Zbirka pripovijedaka škotske spisateljice Jackie Kay Zašto ne ušutiš njezina je druga knjiga pripovjedne proze. Uz roman Truba, koji smo također imali priliku pročitati u izdanju Celebera, Kay je dosad objavila nekoliko zbirki pjesama, drama za kazalište i televiziju. Okosnica njezinih djela obično je negativno iskustvo iz vlastitog života: suočavanje odrasle osobe s činjenicom da ju je majka ostavila dok je bila dijete i mulatkinje s rasističkim stavovima bijelaca.

Figure bez lica i sadržaja

Zašto ne ušutiš, poput Kayinih pjesama, govori o unutarnjim problemima, o frustracijama koje se rađaju iz osamljenosti i nedostatka ljubavi. Junaci su naizgled neopterećeni i zadovoljni ljudi. Međutim, iza njihove mirne fasade diže se kovitlac emocija: ogorčeni su, pod stresom, nešto bi htjeli promijeniti u životu bilo svjesno ili nesvjesno. Problemi koji ih muče nisu gurnuti pred čitatelja već o njima doznajemo posredno. Dočaravanje unutarnjeg nemira putem ponašanja likova, bez pripovjedačevih komentara vrlo je privlačan pothvat. Međutim, kvalitetan tekst takvog formata, gdje detalji ukazuju na skriveno znanje, nije tako lako napisati kao što bi se moglo činiti. Kay je ovdje debelo zaglibila u vlastitoj pretencioznosti jer u naraciji vrluda okolo naokolo. Nižući simbole sumnjive vrijednosti, dijeleći šakom i kapom detalje koji mogu, a i ne moraju ukazivati na nešto, Kay u tom bućkurišu ne nalazi uporište pa pripovijetke izgledaju kao dječji pokušaji ozbiljnog pripovijedanja. Uz sve te (bez)vrijedne detalje, o Kayinim junacima često ne znamo ni tko su niti gdje se nalaze, a kamoli čemu streme. Sugestija jest da to ili nije važno (kao u slučaju materijalnih okolnosti) ili da se treba pronaći (u slučaju unutarnjeg nemira). Međutim, zato što se usteže pružiti relevantniji podatak o likovima, oni ostaju nedorečeni, prazni te stoga i nezanimljivi. Kay s jedne strane niže nepotrebne pojedinosti njihova razmišljanja iz kojih se malo što može zaključiti o njihovoj osobnosti. S druge strane, o likovima daje jedva koji podatak te oni podsjećaju na figure bez lica i značaja. Jedan lik vrijedi za drugoga, drugi za trećeg…Umjesto punokrvnih osoba čiji problemi pulsiraju tekstom, dobivamo poluljudske kreature koje bi, što se čitatelja tiče, mogle imati i žablje krake umjesto nogu. To su neznanci čije probleme naslućujemo, stranci s kojima ne možemo suosjećati, čudaci koje nemamo potrebu razumjeti.

Daleko od čitatelja

Koliko god Kay nizala njihove misli pomoću kojih bismo trebali stvoriti mišljenje, svi oni ostaju plošne kartonske figure od kojih ne znamo što možemo očekivati i čemu se nadati. Stoga se svaki njihov postupak ili riječ naposljetku čini proizvoljnim. Samim time i pripovijetke gube svoju snagu. Njima prevladava ozračje nelagode, no bura osjećaja u likovima jednostavno nas zaobilazi. Neproživljena, čini se kao da bjesni daleko od čitatelja i nije izgledno da će ih zahvatiti.