Adriano Celentano je na državnoj televiziji, dok su svi očekivali zabavni show, priredio žestoki politički napad na talijanskog premijera Silvija BerlusconijaMnoštvo Talijana u četvrtak, 20. listopada, na televiziji RAI 1 pratilo je dugo najavljivani povratak pjevača Adriana Celentana na male ekrane. On se kao mladić 60-ih proslavio kao prva talijanska rock zvijezda, poslije je postao popularni filmski komičar, skladatelj i izvođač nostalgičnih pjesama i televizijski zabavljač kojem bi državna televizija svakih nekoliko godina dala priliku za nekoliko specijalnih emisija. Danas ima već 67 godina a na televiziji ga nije bilo nekoliko godina pa mu je RAI ponudio da snimi četiri specijalne emisije, vjerujući da će tako – u konkurenciji privatnih kanala televizijske kuće Mediaset u vlasništvu premijera Silvija Berlusconija – privući znatan broj gledatelja i oglašivača.
Ali Celentano je uvjetovao svoj povratak na televiziju potpunom umjetničkom slobodom u određivanju sadržaja, izboru suradnika i pozivanju gostiju. Nakon dvije godine pregovora državna televizija pristala je na Celentanove uvjete, a prva od četiri emisije, koje je on nazvao "Rockpolitik", pretvorila se u četvrtak u velike političke demonstracije protiv Berlusconija, ali i protiv samog RAI-ja.

Celentana nitko dosad nije doživljavao kao ortodoksnog ljevičara koji napada vladu desnog centra. Zbog nekih događaja u davnoj prošlosti čak su ga smatrali desničarom. Rodio se 6. siječnja 1938. u siromašnoj obitelji južnjačkih doseljenika u Milanu, u Ulici Gluck, koju je proslavio pjesmom "Il ragazzo della via Gluck". Školu je napustio rano, radio razne poslove, čak učio za urara. Vrlo mlad počeo se zanimati za glazbu, za rock 'n' roll koji je 50-ih postajao sve popularniji i u Italiji. Sa skupinom prijatelja, među kojima su bili Enzo Jannacci, Georgio Gaber i Luigi Tenco, buduće velike zvijezde talijanske zabavne glazbe, oosnovao je bend Rocky Boys koji je počeo nastupati u Milanu. Već potkraj 50-ih Celentano je među mladima u Italiji postao popularan rocker, dobio je i prve filmske uloge, nastupio je čak i u filmu "Slatki život" Federica Fellinija. Međunarodnu slavu stekao je 1961. kad je pjesmom "24.000 baci" na festivalu u San Remu osvojio drugo mjesto. Ta je pjesma bila najprodavanija ploča u Italiji te godine, kad je osnovao svoju diskografsku kuću "Clan" i upoznao glumicu Claudiju Mori, s kojom se vjenčao i imao troje djece, često s njom nastupao u filmovima i u duetu na festivalima.
Bio je 60-ih jedna od najvećih talijanskih pjevačkih zvijezda, a iskazao se i kao dobar komičar. U svojim pjesmama bavio se sve više aktualnim društvenim problemima, ekologijom, životom u urbanoj sredini, propadanjem tradicionalne kulture. U duetu sa suprugom 1970. je pobijedio u San Remu pjesmom "Chi non lavora non fa l'amore" – "Tko ne radi, ne vodi ljubav", koja je izazvala brojne polemike. Bilo je to vrijeme brojnih radničkih štrajkova i ljevičarskih demonstracija, a njegova je pjesma bila shvaćena kao napad na lijevi sindikalni pokret, pa je bio proglašen desničarom. On je pak tvrdio da je – kad su talijanski stranački sukobi u pitanju – apolitičan.

I sljedećih godina objavljivao je albume, snimao filmove, objavio je i vrlo čitanu autobiografiju, a počeo se pojavljivati i na televiziji. S vremena na vrijeme iz RAI-ja su ga pozivali da vodi zabavne emisije koje bi on osmislio i režirao. I 90-ih je imao dva uspješna nastupa na televiziji, 1992. s emisijom "Svalutation", 1999. "Francamente me ne infischio". Te su emisije rušile rekorde gledanosti, u njima je osim glazbe i smijeha bilo i priloga o ekologiji, urbanom životu i drugim sličnim stvarima. Posljednji je put 2001. imao na RAI-ju posebnu emisiju.

Novi poziv upućen je Celentanu u sklopu RAI-jeve borbe za gledanost i oglašivače protiv triju kanala – Italia 1, Canale 5 i Rete 4 privatne televizijske kuće "Mediaset" u vlasništvu Berlusconija. Na RAI-ju su zaključili da će Celentano privući mnogo gledatelja. Kad je on pristao nešto napraviti za RAI i to uvjetovao umjetničkom slobodom, u upravi RAI-ja na to su pristali, ne očekujući veće probleme. Dogovorili su se da snimi četiri emisije koje će se emitirati u elitnim večernjim terminima na RAI1. No Celentano ih je sve iznenadio jer je umjesto zabavne napravio pravu političku emisiju. Doduše, otpjevao je nekoliko svojih starih hitova, kao goste pozvao talijanskog pjevača Ligabuea i francuskog glumca Gérarda Depardieua, ali je to bio samo dekor za političku akciju kojom je talijansku javnost upozorio na ograničavanje slobode govora na državnoj televiziji, upravo onoj koja mu je dala potpunu umjetničku slobodu. Pokazao je da je RAI postao sluga premijera Berlusconija, vlasnika privatnih konkurentskih kanala.

Prije tri godine na intervenciju Berlusconija s RAI-ja su izbačena četvorica novinara, koji su, dok on još nije bio premijer, bili njegovi veliki kritičari. Kada je on 2001. postao premijer, on je RAI-ju nametnuo novi nadzorni odbor, koji je doveo nove urednike, koji su 2002. ukinuli emisije te četvorice novinara i izbacili ih s televizije. Bili su to Michele Santoro, Beppe Grillo, Daniele Lutazzi i jedan od najutjecajnijih talijanskih novinara, veteran Enzo Biagi, popularni komentator koji je godinama svake večeri poslije televizijskog dnevnika na RAI1 imao kratku komentatorsku emisiju. Ni njegova popularnost, slava i profesionalnost nisu ga spasili od Berlusconijeve čistke.

Njihovu smjenu potakao je sam Berlusconi svojom izjavom u travnju 2002. na tiskovnoj konferenciji u Bugarskoj. Novinari koji su ga pratili na tom putovanju pitali su ga za stanje na talijanskoj televiziji nakon što je tih dana bila ustoličena nova uprava, koju je on izabrao preko svojih zastupnika u parlamentu, a Berlusconi je rekao: "Već sam i prije govorio da, stoga što su Michele Santoro, Enzo Biagi i Daniele Luttazzi zloupotrijebili javnu televiziju, financiranu novcem svih nas, u kriminalne svrhe, dužnost je nove uprave RAI-ja da ne dopusti da se to više događa."

Novinari su tada zaključili da jedan od najuglednijih talijanskih novinara Enzo Biagi, Michelle Santoro i vanjski suradnik satiričar Danielle Lutazzi moraju otići s televizije. Tako je to shvatio i sam Biagi, koji je već sljedeće večeri o tome progovorio u svojoj emisiji: "Dragi televizijski gledatelji, nakon 814 emisija možda je ovo posljednja, ali to nije trenutak za plakanje. U svakom je slučaju bolje dobiti otkaz zato što si rekao neku istinu, nego ostati a pritom sam sebe cenzurirati."
Berlusconijeve riječi talijanska javnost shvatila je kao pokušaj cenzure. Eugeio Scalfari, utemeljitelj utjecajnog rimskog dnevnika Repubblica, napisao je otrovan komentar protiv Berlusconija. I Giuliano Ferrara, glavni urednik lista Foglio, koji inače uvijek hvali Berlusconija, napisao je da su "političke greške gore od zločina, a premijer Berlusconi je napravio najveću grešku što je napao televizijsku zvijezdu Biagija, jer je pokazao oholost vlasti", te dodao: "Enzo Biagi nekome ne mora biti simpatičan, ali to ne može biti razlog da autoritetom vlasnika konkurentske televizijske kuće i predsjednika vlade počne lov na njega i akcija protiv javne zadaće televizije."

Vodeći talijanski intelektualci najavili su da će organizirati velike manifestacije, neki od njih na brzinu su se okupili već dan nakon Berlusconijeva istupa u jednoj dvorani u Rimu. Došle su 4000 ljudi, od kojih je samo tisuću stalo u dvoranu. Bila je tu i popularna pjevačica Fiorella Mannoia, a došao i jedan od novinara kojima je na RAI-ju prijetio otkaz, Michelle Santoro. Glavni govornik bio je redatelj Nanni Moretti, čiji je film te godine bio kandidat za Oscara. Pročitao je svoje pismo predsjedniku Azegliu Ciampiju: "Što ostaje od slobode, ako predsjednik vlade izjavi da su novinari zločinački zloupotrebljavali državnu televiziju. U mnogim slučajevima vaša šutnja, koja se može razumjeti kao izraz poštovanja slobode svakog mišljenja, zajamčene ustavom, može se protumačiti i kao da dajete šefu vlade slobodne ruke da provodi svoje antidemokratske impulse."

Ciampi je ipak progovorio – i to protiv Berlusconija. Na svečanosti u predsjedničkoj palači Quirinale izjavio je: "Kvaliteta emisija, a nju jamči visoki profesionalizam osoba koje se bave novinarstvom, mora biti zaštićena i potpunom uredničkom autonomijom, koja je, zajedno s pluralizmom radiotelevizijskog sustava, temeljni element života moderne demokracije."
Javio se tih dana i bivši sudac talijanskog ustavnog suda Antonio Baldassarre, koji je tada postao predsjednik nove uprave RAI-ja koju je izabrala Berlusconijeva većina u parlamentu. On je govoreći o dvojici novinara koje je Berlusconi prozvao, a koji su bili zaposleni na RAI-ju, rekao: "Biagi i Santoro mogu, naravno, ostati na RAI-ju. Ono što je premijer rekao u sferi je politike, to su njegove političke želje, koje ostaju u sferi želja. Ja sam se uvijek borio za novinarsku slobodu, pa zbog toga Biagi i Santoro mogu ostati na RAI-ju. O tome sam se konzultirao s ostalim članovima uprave i oni se s tim slažu."
Ipak, očito po naredbi samog Berlusconija, Biagijeva i Santorova emisija su ukinute i oni su izbačeni s RAI-ja, s Luttazziju je prekinuta suradnja, a otišao je i Beppe Grillo. Nakon toga RAI je prestao kritizirati Berlusconija, svaka kritika na njegov račun bila je onemogućena, pa su, ogorčeni zbog toga, još neki slavni novinari lani napustili RAI, kao voditeljica glavnog dnevnika Lilly Gruber.

Celentano je sada njih četvoricu vratiti na televiziju pa je prvi dio svoje emisije posvetio njima. Na golemom ekranu pokazao je listu što ju je međunarodna organizacija za zaštitu slobode govora i ljudskih prava Freedom House napravila o slobodi govora u pojedinim zemljama, gdje se Italija nalazi tek na 77. mjestu, zajedno s Bolivijom, Filipinima, Bugarskom i Mongolijom, te rekao da je to uvelike zbog izbacivanja četvorice novinara s RAI-ja. Pustio je u svojoj emisiji i dio bugarske tiskovne konferencije iz 2002. na kojoj je Berlusconi zatražio da se maknu s televizije. Potom je Celentano obznanio da je svu četvoricu pozvao u svoju emisiju.

Glavni urednik RAI1 Frabrizio Del Noce našao se u neugodnoj situaciji, jer bi on najradije to zabranio, ali po ugovoru s Celentanom nije mogao, pa je objavio da sam sebe suspendira kad je riječ o toj emisiji te neće ni na koji način sudjelovati u bilo čemu što se nje tiče.
Trojica pozvanih otpuštenih novinara Celentanov su poziv pristojno odbili rekavši da se neće vratiti na RAI dok njime upravlja isti nadzorni odbor koji je omogućio njihovu čistku. To je bio i argument 85-godišnjeg Enza Biagija u javnom pismu Celentanu prije nekoliko dana koje je objavio Corriere della sera: "Dragi Celentano, ne mogu prihvatiti poziv u vašu emisiju. Znam da će ona ući u povijest talijanske televizije i ne sumnjajte da bi i meni bilo drago biti jednim od njenih protagonista. U ovom trenutku svim srcem želim da ona ode u eter i nadam se da onaj tko je imao moći da mene spriječi da dalje radim neće imati više snage danas da to onemogući i vama. Čak 41 godinu radio sam za RAI1, bio sam čak i glavni urednik dnevnika, poznavao sam mnoge velike direktore koji se, ako se nisu s čim slagali, podnosili ostavke. Danas mnogi koji sada obavljaju moj posao žive od prisilnog zaborava. Vi svoju prvu emisiju posvećujete slobodi informiranja, te time činite veliku uslugu ne nama 'očišćenima', nego demokraciji naše domovine. Ali morate shvatiti da se ja ne mogu vratiti na televiziju RAI sve dok su ondje osobe koje su zabranile moju emisiju i onemogućile mi da radim. Samo naprijed, Celentano, ja ću biti vaš prvi gledatelj sljedećeg četvrtka."

Jedan od njih ipak je prihvatio poziv, Michele Santoro, koji je do smjene vodio popularnu političku emisiju "Sciuscia". On ima 54 godine i dugo novinarsko iskustvo, a na RAI-ju je bio od 1982., baveći se uglavnom kulturnim temama. Politikom se počeo više baviti neposredno prije nego što je smijenjen. Kad je 2002. izbačen s RAI-ja, ušao je u aktivnu politiku i izabran je na listi ljevice za zastupnika Europskog parlamenta. Po pravilniku RAI-ja talijanski političari, koji imaju formalne političke funkcije, ne smiju nastupati u zabavnim i glazbenim emisijama, pa je uprava upozorila da Santoro ne smije doći u Celentanovu emisiju. Santoro je na to objavio da daje ostavku na položaj zastupnika Europskog parlamenta te se pojavio u emisiji.

Kad je Santoro pred televizijskim kamerama i brojnom publikom u studiju izišao na pozornicu kako bi razgovarao s Celentanom, oči su mu bile pune suza i rekao je da će biti potpuno zadovoljan tek kad svoj vlastiti mikrofon dobije natrag. Održao je potom kratko slovo o slobodi govora, o tome kako je njemu bilo uskraćeno pravo na slobodu govora, te na kraju rekao: "Živjelo bratstvo, živjela jednakost, živjela kultura i živjela sloboda", na što je dobio velik aplauz.
U petak ujutro o Celentanovoj emisiji talijanske novine izvijestile su na naslovnicama. Corriere della sera proveo je na internetu anketu o Celentanovoj emisiji, prema kojoj je 70 posto ljudi pohvalilo, a 30 posto pokudilo njegovu emisiju. Ista anketa Repubblice imala je ishod 75 prema 11 posto, ostali se nisu htjeli izjasniti. Emisiju je vidjelo više od 11 milijuna ljudi, 49 posto onih koji su imali upaljene televizore.

Iz Berlusconijeva klana upućene su žestoke kritike na račun Celentana, čija je emisija proglašena "sramnom", zatražene su ostavke svih vodećih ljudi RAI-ja, ako oni – radi političke ravnoteže – u najkraćem roku ne naprave emisiju u kojoj će se odbaciti tvrdnje iz Celentanove emisije. Od Celentana su zatražili da u sljedeću emisiju pozove nekoga tko će braniti Berlusconija. Ali na desnici nisu bili svi skloni napasti Celentana. Berlusconijev saveznik, predsjednik parlamenta Pierferdinando Casini, rekao je da se njemu emisija svidjela i kritizirao one koji su napali Celentana. Ljevica je oduševljena, njen vođa, bivši premijer Romano Prodi, rekao je da zbog obveze nije mogao gledati emisiju, ali je pozdravio Celentanovu raspravu o stanju slobode govora u Italiji.
Dva dana nakon emitiranja na ekranima RAI-ja pojavio se i Biagi, u emisiji o kulturi na RAI3, a povod je bio izlazak njegove najnovije knjige u kojoj je opisao kako je izbačen s RAI-ja. On je i gledateljima RAI-ja objasnio kako se to dogodilo i intervju završio riječima: "Mislim da je sloboda stvar koju bi ljudi trebali najviše cijeniti. Sloboda je kao poezija, njoj se ne mogu davati epiteti, ona je samo i jedino sloboda."