30. samoborska glazbena jesen pokazala se i ove godine kao osebujan festival, specifičan po svojoj brizi prema hrvatskoj baštini. Među brojnim mladim glazbenicima (Tanja Sonc, rođena 1992.) razvio se i natjecateljski duh u obliku 2. međunarodnog natjecanja Ferdo Livadić. Posebnost ovog natjecanja je što su se natjecali izvođači neovisno o vrsti instrumenta koji sviraju. Time se otvorio onaj najzanimljiviji smisao (barem nama slušateljima) muziciranja, a to je onaj suštinski, estetski, glazbeni.

Vodeći umjetnici

Nagrađeni su izvođači za najuspješniji recital (Petrit Ceku, gitara) i najbolje izvedenu skladbu hrvatskog skladatelja (Filip Fak, klavir), a niz koncerata upotpunjen je međunarodno etabliranim svjetskim izvođačima kao što su Renata Pokupić, The Bach Players, Mario Nardelli, Elisabeth Pusavec, Michael M. Kofler, Regina Kofler, ansambl Cantus, Itamar Golan i Julian Rachlin. Potonja dvojica uprizorili su 08. listopada izniman glazbeni događaj u samoborskoj franjevačkoj crkvi…
Violina figurira kao glazbeni instrument profinjenog, senzibilnog i raskošnog zvuka i u stanju je ugoditi najrazličitijim emocionalnim stanjima glazbenika koji joj se posvećuju, dok je viola, veća i malo tamnija u tonu, kao stvorena za sjetniji, romantičniji ugođaj. Julian Rachlin predstavio nam se kao istinski virtuoz na oba instrumenta, večeras sa svojim stalnim glazbenim kolegom i prijateljem Itamarom Golanom na klaviru.
Obojica vrlo rano u dodiru s glazbom, Rachlin u Austriji, a Golan u Izraelu studiraju i usavršavaju se na prestižnim visokim glazbenim učilištima. Dobitnici su brojnih međunarodnih priznanja i nagrada i stipendija. Uživaju reputaciju vrhunskih solista (prvenstveno Rachlin) i komornih glazbenika (Golan, Rachlin). Nastupaju a vodećim svjetskim umjetnicima i orkestrima, te snimaju za glasovite produkcijske kuće kao što su Deutsche Grammophon, Teldec, EMI, Warner Classics i Sony Classical.

Najljepši koncert

Već s prvim stavkom usvirani dvojac predočio nam je nešto što se uistinu rijetko čuje, čak i na najljepšim koncertima ozbiljne glazbe. To je obostrana zanesenost vlastitim dionicama, gotovo dvostruko solo sviranje koje tako točno, smisleno i pažljivo (u zapisu i izvedbi) dodiruje i prožima retke koji su napisani za drugi instrument. Na taj način dolaze do izražaja predivne polifone konstrukcije satkane od tonova oba instrumenta. Schumann pak, suptilan i genijalan kao što je bio, razvio je istinske glazbene prizore koji zahtjevaju najveću izvođačku koncentraciju glazbenika. Četverostavačni oblik, karakterističan za potonja dva Schumannova djela za violinu i klavir odsviran je gotovo bez stanke. I glazbene i koncentracijske.
Rachlin svira prilično lako, ali potpuno utopljen u svom svijetu. Iznimna tehnika (učenje kod Borisa Kuschnira i Pinchasa Zukermana) ne služi sebi kao svrha, već je samo sredstvo do razvoja vlastita stila glazbenog izričaja. On je živ, karizmatičan, zanesen i rekao bih egocentričan, kao i svaki istinski umjetnik! Sebičan u vlastitom doživljaju, a opet galantan u podjeli istog s auditorijem. Pijanist prihvaća ¨igru¨ i snalazi se u njoj kao riba u vodi! Stvara se iznimna atmosfera u izvanredno akustičnoj crkvi i uočavaju se rijetko ¨pitomi¨ ljudi koji, htjeli to ili ne, postaju dijelom stanovite masovne hipnoze – glazbom! To je nešto što se teško može opisati riječima, nešto što niti najbolje produkcijske kuće i tonski inženjeri istančana sluha, ne mogu zapisati niti na jedan medij za glazbeni zapis.

Ništa prosječno

Nastavak je bio u znaku nešto modernije Sonate za violinu i klavir (op.18) Richarda Straussa, sa vrlo zanimljivim središnjim stavkom (Improvisation. Andante cantabile) i jednostavnom lijepom temom u bezbroj profinjenih varijacija čas na jednom, čas na drugom instrumentu, kao i njihovim suzvučjima. Zanimljiva je iznimna predanost i ukus Richarda Straussa ovom glazbenom obliku među svim svojim ingenioznim djelima za uglavnom veći izvođački korpus (Der Rosenkavalier, Also sprach Zarathustra, Ein Heldenleben, Don Juan…).
Brittenov čujno moderniji pristup skladanju nije bio ništa manje zanimljiv, vjerujem, čak i onima sklonijim uobičajenom tonalnom rasporedu. Začudno složeni akordi klavira nisu niti pratnja niti tema, već zasebni ukrasi ovog interesantnog djela. Sastavljeni od krajnjih tonova klavirske tipkovnice toliko zanimljivo zvuče koliko ih je teško i izvesti! Itamar Golan upravo tu pokazuje iznimnu tehničku i (mikro)motoričku raskoš i nevjerojatnim radom pedala proizvodi zvučne kulise u kojima suvereno plovi Rachlin violinskim suzvučjima koji često zvuče kao više violina odjednom.
Brahms, nakon svega odsviranog, djelovao je prilično ¨obično¨. Naravno, od strane ovakvih zaljubljenika u glazbu i iznimnih profesionalaca, nemoguće je očekivati bilo što prosječno, pa je tako i sinteza poetskog i zanosnog ugođaja Brahmsove sonate predstavljena na odgovarajući način. Kao i u prethodnim djelima osjeća se potpuno ispunjena glazbena struktura, potpun i dorečen zvuk. Ništa ne nedostaje, iako su u pitanju samo dva instrumenta.

Pametno i šarmantno

Kraj koncerta dočekan je nesputanim i iskrenim oduševljenjem publike čiju su zahvalnost umjetnici nagradili na rijetko viđen način. Doda(t)ni dio počeo je iznimno dirljivom i toplom Elegijom za violinu i klavir (op. 44) A. Glazunova. Rachlin ponovo pokazuje potpunu predanost ozračju koncerta i ljepoti djela. Svira u transu, izgleda kao vođen violinom, a promatranjem njegovih mirnih pokreta doslovno se izoštrava zvuk.
Publika pozdravlja izvedbu (ne)svjesnim pljeskom koji prethodi temperamentnoj i vrtoglavoj izvedbi Waxmanovom složencu Bizetovih crtica iz glasovite opere Carmen. Tu se već dalo maha ¨ludosti¨ i pravoj ciganskoj izvedbi umješno aranžirane Fantazije. Arije Don Josea, Carmen, Escamilla urešene virtuoznim pasažima u ¨neobuzdanoj¨ pratnji na klaviru samo su dodale ulje na vatru.
Na samom kraju, pametan i šarmantan Rachlin (31) zahvalio se svima odgovarajućom skladbom E. Blocha u tradicionalnom obliku židovske komorne glazbe. Bloch, za razliku od kompozitora iz tzv. New Jewish School, ne radi direktne poveznice sa tradicionalnom židovskom glazbom, već sklada svoju glazbu temeljenu na snažnom osjećaju židovstva. Uvjeren da će se upravo to odraziti u njegovim djelima ima poprilično duhovan ton koji karakterizira njegovu glazbu. Ovo predivno djelo, u potpunosti uklopljeno u mjesto i moment zbivanja, dostojno je ispratilo jubilarnu Samoborsku glazbenu jesen.