Objavljeno u Nacionalu br. 518, 2005-10-17

Autor: Eduard Šoštarić

AMERIČKI OBRAČUN S HRVATSKOM

Mesićeva podrška UN-u blokira ulazak Hrvatske u NATO

Ponovno američko inzistiranje na uhićenju Ante Gotovine samo je izgovor za pritisak na Hrvatsku da korijenito promijeni svoja vanjskopolitička gledišta u odnosu na američku globalnu politiku

Odmah po napadu Amerike na Irak, 20. ožujka 2003. godine Mesić je optužio SAD da tom akcijom marginalizira UN, izaziva podjele unutar EU-a, zahlađuje odnose sa saveznicima, uzdrmava temelje međunarodnog poretka i izaziva krizu koja bi se mogla preliti preko granica IrakaOdmah po napadu Amerike na Irak, 20. ožujka 2003. godine Mesić je optužio SAD da tom akcijom marginalizira UN, izaziva podjele unutar EU-a, zahlađuje odnose sa saveznicima, uzdrmava temelje međunarodnog poretka i izaziva krizu koja bi se mogla preliti preko granica IrakaSve dok hrvatski predsjednik Stjepan Mesić i premijer Ivo Sanader u potpunosti ne učine vanjskopolitički obrat i javno ne podrže američku politiku u Iraku, odnosno američku vojnu intervenciju, te u svojim nastupima promjene stajališta oko UN-a, umanje njegov značaj u rješavanju svjetskih kriznih žarišta, te afirmiraju ulogu NATO saveza neće doći do popuštanja političkog pritiska službenog Washingtona na Zagreb niti Hrvatska može očekivati potporu SAD za punopravno članstvo u NATO savezu, za Nacional je prošlog tjedna izjavio visokopozicionirani inozemni diplomatski izvor u Zagrebu.
Posljednji istupi američkih dužnosnika da je uhićenje generala Gotovine, a ne samo puna suradnja s Haaškim sudom uvjet ulaska Republike Hrvatske u NATO i to nakon što su već započeli pregovori s EU-om i nakon što je najveća američka saveznica Velika Britanija potvrdila da je samo puna suradnja jedini uvjet da Hrvatska uđe u EU, potvrđuju da su hrvatsko-američki politički odnosi u dubokoj krizi. SAD su ostale potpuno usamljene u tvrdim stajalištima prema Hrvatskoj za razliku od svih ostalih članica NATO saveza i EU koje smatraju da je službeni Zagreb u potpunosti zadovoljio svojom suradnjom s Haaškim tribunalom i da nema više prepreka za hrvatsko integriranje u euroatlantske saveze.
Američko ponovno spominjanje Gotovine samo je izgovor kako bi se učinio pritisak da hrvatski državni vrh korijenito promijeni svoja vanjskopolitička gledišta u odnosu na američku globalnu politiku. Ne radi se niti o ljutnji SAD-a što Hrvatska nije poslala svoje vojnike u Irak ili što nije potpisala bilateralni sporazum o neizručivanju američkih državljana Međunarodnom kaznenom sudu, doznaje Nacional iz diplomatskih izvora. Američka administracija osobito je razočarana vanjskopolitičkim stajalištima predsjednika Mesića, odnosno njegovim izjavama u posljednjih nekoliko godina kada je oštro osudio američku intervenciju govoreći kako se krize u međunarodnim odnosima moraju rješavati isključivo u sklopu UN-a, a ne diktatima velikih sila što je potpuno suprotno stajalištima američke diplomacije kojoj je cilj da u potpunosti eliminira utjecaj UN-a odnosno Vijeća sigurnosti kao kočnice svojih globalnih vanjskopolitičkih ciljeva.
SAD nisu oduševljene povratkom Tomislava Jakića na mjesto savjetnika za vanjsku politiku predsjednika Stjepana Mesića. Tihi rat Jakića i Amerikanaca potječe još od priprema SAD-a za napad na Irak u proljeće 2003. godine. Tada se predsjednik Mesić u nekoliko navrata javno usprotivio tom napadu bez odobrenja Ujedinjenih naroda, nazvavši ga čak i nelegitimnim, a čašu američke ljutnje prelio je Mesićev govor na otvaranju novog veleposlanstva SAD-a.
Tada je hrvatski predsjednik podsjetio Ameriku, koja je tih mjeseci čak i prijetila kažnjavanjem Hrvatske zato što odbija podržati intervenciju u Iraku, da je Hrvatska još uvijek suverena država i da će sve odluke donositi sama u interesu svojih građana. "Uvijek ćemo biti spremni saslušati druge, ali očekujemo da i drugi imaju sluha za nas", kazao je tada Mesić, izrazivši nadu da će Amerika cijeniti Hrvatsku "koja misli svojom glavom daleko više nego Hrvatsku koja bi se svela na ulogu bilo čijeg poslušnika". Tada su američke reakcije bile žestoke. Iza njegovih izjava stajao je Tomislav Jakić.
Odmah po napadu Amerike na Irak, 20. ožujka 2003. godine Mesić je optužio SAD da tom akcijom marginalizira UN, izaziva podjele unutar EU-a, zahlađuje odnose sa saveznicima, uzdrmava temelje međunarodnog poretka i izaziva krizu koja bi se mogla preliti preko granica Iraka. Mesić je tada rekao: "To ne smije biti svijet u kojem će jedni biti veliki zato što su jaki, a drugi će biti mali zato što su slabi". Sve do danas Mesić nije promijenio svoja gledišta. Američko stajalište je potpuno jasno i ono je zacrtano već na idućem summitu NATO saveza na kojem upravo NATO treba postati ključna svjetska politička i vojna organizacija za rješavanje globalnih političkih kriza umjesto UN-a.
SAD neće dopustiti punopravno članstvo Hrvatskoj u NATO savez sve dok njezina službena politika zagovara UN kao ključnu političku i krovnu globalnu organizaciju. Tko na takav način promišlja u suprotnosti je sa strateškim ciljevima SAD-a o ulozi NATO saveza u budućnosti. "Tko nije s nama je protiv nas", poznata izjava američkog predsjednika Georga Busha mogla bi se, svakako ne doslovno, ali barem donekle u političkom kontekstu odnositi i na Hrvatsku.
Odbijanje američke administracije da primi u službeni posjet hrvatskog predsjednika i premijera samo govori da se radi o posve osobnom obračunu SAD-a s hrvatskim političkim vodstvom, prije svega s predsjednikom Mesićem, a onda i premijerom Sanaderom od kojeg su u Washingtonu očekivali da uđe u sukob s Mesićem oko pitanja podrške američkoj politici u Iraku što Sanader nije učinio. Nadalje, izvori bliski hrvatskoj vladi spominju kako SAD već duže vremena prate trend svojevrsnog hrvatskog euroizolacionizma.
Hrvatska vlada i predsjednik države već nekoliko godina Hrvatsku sudbinski vežu uz EU. Sveopći interes, aktivnosti i političko djelovanje svih hrvatskih institucija potpuno su posvećena jednom jedinom cilju, a to je integriranje u EU. Svakako da su SAD neugodno iznenađene takvim pojavama, ne zbog toga što ne bi htjele vidjeti Hrvatsku u EU, već isključivo zbog činjenice da hrvatsko državno vodstvo već tri godine zanemaruje NATO savez.
U Hrvatskoj se nitko sustavno ne bavi problemom integriranja u NATO, ne postoji niti javna potpora ulasku Hrvatske u Savez, a državne institucije ništa ne čine na promociji tog cilja unatoč brojnim obećanjima. Razumljiva je ljutnja SAD-a, jer je Sanaderova vlada na početku svog mandata najavila kako su ulazak u EU i NATO strateški i jednako vrijedni vanjskopolitički ciljevi hrvatske države. SAD kao najutjecajnija država i predvodnica unutar NATO saveza i u tome vidi nevjerodostojnost hrvatske politike.
Negativne reakcije Washingtona u odnosu na Hrvatsku jednim dijelom su potaknute i geopolitičkim razlozima. Odvajanje Republike Hrvatske iz balkanskog konvoja započinjanjem pregovora o članstvu u EU ne uklapa se u američki regionalni pristup integracije balkanskih zemalja u NATO savez. Jednim dijelom to je dao do znanja i američki veleposlanik Ralph Frank koji je izjavio kako je 2008. zapravo godina u kojoj će se razmatrati daljnje proširenje, ali to ne znači da će iste godine Hrvatska moći dobiti pozivnicu za članstvo.
Vrlo je vjerojatno da će se pričekati zajednički ulazak balkanskih zemalja u EU. Ono što bi Hrvatsku moglo izdvojiti iz sličnog paketa jedino je dramatična promjena vanjskopolitičkih stajališta u odnosu na američku politiku u svijetu. Kao jedan od bitnih razloga ovako loših bilateralnih odnosa na relaciji Washington-Zagreb, Nacionalovi sugovornici ističu i ulogu sadašnjeg američkog veleposlanika u Hrvatskoj Ralpha Franka. Za razliku od svojih prethodnika koji su uspješno mijenjali politička okruženja u Hrvatskoj, bili aktivni u svakodnevnom i javnom životu, humanitarnim akcijama, Frank se u dva navrata kroz medije vrlo oštro obratio hrvatskoj javnosti porukama u kojima je zapravo izražavao nezadovoljstvo hrvatskim političkim vodstvom. Mnogi smatraju kako Ralph Frank nije osoba koja u ovako složenim i zategnutim međusobnim odnosima između SAD-a i Hrvatske može odigrati konstruktivnu ulogu zbog prilično tvrdih stajališta. S druge strane, njegovi poslodavci u Washingtonu zasigurno nisu previše zadovoljni niti njegovim radom, jer od početka njegova mandata stvari se u odnosima s Hrvatskom nisu niti malo poboljšale.
Unatoč svemu, postoji ipak jedna povijesna obveza Hrvatske prema SAD-u, jer da se pitalo EU ili Francuze, na koje se Mesić najviše oslanja, rat u regiji i dalje bi trajao. Hrvatska vojska je oslobodila Krajinu, pomogla u oslobađanju BiH, bombardirana je Srbija i srušen je Milošević, a sve to isključivo zaslugom SAD-a. Istodobno su svi ostali, na čelu s Francuzima i Englezima nastojali stanje na terenu zadržati što dulje istim kako bi šefovi raznih promatračkih misija, te vojni predstavnici i dalje imali basnoslovne plaće u relativno sigurnim zonama.
Da nije bilo SAD-a, ne bi bilo ni "Oluje". Pitanje je koliki bi dio Hrvatske još bio pod okupacijom i koliko bi još ljudi poginulo u cijeloj regiji.

Vezane vijesti

'Nikolić - četnički vojvoda ili redizajnirani predsjednik?'

'Nikolić - četnički vojvoda ili redizajnirani predsjednik?'

Uoči inauguracije Tomislava Nikolića na mjesto predsjednika Srbije, novosadski Dnevnik objavio je osvrt bivšeg predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika