrećko JurdanaZagrebački skup predsjednika toliko je zainteresirao međunarodnu javnost da o njemu relevantni svjetski mediji nisu objavili ni jednu jedinu riječ, što je svakako neobjašnjiv tretman za složene dalekosežne poruke tipa "Europa nema alternative" ili "Proces proširenja mora se nastaviti", kakve su emitirane na summitu*. Da nije bilo tog sastanka, pouzdano ne bismo saznali kako Europa nema alternative, a bez te spoznaje u Hrvatskoj je život danas jedva zamisliv. U tom kontekstu može se također zaključiti kako je podnošljiva svaka žrtva koja donosi prosvjetljenje, pa makar se radilo i o funkcionalnome zastoju kakav nije viđen u povijesti zagrebačkoga prometa.
Jakov Bukvić, šef osiguranja spomenutoga skupa, obavijestio je građane kako policija nije imala drugog izbora nego da u Zagrebu potpuno blokira promet, i kako su ljudi zapravo sami krivi za svoje transportne tegobe jer nisu poslušali njezina upozorenja. Na te mudre riječi publika dotičnome gospodinu Bukviću može – s obzirom na njegovu minuciozno dizajniranu frizuru à la Pipi Duga Čarapa – samo uskliknuti: "U razdeljak te ljubim!" Cijeli taj kaos i tortura koje su u čast građana organizirali Bukvić i njegovo policijsko društvo bili su, dakako, potpuno nepotrebni. Umjesto u limuzinskim povorkama, sudionike su od aerodroma do hotela bez problema mogli prebaciti helikopterima; u neposrednoj blizini hotela nalazi se srednjoškolsko igralište kao idealan provizorni helidrom. U tom slučaju, međutim, izostao bi cirkus a narod jedva da bi i shvatio kako se u Zagrebu održava nekakav apstraktni summit* malih ali ambicioznih, a da bi narodu ta informacija kvalitetnije stigla do mozga, nije bio zaustavljen samo promet u Zagrebu nego i na hrvatsko-slovenskoj granici, kad su u blizinu te granice uglednici otišli na izlet. Kako vidimo, politički skup – i europski kultovi koji su s njim povezani – vrijedan je pažnje samo kad uspije potpuno paralizirati normalan život.
Na sreću, Bukvićev razdeljak* i prometni kaos nisu jedini fenomeni koji su zadnjih dana fascinirali građane. Dok se u Zagrebu održavao summit* novopečenih Europljana koji će u političkoj teoriji ostati zapamćen koliko i cumbre* nesvrstanih u Havani, novinar Josip Jović izjašnjavao se u Haagu o svojoj krivnji zbog objave Mesićevoga iskaza. Ako je gospodin Jović u Haagu slučajno tražio Budaletinu Taleta, a nije ga sreo, mogao je slobodno pogledati u zrcalo. Danima je gnjavio ljude prodavajući svoju mučeničku ljigu*, da bi na kraju – kad su mu šefovi njegove firme poručili da bi mogao dobiti otkaz – ipak odvažno došao pred Sud koji ne priznaje, bubnuo "Nisam kriv" i odletio natrag u svoju desničarsku idilu. Jovićeva principijelnost dostojna je Chaplinovih gegova, i publika – komediografski promatrano – može samo žaliti što taj drčni impersonator Isusa Krista Superstara nije do daljnjega ostao u zatvoru.
"Haag bi najradije priznao pogrešku, ali ne može zbog svoga ugleda", izjavio je gospodin Jović u povodu groteske u kojoj je nastupio kao autor i jedini protagonist. Doista, haašku ekipu pouzdano razdiru moralne dileme oko Jovićevoga slučaja, i nema važnijega posla osim da intenzivno razmišlja kako bi abolirala jednoga staroga medijskoga diverzanta i člana Rebićeve falsifikatorsko-uhodbene egzekutive. Ako je netko u Hrvatskoj i šire tragikomičniji od Jovića, međutim, onda su to njegovi "moralno zgranuti" kolege koji su – izigravajući svakome loncu poklopce – ustali u obranu njegovoga lika i djela, ali oni su već opsežnija kulturološka tema za čiju je obradu potrebna dodatna količina živaca i gotovo Erasmusova razina zainteresiranosti za bavljenje ljudskom glupošću.
Na drugoj strani, određeni motivi koje mediji forsiraju u javnosti dajući im iskrivljeni predznak, nisu samo proizvod logičke ograničenosti i kvazidobronamjerne naivnosti. Jovića i trojicu-četvoricu njegovih supatnika na koje Haag primjenjuje istu inkriminaciju, promovirala je u "ugrožene novinare" desničarska scena i pojedinci u medijima koji – bez obzira na sve društvene mijene – stabilan razvoj svoje karijere vide prije svega u suradnji s tom scenom. Osobe poput Jovićevih suoptuženika koje u subvencioniranim špijunsko-ideološkim biltenima objavljuju diverzije i tendenciozne laži, i skrivaju se pritom iza dogme o "slobodi izražavanja", novinarima može nazivati samo onaj tko želi uvrijediti novinarsku profesiju i izjednačiti je s duhovnom kloakom.
S prvim trenucima procvata mlade hrvatske demokracije, međutim, režimski pretorijanci u tajnim službama počeli su novinarsku disciplinu iskorištavati kao svoj mač u borbi protiv nepristranoga analitičkoga mišljenja, a sve ovo što se događa s Jovićem i njegovim suborcima – sve te uvredljivo lažne interpretacije njihovih likova, motiva i statusa – kulminacija je višegodišnjih napora da se hrvatsko novinarstvo pretvori u travestiju.


STUPAC TJEDNA: IZMIŠLJENA 'AFERA PRISLUŠKIVANJE'

Zagrebački pučki dnevnik Večernji list plasirao je zadnjih dana u javnost poruku da je Protuobavještajna agencija za vrijeme mandata Ivice Račana prisluškivala mnoge ljude sklone generalima HV-a koje je predsjednik Mesić zbog insubordinacije i političkoga radikalizma otjerao u penziju. U operativnoj pozadini te akcije Večernjeg lista stoji Slaven Letica, jedan od propalih ideologa desnice koji nastoji podići status vlastitoj malenkosti. On sad maše nekakvim nespecificiranim papirom koji naziva dokumentom i koji mu je, kako tvrdi, stigao "od povjerljive osobe" iz obavještajnoga miljea, i zgraža se – u svome poznatome kvaziakademsko-moralizatorskome stilu – nad "Hrvatskom kao policijskom državom" koja je to navodno ostala i pod Račanom.
Opisana "afera prisluškivanje" obavještajna je operacija kojom Ivo Sanader pokušava oslabiti SDP i ojačati svoj patriotski image* kod hadezeovaca koji su u njega počeli sumnjati. Račanu se može zamjeriti mnogo toga, ali ne i policijski instinkti. Može se čak kazati: da je više upotrebljavao policiju, možda bi ostao na vlasti. U tekstu Večernjeg lista nema jednoga jedinoga egzaktnoga podatka koji bi potvrdio njegovu utemeljenost, ali informacija nije ni bila njegov cilj. Cilj je bio proizvesti senzacionalističku opsjenu koja će diskreditirati političku "ljevicu" kao glavnu opasnost za HDZ. To je sve.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika