Zoran FerićU petak navečer, dok se na televizijskom ekranu kočio dramatični natpis "Ptičja gripa u Hrvatskoj, u 22.30 izvanredne vijesti", osjećao sam se kao i u jesen \'91, kad je počinjao rat. Ne, nije to bio strah, uostalom, bilo mi je jasno da će virus doći, točnije, da je već tu. Međutim, dramatična potvrda u vijestima i nasmiješeno lice spikerice bili su u priličnom nesrazmjeru. Obuzelo me ono što osjećam kad se događa nešto veliko, neka tiha uzrujanost jer ništa više neće biti kao što je bilo, a promjene koje će nam život okrenuti naglavce teško se mogu sagledati. Danas najave o mogućim desetcima milijuna mrtvih u svijetu ako virus mutira i pojavi se mogućnost kapljične zaraze slušamo s istom onom nevjericom s kojom smo, dok je rat počinjao i dok smo gledali kako tenk gazi crvenoga fiću, slušali procjene o desetcima tisuća mrtvih u ratovima na Balkanu. Sada, ako se okrenemo unatrag, vidimo da su i najpesimističnije procjene o žrtvama rata bile blage u odnosu na ono što se dogodilo.

Nekakav glupi urođeni optimizam udružen sa svim mogućim obrambenim mehanizmima nije nam dao da zamislimo Vukovar, Sarajevo, Srebrenicu, nismo mogli zamisliti ni pokolje civila, ni logore ni koščate ljude iza bodljikave žice, silovanja, ubojstva djece, klanje i genocid. Sve to nismo mogli zamisliti jer se uvijek uporno nadamo boljem. Ako ništa drugo, iskustvo rata naučilo nas je da i optimizam može biti opasna bolest. A sada me vijest o pojavi ptičje gripe u Hrvatskoj zatječe u pripremama za tužnu i strašnu obljetnicu. Početkom rata ubijeni su roditelji moga bratića u drugom koljenu, dragi ljudi koje sam viđao ljeti, kad bih s ocem došao u Hrvatsku Dubicu, njihovo rodno selo. Ostali su na okupiranom području. Nadali smo se da ih neće dirati, ali ubili su ih. Upravo se sutra spremam onamo na misu zadušnicu. Poslije svih smrti koje su zadesile moje bližnje, a bilo ih je, ne nadam se više boljemu. Uostalom, samu nadu gledam kao nekakvu subverzivnu aktivnost mozga koja mi onemogućuje da trezveno razmišljam i pravilno procjenjujem. Odnosno, da procjenjujem na temelju zdravoga razuma, kao što bi procjenjivao čovjek koji nije emotivno upleten, koji ne osjeća strah, pa mu prema tome ne treba ni nada.

Međutim, moram priznati da se u ovom trenutku, kao dežurni hipohondar, ne bojim toliko bolesti same ni mogućnosti zaraze i smrti, koliko posljedica bolesti na naš život. Dok sam gledao prilično zabrinuto premijerovo lice poslije izvanredne sjednice Vlade i dok sam ga slušao kako umirujuće, ali ozbiljno izvještava naciju o pojavi smrtonosne zaraze, bilo mi je jasno, kao, vjerujem, i većini hrvatskih građana koji su ga gledali, da ćemo se već sutra ujutro probuditi u medicinskom trileru. U Hrvatskoj će, posve vjerojatno, zavladati izvanredno stanje, promatranje i testiranje ptica otkrit će zarazu na mnogim mjestima gdje se kreću močvarice i odmaraju selice, vjerujem da neće proći dugo do trenutka kad se zaraza bude locirala i kod domaćih životinja. To nije pesimizam, nije buncanje katastrofičnoga hipohondra, to je, na žalost, matematika. U slučaju ozbiljnijega širenja bolesti među pticama i prijelaz virusa na ljude bit će prilično izvjestan. Treba se samo sjetiti koliko ptičjega dreka ima na Trgu bana Jelačića i, uostalom, na svim gradskim trgovima po većim gradovima Hrvatske.

Koliko je to osušenih govana koje lete po zraku? A onda će, nažalost, početi ono što smo do sada viđali samo na filmovima. Mala mjesta u kojima se pojavila zaraza bit će u karanteni, okružena vojskom i policijom, ljudi sa svim sumnjivim simptomima bit će izolirani, nedostajat će lijekova, pojavit će se šverceri koji se u takvim slučajevima uvijek pojave a kutijica Tamiflua dosezat će na crno astronomske cijene. Posve je vjerojatno da će se pojaviti i lažni lijekovi koji će postati znatna opasnost. Milijuni kokoši, pataka, gusaka, purana i golubova bit će ugušeni u plastičnim vrećama i spaljeni. Škole, kina i kazališta bit će zatvoreni, a ljudi će se bojati jedni drugih. Štitit će se plastičnim rukavicama i maskama na licu. Takva panika ne samo da je moguća, nego i realna. S jedne strane, državne vlasti moraju upravo sada u kontekstu pregovora s Europskom unijom pokazati odlučnost i spremnost u suzbijanju epidemije i politika neće birati sredstva. Logori će sada samo malo drukčije izgledati i zvat će se karantene. S druge strane, može biti upravo zapanjujuće kako masovna histerija može zanemariti realne procjene opasnosti te se izvitoperiti u opću paranoidnu hipohondriju. Sjetimo se samo kako je prije nekoliko godina u Splitu uginula papigica pa se posumnjalo u papagajsku bolest. Histerija je zavladala trenutačno, a uplašeni vlasnici papiga puštali su ih iz krletki samo da se maknu što dalje od njih i da ptice nenavikle na život u divljini negdje stradaju. Bilo je strašno kako je u tom trenutku strah pobijedio navodnu ljubav prema kućnim ljubimcima. Jer, iskreno govoreći, nema stvari koja u tolikoj mjeri stavlja na kušnju ljubav prema bližnjima kao epidemija zarazne bolesti. Ionako se ne možemo pohvaliti humanim odnosom jednih prema drugima, a posebno prema životinjama, čak i kad mislimo da ih volimo i štitimo. Jedna ozbiljna epidemija je i to malo ljubavi i solidarnosti u stanju dovesti u pitanje. I zato se više od virusa zapravo bojim ljudi. Čak i sebe samog. I dok mislim o tome, osjećam kako se od čovjeka koji se boji bolesti sve više pretvaram u nekoga tko se boji ljudi i teško ih podnosi. Tek sada mi postaje jasno da je hipohondrija zapravo samo jedan od pojavnih oblika mizantropije.